“Ja uvedoh tebe u zemlju vele dobru, a ti…”

Oni koji su tek stigli u Izrael njegove stanovnike često smatraju grubima. Izraelci će bez ustručavanja upitati ljude koje uopće ne poznaju koliko imaju godina ili koliko su platili stan ili auto: mladim će roditeljima – katkada potpunim strancima na pločniku ili trgovini namirnicama, bez imalo okolišanja reći kako nisu obukli svoju djecu u skladu s vremenskim okolnostima. (S. Singer/D. Senor, Start-up nacija. Tajna izraelskog ekonomskog čuda, 2014.)

Nadam se da je ovaj citat dovoljan da održi pozornost kako bi se ovaj tekst pročitao do kraja. S druge strane, možda će izgledati krajnje neumjesno da se u sadašnjem trenutku izraelsko-palestinskih sukoba ističe gospodarski rast današnjeg Izraela i postavljaju poveznice između hrvatskog i židovskog gospodarstva, razvoja, mentaliteta i očekivanja. No, ostavimo po strani pitanje mučnih izraelsko-palestinskih sukoba, nevinih žrtava i adresiranja krivnje u Gazi te tema vezanih uz sadašnje napetosti na tom dijelu Bliskog istoka. Izrael nam je ovdje samo stup uz koji privezujemo brod našeg putovanja na moru hrvatskog individualizma i njegovih skrivenih opasnosti koje se najočitije pokazuju u rastućoj nebrizi za poduzetnički mentalitet nadolazećih naraštaja. Dakako, nije moguće dijeliti jedno od drugoga, no cilj je rasvijetlili samo jedan segment kao poticaj kritičkom promišljanju našeg sadašnjeg stanja i povezati ga s pitanjem o stanju duha koje utječe na stanje privrede.

Nedostaci pretvoreni u prednosti

Nedavno prevedena knjiga Start-up nacija: tajna izraelskog ekonomskog čuda, koja kroz pero autorskog dvojca Singer – Senor tematizira pitanje izraelskog ekonomskog rasta, može nam poslužiti kao dobar most do druge gospodarske obale o kojoj mnogi kod nas sanjaju ili je, nažalost, krivo poimaju. U spomenutoj se knjizi – a uvodni citat je preuzet iz te knjige – isprepliće rasprava, istraživanje i priča o izraelskim modelima inovacije. Štoviše, pojedini ulomci, gledano iz naše domaće situacije, djeluju kao priča o nemogućem jer smo veoma umješni u nabrajanju hrvatskih nedostataka. Primjerice, govoriti o životu na otocima pod vidom pretvaranja nedostataka u prednosti djeluje kao kvadratura kruga. Dakako, nije moguće iznijeti sve zanimljivosti ove knjige, već samo dati kratki uvid u ono što bi nam moglo pomoći da posvjestimo što nam je činiti. Jedan me dio ove knjige posebno dojmio. Riječ je o potonjim rečenicama. Ako ste u stanju nadvladati početnu povrijeđenost svoga ega, to je nevjerojatno oslobađajuće. U izraelskim kompanijama rijetko ćete vidjeti da ljudi govore jedni o drugima iza njihovih leđa. Uvijek znate što od drugih možete očekivati. Time se sprječava gubitak vremena na gluposti. Rečeno djeluje kao nestvarna priča o stanju o kojem možemo sanjati. No, dovoljno je uočiti koliko je stvari kod nas umrtvljeno ili zaustavljeno jer je nekomu povrijeđen ponos, jer to i to nije ostvario ili je ostvareno za vrijeme tuđeg mandata, itd. Povrijeđeni ego koji nije u stanju nadrasti svoju zaslijepljenost djeluje kao život na klizištu. Svakoga dana nam se uvjeti života pomiče na gore. Suludo bi bilo misliti da je u Izraelu sve tako bajno. Zasigurno nije! No, to da netko uočava kako je povrijeđeni ego moguća kočnica gospodarskog razvoja na našem je prostoru tek potrebno posvijestiti. Glede nas na otocima, navedeno je još očitije.

