Bog nas preko proroka Jeremije poziva na bliski molitveni od-nos s Njim. „‘Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam’ – riječ je Jahvina – ’naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.’” (Jeremija 29,11-13)
A u Jeremiji 33,3 On kaže: „Zazovi me, i odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš.” Bog ima obilje darova za one koji Ga traže.
Zajedništvo s Bogom je predivno iskustvo. Ne govorimo o nekoj superiornoj pobožnosti i moralnosti, već o trajnoj radosti. Ne mislimo o tome da Boga učinimo svojim „lakomislenim partnerom”. Smjelo pristupajmo prijestolju milosti (Hebrejima 4,16), ali ponizno – diveći se Bogu i poštujući Ga. Prisnost treba njegovati – ona ne dolazi sama po sebi. No, kad ju jednom steknete, ništa se na ovom svijetu ne može usporediti s njom.
Kako ju možete steći? Ona dolazi kroz službu drugima i kroz molitvu. Zašto već danas ne uzeti molitvu ozbiljno? Na početku ne pretjerujte. Program tjelovježbe nikada ne biste počeli mara-tonom pa umjesto sat vremena molitve dnevno, započnite s dese-tak minuta i svakoga tjedna povećajte za minutu. Izaberite određeno mjesto i vrijeme tijekom dana te tako stecite naviku tijekom više mjeseci. Ne možete li se usredotočiti dok klečite, molite se dok šetate. Kad ste sami, molite glasno. To pomaže koncentraciji i molitva će imati veći učinak, barem u jednoj molitvi. Imajte u džepu malu bilježnicu i upišite kad vam sine neka dobra zamisao (molitva nadahnjuje kreativnost), zatim opet usmjerite misli natrag i nastavite molitvu. Uskoro ćete s veseljem očekivati svoje vrijeme s Bogom. Isprva će molitva mijenjati vas, a onda možete početi raditi na promjeni svoga svijeta.
O, da, za to je potrebno vrijeme. Kad počnete odvajati zna-čajno vrijeme za susret s Gospodom, u početku ćete se možda „natezati” s neposlušnim osjećajima koji se „ritaju” i „viču” dok ih ne dovedete u red. To ne mora biti laka zadaća prvih nekoliko puta, što je iskusio Oswald Chambers kad je odjednom započeo odvajati sat vremena dnevno za molitvu.
Katkad bi poneki od osjećaja „iskočio” i poviknuo: „Ne želim biti ovdje!” te bi pobjegao sanjareći pa bi ih Chambers „hvatao za rep“ i vodio natrag. U početku je to bio prilično naporan posao.
No, kao što zna svaki psiholog – najbolji način da promijenimo svoje osjećaje jest promjena našega ponašanja. Ustrajete li na tome poput Chambersa, vidjet ćete da će se ti osjećaji ubrzo smiriti jer će shvatiti da ste na službi. Povremeno mogu prigovarati, no znajući da trebaju ići dalje.
Onda odjednom, jednog slavnog dana, poslije mjesec ili dva ustrajne molitve, jedan od najneposlušnijih osjećaja poskočit će i reći: „Slava!”, a drugi će uzviknuti: „Aleluja!” Cijelo će vaše biće biti sretno usklađeno u praktičnom iskustvu molitve i otkrit ćete radosnu prisnost s Bogom.
Možda u svom srcu upravo osjećate nježni i tihi glas koji vas poziva da kleknete i razgovarate s Njim ili da iziđete u tamu šećući vrtom, niz ulicu ili poljskim putem i tako svoje najdublje tajne podijelite s Njim. Taj tihi glas koji čujete – to je Bog koji kuca na vrata vašega srca govoreći: „Možeš li doći i moliti sa mnom? Učinit ću taj trenutak vrijednim truda.”
Ako je krajnja želja vašega srca usmjerena na Njega, tko zna što bi vam se moglo dogoditi? Katkad Bog iznenađuje one koji Ga traže i nenadano ih obasipa milošću – čak i kad upravo prolaze kroz životne aktivnosti.
Pogledajmo što se dogodilo Brennanu Manningu. Prekinuo je s djevojkom Barbarom da bi otišao u samostan i zaredio se. Brat se za iznos od 50 dolara okladio s njim da neće tamo izdržati ni tjedan dana. Doista, ubrzo je Brennan shvatio da nije stvoren za duhovni život. Ono što mu se potom dogodilo izvanredno je ganutljivo i dirljivo u suvremenoj kršćanskoj literaturi. Njegovo ga je iskustvo konačno udaljilo od svećeničke službe. Oženio se i danas je popularni govornik na brojnim susretima za duhovnost i obnovu diljem SAD-a. Bît je u tome da nas Isus može susresti bilo gdje.
„Poslije tjedan dana”, piše on, „odlučio sam spakirati se. Iona-ko će me izbaciti. Izdržao sam cijeli tjedan pa mogu uzeti bratovih 50 dolara. Nadao sam se da će me Barbara još uvijek oplakivati. Mogao bih ju pohvaliti za strpljivost i vječnu ljubav, pomirili bismo se, vratio bih se u Missouri pa bismo se u lipnju vjenčali. Bila bi to uska staza mog bijega od pokusa sa smrću.
Spakirao sam putnu torbu i otišao u ured oca Augustina kako bih ga izvijestio da odlazim. Nije bio u uredu. Odlučih zastati u kapelici i pozdraviti se s Bogom. ‘Hvala ti, Bože, (ovdje sam ja, Richie) što si mi pokazao da svećenički poziv nije za mene. Molim te da me Barbara čeka dok se ne vratim u Brooklyn. Kao znak dobre volje, ići ću redovito na misu jednom tjedno, tijekom cijele godine. (Pomislio sam da će Ga zadiviti kad vidi da nije imao posla s nekom površnom osobom). Bože, sad te pozdravljam i vidimo se u Brooklynu.’
