Transplantacija iz moralne perspektive
Transplantacija je prema nauku Katoličke Crkve jedan od posebno vrijednih oblika ljubavi prema bližnjemu i u tom se smislu potiče kod vjernika osjećaj za darivanje organa nakon smrti, no ipak valja imati u vidu da kod same transplantacije i kod širih okolnosti vezanih uz nju, može doći do mnogih neetičkih elemenata, zbog kojih ni sama transplantacija neće biti moralno prihvatljiva. U ovom kratkom prikazu nastojat ćemo, između ostaloga, skrenuti pozornost i na takve eventualne okolnosti.
1. Pojam transplantacija i vrste transplantacije
Riječ transplantacija dolazi od starolat. transplantatio, odnosno od trans – preko, kroz, s druge strane i planta – biljka presadnica, kalem, a označava presađivanje organa ili tkiva na istu ili drugu osobu. Tkivo ili organ koji se presađuje naziva se transplantat. Najčešće se vrše transplantacije kože i koštanog tkiva, s ciljem nadoknađivanja nedostataka nastalih kod ozljeda ili bolesti. O presađivanju ljudskog tkiva ili organa u strogom smislu riječi možemo govoriti tek u 20. st.
Prvi put je transplantacija izvršena 1920. godine, kada je presađena koža s jednog blizanca na drugog. 1950. god. je u Bostonu pokušano presađivanje bubrega s leša, ali nije uspjelo. Prvo koje je uspjelo bilo je 1954. godine, i to među jednojajčanim blizancima, a kada je 1961. god. pronađen lijek protiv imunološke reakcije (odbacivanje stranog tijela), vršenje transplantacije je postalo sve češća pojava. Presađivanja srca (s čimpanze na čovjeka) započinju u Mississipiju 1963., ali bezuspješno. Tek je 1967. dr. Christian Bernard u Južnoafričkoj Republici uspio presaditi srce s uspjehom. 30. su rujna 1988. stručnjaci Bolnice Rebro u Zagrebu uspjeli prvi put uspješno presaditi srce kod nas.
S obzirom na odnos davaoca transplantata prema primaocu, možemo razlikovati:
- autotransplantaciju, tj. presađivanje tkiva ili organa s jednog mjesta na drugo, ali na istoj osobi,
- homotransplantaciju, tj. presađivanje tkiva ili organa s jedne osobe na drugu,
- heterotransplantaciju, tj. presađivanje na organizam različite vrste, npr. sa životinje na čovjeka, i
- alotransplantaciju ili aloplastiku, tj. pokrivanje defekata gdje se umjesto živog tkiva primjenjuje neživi materijal.
Možemo govoriti i o presađivanju organa sa žive osobe i s mrtvog tijela.
2. Svrha i uspješnost transplantacije
Transplantacija služi u kirurgiji za nadomještanje defekata nastalih ozljedom, opeklinom, prirođenom manom, bolesnim raspadanjem tkiva, operacijom i slično. Kao takva, nije uvijek jednako uspješno primjenjiva. Najbolje uspijevaju autotransplantacije, i to kože, potkožnog tkiva, kosti i hrskavice. Kod homotransplantacija najveći uspjeh postižu transplantacije između jednojajčanih blizanaca, i to zbog identičnosti organizma, dok ostali transplantati, ukoliko se transplantirano tkivo ne primi, brže ili sporije umiru.
Takvi transplantati propadaju zbog imunobiološke obrambene reakciji u krvi primaoca, odnosno jer tijelo primaoca ne prihvaća organ davaoca. Ipak, uz određene uvjete, npr. ako presađeno tkivo nema krvnih žila, kao kod rožnice ili hrskavice, ako se primalac zrači, ili ako mu se umjetno isključi obrambena reakcija, mogu preživjeti. Homotransplantati kože ne primaju se trajno, nego žive samo nekoliko tjedana, toliko da mogu spasiti život osobi koja je doživjela teške opekline, a čim se pacijent počne oporavljati nadomještaju se autotransplantatima.