Poljoprivreda je revolucionarnija od industrije

Ovaj podnaslov zvuči odista neuvjerljivo. U našem ozračju djeluje kao vrijeđanje uma ili ismijavanje preživjelih poljoprivrednika. No, riječ je o izjavi Shimona Peresa koji je odrastao u jednom od kibuca prije nastanka današnjeg Izraela 1948. g. i koji svjedoči da je Izrael u 25 godina uvećao svoj poljoprivredni prinos sedamdeset puta. Stoga će on s pravom izustiti za nas još šokantniju tvrdnju da se poljoprivreda sastoji od devedeset i pet posto znanosti i pet posto rada. Nešto od navedenoga osjeti mali broj Hrvata tijekom hodočašća u Svetu Zemlju. Prolazeći Jordanskom dolinom, koja je navodnjavanjem pretvorena u zeleni krajolik, promatrajući urbane dijelove Izraela i cvjetnu Galileju, očaravajuće drvorede rogača i raznovrsne nasade agruma, uočavajući za nas neshvatljiv odnos prema poljoprivrednom zemljištu i vodi, plansku gradnju kuća na uzvišicama, prosječni hodočasnik hrvatskog registarskog mentaliteta dobiva drugačiju sliku o “čudu” našeg neuspjeha. Kad se sjetimo da se između 1990. i 2000. uselilo 800.000 Židova iz bivšeg SSSR-a u Izrael, onda je jasno da je riječ o državi s jasnim strateškim ciljevima koja nije dopustila da joj se dogodi nekontrolirani unos inozemnog mentaliteta kojeg su sa sobom donijeli građani bivšeg SSSR-a. Uzduž i poprijeko ove knjige uočava se da je težnja za izvrsnošću gotovo kultna stvar židovskog mentaliteta. Ta je težnja ostala očuvana i kod Židova u SSSR-u. No, o tomu je rečeno mnogo i mnogo napisano, a nadasve u ovoj knjizi. Kad se to usporedi s našim stanjem, onda je očito da je kod nas prevladala strategija podobnosti i uhljebljenja mediokriteta kojima kumuje zaslijepljenost strankama, a ne kritička i dijaloška prozračnost programa i ciljeva. Susret sa zaposlenicima jedne tvrtke u Izraelu predstavlja pogled u židovski poslovni mentalitet. Tako se u knjizi ističe izjava jednog Amerikanca pri prvom susretu s nižim zaposlenicima jedne tvrtke u Izraelu. Sva su pitanja bila oštra. Zapravo sam se uplašio. Nikada ranije nisam čuo toliko nekonvencionalnih primjedbi – jednu za drugom. (…) Nikada ranije nisam vidio tako neuljepšan, izravan i nepokolebljiv pristup. Pomislio sam – tko ovdje radi za koga?

A sad o nama. Zastrašujuća je činjenica da čovjek može susresti mlade ljude koji, iako rođeni iza ’90., razmišljaju u kategorijama stranačke stege i pukog dodvoravanja stranačkim vođama u cilju zbrinjavanja osobnog i rodbinsko-ortačkog hranidbenog lanca. Sve bi to uvjetno rečeno bilo probavljivo kad se ne bi radilo o društvu čiji se članovi većinski izjašnjavaju kršćanina. Pada mi ovdje na pamet izjava jednog uglednog splitskog katolika koji je, očito u ljutnji, negdje o Božiću 1993. g. spontano (pro)kazao: Do sada su krali oni, sad ćemo krasti mi! Kad bi postojala samo krađa materijalnih dobara, lako bi se to nadoknadilo. No, nemjerljivo je gora krađa duhovnih mehanizama svijesti, ponosa i vizije. Kad se pažljivije iščitavaju stranice knjige o gospodarskom rastu Izraela, otkriva se zašto kod nas ne može uspjeti ono što na drugome mjestu uspijeva i zašto se kod nas, poslovično rečeno, ništa ne isplati. Riječ je, dakako, o mentalitetu kojim raspolaže Izrael i koji uvelike utječe na postignuća. Pogled u pustinju koja je pretvorena u plodnu površinu snažno posvješćuje u kolikoj smo mjeri naše plodne površine pretvorili u pustinju koja najbolje odražava stanje naše nutrine. Kad se, primjerice, pogledaju brojna viška polja i stoljeća njihovih vinorodnih prinosa, onda se čovjek postidi naše ravnodušnosti i slijeganja ramena nad bespomoćnom situacijom. Dakako, ovo se može misliti u prenesenom smislu kao opis stanja neplodnog uma, ali i na opis zapuštenih površina koje, biblijski rečeno, poput krvi Abelove viče prema Nebu. Razumljivo je da se zbog kršćanske slike svijeta mora poticati očuvanje okoliša, odnosno ekološka kultura. No, kršćanska svijest nužno se tiče i odnosa prema zapuštenoj zemlji koja bi se s pravom trebala nazvati u Nebo vapijućim grijehom. Istina, ni ovomu se ne smije pristupiti površno. Svaka teškoća ima svoj kontekst bez kojeg se ne može razumjeti.

