Zagreb, 10.6.2019.g.
(AKADEMIK, KNJIŽEVNIK ANTE MATIĆ – LEGENDA ZAGREBA, EUROPE I ŠIRE)
ANTUN GUSTAV MATOŠ (LOJKIĆ STR.437., DOKTRINA I MOĆ MASONERIJE)
- ,,Pjesnici… narod ljube i onda kada ga kude, a demagozi ga preziru – najviše onda, kada mu javno laskaju. ”
- ,,Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima, zato ćemo ljubiti i Hrvatsku u času kad nam je otmu.”
- ,,Najgore je, da moram ostati Hrvatom, moram, duša mi je istih elemenata kao duša Eugena Kumičića i novinara Kravarića.“
Već dugo, dugo poznam Antu Matića. Nebrojno puta smo sjedili sami i u društvima; pričali, raspravljali, smijali se i ljutili i to smo sve zalivali kojom rakijicom, pivom i kavom. Rodio se u Borčanima kod Dunva 1945. godine.
Uvijek je za mene bio dječak iz Borčana, jer ima djetinju dušu, čistu i poštenu, neokaljanu, osebujnu sa velikim znanjem, borbenu, temperamentnu, altruističku, hoće svima pomoći. Na nepravdu burno reagira i ponekad šaka ide sama od sebe nečijoj ćelenki. Bio je snažan, hrabar i odlučan u obrani svojih stavova. On je narodni čovjek i narodna mudrost je zastupljena u njegovim knjigama (do sada ih ima šesnaest). U Bosni i Hercegovini bi rekli:
,, On je raja, a ne šupčina!”
Njegova planina bijaše Vran – planina hajduka Mijata Tomića. Kao i on pio je njene izvorske vode, čuvao stada ovaca, čekajući da prođe i ovaj čemerni dan kao i svi žitelji duvanjske općine, zaboravljene i prešućene od Tite i njegovih moćnika. Ne dadoše da bude gimnazije ili bilo koje druge srednje škole. Otac prodaje jedinu kravu i odprema ga u fratre, Zadar. Nakon toga Pazin, Firenca, Beograd, Skoplje, Zagreb. Nakon fratarske teologije u Italiji upisuje sociologiju u Beogradu, a politologiju u Zagrebu. Naime o čemu se radilo?!
Odluka CK SKJ-u (Udba) je bila da učenicima i studentima od Drine na zapad, koji su završili bilo koje vjerske škole ne smiju se priznati srednje škole niti vjerski fakulteti za daljnji upis na državne fakultete. Na istočnom dijelu od Drine je bilo moguće. Bila je to perfidna igra. Najprije zabrane ovamo, a tamo daju sve da ispadnu velikodušni. Cilj je bio blokada katolika i muslimana. Mnogi moji kolege su tako prešli. Ovi naši nisu bili informirani pa su se pitali kud su tamo išli? Ali ipak hvala Srbima što su im to omogućili! Ove naše komunjare bi ih najrađe zatukli (u to vrijeme).
Tako je Ante ušao u igru bez granica. Sve te putešestvije je prolazio u konstantnoj borbi za preživljavanje žigosan kao pop i neprijatelj Jugoslavije u političkom smislu. Preko ljeta je išao raditi na bauštelu u Njemačku sretan da mu nisu, ni krivom ni dužnom, oduzeli putovnicu. Isto je prolazio i nakon završetka studija tražeći bilo kakve poslove. Na sve strane orile su se partizanske i revolucionarne pjesme. Svi su se kleli na vječnu ljubav i vjernost Titi. Ante u svom stilu bi sebi znao reći:
- Baš su svi pobudalili! Ovo jednom mora puknut’!
Tako su prolazili i tisuće, tisuće intelektualaca i umjetnika. Mnoge je to slomilo, izgubili bi volju za životom, propili se ili su propadali na druge načine. Polaznici vjerskih škola su se uglavnom držali. Imali su pravi odgoj i pripremili su ih za takve uvjete. Ali ih je konstantno razdirao bunt i otpor. Nisu nikad to prihvatili; nisu ni mogli niti htjeli. Mnogi su u vjeri prihvatili progonstvo ostajući vjerni Isusu pa ma što se dogodilo.
U Beogradu je upoznao ženu; Hrvaticu iz Bosanske Posavine. Rodila se kćerka i sin.