Posljednjih je godina presađivanje bubrega česta pojava i vrši se prilično uspješno, dok presađivanje srca, jetre, pluća i koštane srži za sada pokazuju manji uspjeh. Tolika uspješnost transplantacije bubrega zahvaljuje se svjetskoj organiziranoj razmjeni i presađivanju bubrega s leša, uz prilično dobro usavršenu metodu presađivanja i pohranjivanja transplantata bubrega. Uz to, odbacivanje se transplantata potiskuje snažnim imunosupresivnim sredstvima.
Osim presađivanja bubrega, srca, jetre, pluća, gušterače, govori se i o presađivanju mozga, odnosno glave. Pokus je na psu i majmunu izvršen. Također je danas aktualna i tema o mogućnosti presađivanja moždanog tkiva radi liječenja nekih bolesti. Koliko god se takva presađivanja mogu činiti poželjnima, ona ipak otvaraju višestruka etička pitanja.
Osim toga, postoji i veliki nesrazmjer između broja onih koji čekaju organ i onih koji taj organ žele donirati, a liste čekanja također nisu uvijek napravljene po kriterijima moralnosti. Iako mnogi daju i više organa, to još nije dovoljno, pa mnogi umiru čekajući. Zato je u transplantaciji posebno izražen problem medicinske etike, i kad je u pitanju uzimanje organa sa žive osobe i onda kada se to čini s mrtve. Ako se ima u vidu problematika oko određenja trenutka smrti, uzimanje organa s (možda) mrtve osobe otvara najveće pravno-etičke probleme. Zato ćemo pogledati neke primjere zloupotrebe transplantacije.
3. Primjeri zloupotrebe transplantacije organa
Budući da kod transplantacije dijelova ljudskog tijela nije uvijek sve moralno i zakonski jasno, postavlja se npr. pitanje kada se smije uzeti transplantat i transplantirati ga, a da time ne bude oštećen ni davalac ni primalac u svom dostojanstvu, ni kirurg u svojoj profesiji?
Uz to, nameću se i druga pitanja: Kako npr. gledati na osakaćenje (mutilaciju), primjerice na eunuhe koji se daju kastrirati kako bi imali lijep glas, ili na žene koje se odluče sterilizirati, kako ne bi mogle više rađati djecu? Kome dati prednost ako više osoba čeka na jedan transplantat, a svakoj je jednako prioritetan? Koji se organi i pod kojim uvjetima smiju transplantirati? Smiju li se presaditi svi sa živih osoba ili s leša? Mogu li se uzeti organi i od nižih vrsta? Kako moralno vrjednovati uzimanje organa s fetusa kad se zna da se do tog materijala dolazi namjernim i spontanim pobačajima i umjetnom oplodnjom in vitro? Itd. Manipulacije postoje, a o trgovinama ljudima s ciljem prodaje organima da i ne govorimo.
Dakle, u praksi se čine mnoge manipulacije s ljudskim bićem, a posebno s nerođenom djecom, iako sedmo načelo Deklaracije o pravu nerođenog djeteta iz 1986., jasno kaže: “Zabranjena je trgovina nerođenom djecom i dijelovima njihova tijela.”
Zbog zloupotrebe transplantacije, nužno je da svaka država donese pravedne zakone o transplantaciji, kako bi se tako zaštitili i davalac i primalac i kirurg koji vrši presađivanje organa. U Hrvatskoj je 1980. godine donesen Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, a kod njegova donošenja poštovane su norme etičnosti, koje uvažavaju zahtjev da presađivanje sa živih bića ne smije dovoditi u pitanje život i zdravlje darovatelja. Zabranjena je naknada za ustupanje organa, a određuju se i dužnosti solidarnog postupanja svih koji sudjeluju u presađivanju dijelova ljudskog tijela. Potreban je pristanak primatelja i, ukoliko se radi o živom darovatelju, i njegovo odobrenje, a ukoliko se radi o mrtvom darovatelju, traži se utvrđenje trenutka smrti, s tim da se zabranjuje da zahvat vrši liječnik koji je ustanovio smrt. To potvrđuje i novi zakon istog naziva iz 2012. god.
Zakonsko reguliranje ovog područja, bez sumnje, ima svoje opravdanje: štiti i primatelja i davatelja i kirurga od eventualnih zloporaba, ali nije dovoljno ostati na razini zakona, već je potrebno stvarnost transplantacije pogledati u njezinom utjecaju na savjest primatelja, stvarnih i potencijalnih davatelja, te kirurga, odnosno svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u presađivanju dijelova ljudskog tijela.