Okruženje u kojem moraš misliti svojom glavom

Kad se u našim razgovorima spomene Židove, kao i uspjeh Države Izrael, onda se obično ističe židovski gen izdržljivosti, sprega američko-masonskih interesa i financijske potpore banaka u kojima su Židovi najutjecajniji, intelektualna i inovativna nadmoć prosječnog Židova, itd. Bit će nedvojbeno da svega toga ima u određenoj mjeri, no razumljivo je da bez ljudskog čimbenika svaki napredak nije moguć, pa tako ni današnjeg Izraela. Zaboravlja se, što autori jasno ističu, da je stanje s početka Izraela 1948. g. bilo poput stanja u kojem su bili Amerikanci na početku 19. st. Teško stanje jačalo je osjećaj pripadnosti zajednici, kao prepoznatljivo obilježje bliskoistočnog mentaliteta, što kod nas nije na cijeni. Biti dio tima kod nas znači gubitak, dok je u Izraelu to strateška stvar bez koje se budućnost ne da misliti. U Izraelu tomu doprinosi dobrim dijelom i vojna služba u kojoj se mladi osposobljavaju za liderstvo, timski rad i izvršavanje zadataka. Oni ondje shvate da svoj zadatak moraju dovršiti, a jedini način na koji to mogu učiniti je da djeluju kao tim – zaključuje autor. Dovoljno je uočiti kako se kod nas sve teže djeca i mladi identificiraju s prostorom u kojem žive i nasljeđem za koje su sve manje senzibilizirani. Psihološki je jasno da je lakše opravdati vlastiti nemar i nerad isticanjem tuđih pogodnosti. Tijekom svojeg odrastanja kod kuće, u školi ili u vojsci, Izraelci nauče da je uporno i svjesno traženje pravilo koje treba poštivati, a suzdržanost ona koja vas može dovesti u opasnost da zaostanete u odnosu na druge.

Turistička stranica naše prošlosti ima svoj prepoznatljivi rukopis na našim otocima. Otočko stanovništvo oblikovano u razdoblju prije razvoja turističke privrede većim je dijelom nastavilo sa životnim navikama u novih okolnostima. Vidljivo je to najviše u tipu stambene arhitekture koja se gradila za djecu po načelu “ključ u ruke!”, ali se nije izgrađivalo djecu u visinu pa su mnogi katovi obiteljskih kuća postali “minska polja” i neprijateljske zone! Nema dvojbe da je bila riječ o dobrim nakanama koje nisu mogle računati s neočekivanim procesima koji su iznjedrili raskorak među generacijama. Rast standarda i turizam 70-ih i 80-ih godina 20. st. dijelom su zaustavili iseljavanja i negativnu selekciju, no u tom su razdoblju oblikovani senzibiliteti koji danas ubiru svoje posljedice. Bez imalo ustručavanja može se reći da se jednim dijelom dogodio tragičan prekid sa stoljetnim odgojnim kodom u kojem su djeca i mladi bili shvaćeni kao proaktivni članovi obiteljske zajednice, a ne kao paraziti obiteljskog proračuna i kasnije prodavači djedovine. Iako je ovo dijelom preoštro rečeno, odnosi se na one slučajeve u kojima se umjesto prijenosa radnih navika i njima vlastitih radnih senzibiliteta, prenosilo na djecu i mlade rezultate rada njihovih roditelja kao da su djeca odlagalište kapitala ili roditeljskih želja. Imalo bistar otočanin veoma dobro zna o čemu je ovdje riječ i koliko je muke ovo proizvelo na odgojnom planu. Vjerojatno ćemo za koje desetljeće kroz dobru sociološku i psihološku analizu moći dokučiti procese koji su se događali 70-ih i 80-ih godina. Ovoga se može postati svjestan u susretu s naglascima odgojne strategije u židovskom društvu u kojem je veliki naglasak na odgovornosti koju moraju djeca preuzimati kao dio razvoja. A sad čujmo što kaže židovsko iskustvo: Inovativnost često ovisi o različitoj perspektivi. Perspektive proizlaze iz iskustva. Stvarno iskustvo uobičajeno dolazi sa životnom dobi ili sa zrelošću. No u Izraelu iskustvo, perspektivu i zrelost stječe se u mlađoj dobi jer društvo ulijeva mnogo transformativnog iskustva u Izraelce neposredno nakon što završe školu. Do vremena dok dođu na fakultet njihove misli usmjerene su na različite stvari od onih njihovih američkih vršnjaka. Što se poslije ovoga više može reći. Ostaje uočavati gdje se možemo kod nas, i to iz vjere, više zauzeti da se dogodi promjena i iskorak.