Ona je također tamo studirala. Nedavno se sin oženio i Ante ima unučicu. Ali sin je otišao raditi u Norvešku kao i 600 tisuća Hrvata i Hrvatica u mnoge zemlje. Ante je sada stariji i kad o tome priča skoro plače, jer se snaha sa unučicom sprema otići. Svi znamo za razloge zašto je to tako. I ja, Krešo Čepo, kažem baš kao Ante:
- Baš su svi pobudalili! Ovo jednom mora puknut’!
U Hrvatskoj državi dodjeljuju mu mjesto novinara i urednika ,,Večernjeg lista.” U ,,Pretvorbi” očito vidi krađu i korupciju. Zato u jednom članku kaže: „Ne bih se začudio da u zemlji Hrvata neki iz bređe kobile ukradu ždrijebe!” U predsjedništvu nastade panika. Zajapureni Tuđman dođe do Šuška i zapovjedi da pozove tog Duvnjaka. Kad je Ante došao do Šuška ovaj tresne ,,Večernji” na stol i reče:
- Objasni što se to piše?!
Ante reče da nema što objašnjavati nego bi još dodao:
- Iz jalove krave tele!
Nakon toga su ga smijenili.
Dolazili smo prilično dugo u ,,Klub Veterana ” na Trgu bana Jelačića. Bilo je to šaroliko društvo, čak su nas u učlanili u klub, meni su rekli iako nisam bio u ratu da imam druge zasluge. Pričalo se da je voditelj bio kapetan I klase u JNA, Doboj, što je on strogo tajio i vrijeđao se na to. Tamo je redovito dolazio Zdravko Tomac i admiral Lošo i još neki sa višim činovima. Kod diskusije i Ante i ja i još neki smo otvoreno kritizirali neke njihove stavove. Voditelj to nije podnosio i isključio nas je iz kluba. Način i što je tko kome govorio nije za javnost. Mi smo i dalje dolazili, jer je klub otvorenog tipa. Voditelj je obožavao Tuđmana. Za njega je on bio obogotvorenje. Po pjesničkoj intuiciji mi ga baš i nismo voljeli. Iako je imao zasluga za stvaranje Hrvatske države. Imali smo za to mnoge argumente i razloge. Jednom je Matić nešto rekao protiv Tuđmana u diskusiji. Voditelj dotrča hodnikom i reče:
- Odmah da si došao u moj ured!
Zatečen Matić ustade i vičući reče:
- Ja da tebi dolazim na raport gnjido jedna! Rekao mu je da ga Tuđman može …… u anus. (Moram biti pristojan radi dežurnih moralista i književnih,, esteta”).
Voditelj ode na terasu. Kad tamo nastade gungula. Čim ga opazi jedan legionar i branitelj mu reče:
- Di si kapetane prve klase?!
Ovaj mu reče nešto uvredljivo. Legionar skoči i počne ga pravo mlatiti. Frcale su stolice i stolovi. Svi su ustali. Odjednom dotrča Matić i poče ih razdvajati i govoriti ,,Nemojte braćo!” kad je Matić
to reko svi ljudi su se počeli smijati. A Matić kad je vidio da se zahuktala tuča poče vikati:
Udri…udri! Samo ne na mrtvo!
Na kraju se razdvojiše i voditelj pobježe u ured. Valjda se i zaključao?
Jednom u ,,Večernjem” osvanu naslov: ,,Ante Matić okrpio Krpinu!“ (Drago Krpina) Bilo je to u klubu Književnika na trgu. Drago Krpina je slovio kao ,, tvrdi” HDZ-eovac, a to se i vidi jer je imao uvijek dobre političke pozicije. Ponašao se nadmeno i suvereno i s pozicije sile želio je da ga sve i svi slušaju. Tipično HDZ-eovski. Ipak HKD je šaroliko i većina ih drži do političara koliko i do pišljiva boba. Tamo je ipak važna književna riječ i sloboda govora, razmišljanja, sloboda ispiti i malo više rakije. Drago je počeo govoriti u maniri važnog političkog govora. Svi su šutili a Anti je prekipjelo pa mu reče:
- Daj šuti više blebetalo, dosadan si k’o proljev!
Krpina mu drsko odvrati:
- Šuti ti pijanduro jedna!
Raspaljen Ante skoči i opali mu dva – tri udarca po principu ,,udri ali ne na mrtvo“. Krpina se jedva održa na nogama, navuče kaput na glavu i vičući ,, upomoć!“ izleti iz dvorane. Pobjegao je. Sastanak je prekinut. Predsjednik reče da će naknadno reći drugi termin. Ante iskapi još jednu stojeći i izađe.