Vratio sam se u ‘sjedište moći’, no otac Augustin još nije bio došao. Nipošto nisam želio izbjeći „herojstvo“ pa sam odlučio vratiti se natrag u kapelicu i za Boga napraviti nešto veliko. Iako se to nije tražilo, posjetio bih svaku od 14 križnih postaja. Zgrabio sam knjigu i slijedio upute. Na prvoj postaji, gdje je Isus osuđen na smrt, pročitao sam molitvu, brzo kleknuo kao da sam osjetio miris dima u zgradi i požurio na drugu postaju. Pomislio sam da ću možda, kad budem radio za The New Yorker, preinačiti te arhaične molitve u suvremeni izričaj i tako učiniti uslugu Crkvi. Možda će me Papa promaknuti u viteza svetog Grgura ili nešto slično.
Nakon što sam 11 minuta molio i klečao, zaustavio sam se na dvanaestoj postaji: Isus je umro na križu. U odjeljku knjige pisalo je: ‘Klekni.’ Spustivši se na koljena, začuo sam iz oko pet kilo-metara udaljenoga karmelićanskog samostana kako sa zvonika odzvanja Angelus. Bilo je podne.
Pet minuta poslije 15 sati podigao sam se s koljena i otišao u potragu za Biblijom. Nikada prije nisam čitao Bibliju, no znao sam da sam trebao čitati evanđelja. U samostanu nisam mogao pronaći primjerak jer se u to vrijeme smatralo da je to protestantska knjiga.
Tijekom ta tri sata koja sam proveo na koljenima osjećao sam se poput dječačića koji kleči na morskoj obali. Valići su zapljuskivali i ispirali moja koljena. Postupno su valovi bili sve veći i snažniji pa su dopirali sve do struka. Odjednom me strahoviti val, snažan poput potresa, oborio na leđa i „pomeo“ s obale. Po-dignuo me u visinu, daleko u svemir gdje sam postao maglovito svjestan da sam prenesen na mjesto na kojem nikad prije nisam bio: u srce Isusa Krista. Kad me pozvao, nije izgovorio ni „Richie“ ni „Brennan“, već neku drugu riječ koju ne želim otkriti. Ta je riječ moje posebno i vlastito ime, izgovoreno s neizmjernom ljubavlju. To je najslađi zvuk koji sam ikada čuo, to je ono ime po kojem me Isus poznaje. To mora biti poput Marijina odgovora kad joj je Isus u vrtu rekao jednostavno: ‘Marijo!’ – osim što me u mom slučaju nije pozvao mojim stvarnim imenom.
U tom prvom iskustvu bezuvjetne ljubavi u svom životu, kretao sam se tamo-amo između blagog zanosa i smirujućega trepeta. Taj je osjetilni poticaj nešto što je George Maloney godinama poslije opisao kao ‘svijetlu tamu’. I kao zbunjujuću snagu. Trenutak koji se dugo zadržavao na bezvremenskom ‘sada’, sve dok bez opomene u jednom trenutku osjetih ruku koja je zgrabila moje srce. Jedva sam mogao disati. Bilo je to iznenadno i zapanjujuće. Svijest da sam ljubljen više nije bila blaga, meka i ugodna. Ljubav Krista, razapetoga Sina Božjega, doživio sam kao divlju, strastvenu i žestoku, poput iznenadne proljetne oluje. Poput provale pri puknuću brane, grčevito sam se trzao i nalik eksploziji poviknuo iz nutrine svoga bića. On je umro na križu za mene! Znao sam to i prije, ali na način koji je kardinal Newman opisao kao nešto apstraktno – spekulativni pojam, dalek i potpuno beznačajan za naš stvarni život i njegove probleme, tek još jedna tričarija u prašnjavoj zalagaonici vjerskih dogma. No, u zasljepljujuće sjajnome trenutku ta mi je spasonosna istina postala stvarnom spoznajom koja poziva moj um i srce u osobnu službu. Kršćanstvo više nije bilo tek moralni zakonik, već ljubavni odnos, uzbudljiva drama, nevjerojatna strastvena radost koja proizlazi iz spoznaje da ste ljubljeni i zaljubljeni u Isusa Krista.
Konačno, iscrpljen i oslabljen, osjećajući se nemoćnim i izgubljenim u nijemoj poniznosti, ponovno sam klečao na obali mora dok su me poput nježne plime obuzimali tihi i smirujući ljubavni valovi ispunjavajući moj um i srce spokojnošću najprisnije molitve i bogoštovlja.
Kad sam u 15.05 dršćući ustao s poda gledajući s nevjericom u svoj sat, zadivljen i pun strahopoštovanja i ne mogavši pronaći Bibliju, vratio se u samostansku ćeliju i raspakirao svoju torbu, znao sam da je upravo počela najuzbudljivija pustolovina moga života. Bio je to jedan novi život kojeg apostol Pavao dobro opisuje u Kološanima 3,11 (Jeruzalemska Biblija): „Postoji samo Krist: On je sve.” (Brennan Manning, Lion and Lamb: The Relentless Ten-derness of Jesus [Choosen Books, 1986.])
Isus vas poziva da s Njim ostvarite prisno zajedništvo. Tražite cijelim srcem Njegovo lice i pronaći ćete duboko u Božjem srcu jedno posebno mjesto namijenjeno vama.