Biti u skladu s vremenom sutrašnjice

U vrijeme osnivanja Izrael je brojio 806.000 stanovnika, a danas više od 7 milijuna. Kroz to razdoblje Izrael nije prolazio samo gospodarski rast, već i različite teškoće koje su dovodile do destabilizacije. Od početka je u neprijateljskom okruženju i nalazi se u trajnom ratnom stanju. No, to je tema za sebe. Prošlost, sadašnjost i budućnost su u Izraelu vezani uz vojnu strategiju i industrijsko poslovanje. Zato plijeni pažnju slijedeća izjava: Cijela izraelska vojna tradicija usmjerena je na to da tradicije nema. Zapovjednici i vojnici ne smiju biti naklonjeni nekoj ideji ili nekom rješenju samo zato što je ono djelovalo u prošlosti. Riječ je nedvojbeno o drugačijem pogledu koji računa s time da u udžbenicima nisu ponuđena rješenja za stanja na terenu. Ipak, to kako su rješavali teškoće najbolja je pouka nama koji se nalazimo u stanju u kojem se zarada tijekom turističke sezone izjednačava s pojmom kvalitete života. Nesklonost specijalizacijama, a otvorenost obavljanju različitih zadaća, predstavlja u Izraelu ključ kojim se odnose prema vlastitoj budućnosti. Svaki je razvoj uvjetovan motivom, a pitanje motiva pitanje je kulture. Stoga se u našem promatranju Izraela nužno postavlja pitanje naših motiva. Izrael, uz svoje probleme, ima jednu presudnu prednost: osjećaj svrhe. Izraelci možda neće steći bogatstvo… ili miran život. No oni posjeduju ono što bogatstvo često puta zasjeni: motiv. Stoga ne čudi da su Židovi između dva svjetska rata bili svjesni da prije formiranja države treba najprije osnovati duhovne i intelektualne centre. Osjećaj svrhe je duhovna stvarnost i ne može se usađivati mimo duhovne naravi čovjeka. Danas Izrael ima osam sveučilišta i dvadeset i sedam visokih škola. Četiri su uvrštena među 150 najboljih na svijetu, a sedam ih je na popisu 100 najboljih u azijsko-pacifičkom prostoru. Nema dvojbe da je opisano potpuno različito od našeg ponašanja, odnosno da nemamo strateški odnos prema intelektualnim i duhovnim pitanjima.

Kad je riječ o našem dvorištu, vidljivo je da se kod nas širi psihološko-sociološka zamka: najbolje ćeš zaštititi osobni interes zanemarivanjem zajedničkih i podilaženjem stranim interesima. Svaki čitatelj s malo pozornosti i otvorena duha može povezati ove misli s našim odnosom prema kapitalu. Nekritički odnos prema kapitalu, kao i svođenje života na broj noćenja i dnevnu potrošnju turista, dovodi do gušenja potreba za znanjem, upornošću i inovativnošću. U svakoj zajednici postoji ono kolektivno nesvjesno što se najbolje očituje u odnosu prema prilivu kapitala. Zato je ova knjiga mali obol suočavanju s našim stanjem u kojem se postupno guši kulturni potencijal i s njim vezana inovativnost. Citati koji su korišteni u ovom tekstu dio su zanimljivih iskrica koje nam mogu pomoći da rasvijetlimo svoja očekivanja. Zahvaljujući starozavjetnoj Božjoj riječi, koja je zajednička kršćanima i Židovima, dobro se podsjetiti da je jedna od uloga Božje riječ da nas postavi u pitanje, da se iz nje stekne snaga za odstranjivanje krive vizije vlastite budućnosti. Stoga se knjiga o židovskom gospodarstvu može čitati i na tom tragu.

Izvor: Portal Kroz Samariju net; prva objava u: Kruvenica, br. 30, god. VIII, listopad 2014., Hvar; autor: don Ivica Huljev