Na stolu mi je put i slika jednog Hrvata domoljuba i intelektualca: ,, anegdote iz života Ante Matića Čapca.” Sličan je bio i moj put. Već je poodmakla noć. Sabirem događaje dana i sjećanja mog života i otvara mi se život Antin. Znao je reći ,,kada sam se rodio pao sam na kamen”. Taj prvi plač i kamen označi njegov daljnji život. Patetično je reći ,,hrvatski patnički narod.” Ali mi uistinu jesmo patnički narod. Kroz dugu, dugu povijest naš čovjek i žena bijahu svakodnevno i svakonoćno razdiran nasiljem svake vrste, brigom za opstanak i razornom nepravdom svake vrste. Uvijek pa i danas gušenje slobode duha i tijela političkim i vjersko-hijerarhijskim sustavima. Ali znali smo da nam Isus daje duhovnu slobodu i dostojanstvo osobe. Zagledani u njega i samo u njega hrabro odbismo sve te okove pjevajući himnu slobodi. Naša duša pjevaše najljepšu pjesmu božje ljubavi i zaštite. Postadosmo jaki kročeći po blatu zala koje nam priskrbiše mnogi ljudi. Znadosmo da je pisano: ,,Osveta je moja, govori Gospodin!“
Smisao II. Vatikanskog koncila je ađornamento (aggiornamento) – prilagođavanje crkve potrebama vremena. Ljudima ovog vremena je iznimno stalo do poštovanja digniteta osobe, integriteta i dostojanstva osobe, slobode izbora načina življenja. Danom slobodom sve treba biti u skladu božijih zakona objavljenih u riječi božjoj- stari i novi zavjet. Kristova crkva su svi kršćani i šire. Svi ljudi ikad rođeni, sada i u budućnosti, jer Bog izli Duha svetoga na svakoga čovjeka i na sve stvoreno. U skladu sa svojom savješću mi svi koji odabrasmo duhovno zvanje imamo pravo mijenjati način življenja-brak, civilni život, pravo na djecu itd. Našim izlaskom redovito doživljavamo neku vrstu prijezira, odbačenosti i ignoriranje. Vidimo odbačenost sa strane službene crkve. U revoltu znao sam mnogima reći da pred Bogom više vrijedi jedno dijete od njihovog celibata; sviju njih svih vremena. To svi doživimo pa i naš Ante je to doživio. Nije lako naći se na ulici bez igdje ičega. Mahom smo bili mladi i bez puno životnog iskustva. Strah i patnja! U Jugi je bilo teško. Službena crkva te je odbacila, obitelj također, a sljedbenici komunizma te uglavnom mrze.
Tu i tamo nađe se poneko od njih da ti pomogne. Čemu takva zavjera? Da li je to evanđeoski?! Nije!
Kad sam izlazio dali su mi novac za jednosmjernu kartu do Vinkovaca i dva sendviča. Išao sam bratu da me primi. Nisu ni pitali kuda ću dalje i šta ću. Iako nikada nisam imao izravnu neugodnost od njih takvo ponašanje me je bolilo. Ima dobrih ljudi na sve strane i oni su mi pomogli. Našao sam posao, stan i uklopio sam se u novi život.
Ali sam ipak želio posjetiti kolege iz moje generacije. Zabranili su svima nama posjetu, kao da ne djelujemo „negativno” na njih. Kad sam imao obitelj nikada niti jedan od svećenika me ljudski nije nazvao i pitao za mene i obitelj (izuzev jednoga kojega su proglasili luđakom).
Ja sam pojedine zvao za Božić i Uskrs, a oni nikad. Kasnije sam i njima rekao sve ovo i da ih nikada više neću nazvati. A puna su im usta o djeci i obitelji i brige za demografsku budućnost Hrvatske. U ljudskom, kršćanskom, sociološkom i domoljubnom smislu shvatio sam da su to odreda šupčine; i oni i političari svih fela. Živim svoje poimanje Boga, Crkve, čovjeka i svih ovoživotnih datosti. I imam mir duše i tijela.
Pišući o Anti Matiću pozdravljam sve ,,raspope” i ,,pustipratre” moje drage prijatelje. Uglavnom zato nas krivo i zlonamjerno tumače jer mi znamo obje strane medalja; prve, druge i treće. Nismo nimalo krivi što znamo, nego nam je to prednost.
I nije nam nimalo žao za prošlošću. Redovito imamo razumijevanja za čovjeka jer nismo zarobljeni niti sputani uniformnošću institucija. Zar to nije ljepota slobode?!
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo – Zagreb
(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)
O AUTORU
Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.
Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.
Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:
1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.
2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.