4. Stav Katoličke Crkve prema transplantaciji
Iako većina religija na transplantaciju gleda s odobravanjem, postoje pojedine koje ju zabranjuju. Neke zabranjuju i transfuziju krvi i zagovaraju “beskrvno liječenje”, a u tom se pogledu posebno ističu Jehovini svjedoci, koji svoje učenje potvrđuju, između ostalih biblijskih navoda, i tekstom u 1 Ljet 11,17-19, gdje piše:
“David uzdahnu: ‘O kad bi me tko napojio vodom iz betlehemskoga studenca što je kod vrata!’ Tada ta trojica prodriješe kroz filistejski tabor i, zahvativši vode iz betlehemskoga studenca što je kod vrata, donesoše je i dadoše Davidu. Ali je David ne htjede piti, nego je proli kao ljevanicu Jahvi govoreći: ‘Ne dao mi moj Bog da to učinim! Zar da pijem krv ovih ljudi? Ta izlažući život pogibli donijeli su vode.’ I nije htio piti. To su, eto, učinila ta tri junaka.”
Katolička Crkva, a slično čine i mnoge druge religije i vjeroispovijesti, naučava da žrtvovanje dijela tijela u prilog bližnjemu, ukoliko se čini iz ljubavi, pridonosi razvoju osobnosti darovatelja. Iako se time lišava jednog dijela svoje egzistencije, duhovno biva obogaćen i svjestan svoje duboke povezanosti s osobom kojoj daruje dio sebe. Prema tome, Crkva potiče vjernike da nakon svoje smrti daruju organe, jer je to izraz kršćanske ljubavi, a time se istovremeno produžuje i vlastiti život.
Crkva ipak upozorava da je transplantacija moralno neprihvatljiva ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak. Osim toga, moralno je neprihvatljivo da se netko izravno osakati ili ubije kako bi na takav način darovao svoje organe i spasio život drugoj osobi. Da bi transplantacija bila moralno-pravno dopuštena, potrebno je ispuniti neke uvjete s obzirom na primatelja, davatelja organa i kirurga koji vrši zahvat. Pogledat ćemo najprije kada je ona dopuštena u slučaju kada se vrši transplantacija među živim osobama, a potom i kada se organi uzimaju s mrtve osobe.
4.a) Transplantacija među živim osobama
Danas je općenito prihvaćena transplantacija među živim osobama, ali pacijent (primatelj) treba na nju sam pristati, ili, ukoliko je on u nemogućnosti, njegovi roditelji, bračni drug ili punoljetna djeca, budući da je riječ o veoma teškoj i rizičnoj operaciji. Moralno je dopuštena ukoliko se pacijent nalazi u smrtnoj opasnosti, sljepoći, bolesti bubrega ili srca. Darovatelj mora dobrovoljno pristati na darovanje dijela tijela, i to uz uvjete: ako se radi o dvostrukom organu, smije se presaditi samo jedan, uz uvjet da je drugi zdrav; darovatelj ne smije trpjeti nepopravljivu štetu; ne smije biti maloljetnik ili osoba koja nije sposobna izvršiti pravni čin; darovanje organa je čin ljubavi i prava žrtva, pa iz nje treba biti isključena svaka zarada, iako nagrada nije zabranjena. Kirurg mora biti zaštićen od javne vlasti. Zato je potrebno da pacijent, ili obitelj, preuzme na sebe rizik operacije.
4.b) Presađivanje organa s mrtve na živu osobu
Operacija je moralno dopuštena u slučaju ako je pacijentov život u smrtnoj opasnosti i samo ukoliko ga ovakva operacija može spasiti (osim u slučaju transplantacije rožnice). Sam pacijent mora dati pristanak. Darovatelj mora biti uistinu mrtav (a ne npr. onaj koji umire ili je u komi, a liječnik ga proglasi mrtvim). Ako za svog života nije izrazio svoj pristanak na davanje organa, to može učiniti njegova obitelj, ali svakako uz potrebno poštovanje prema mrtvom tijelu. Kirurg mora biti zaštićen od javne vlasti.
Umjesto zaključka
S obzirom na moralnu stranu transplantacije, možemo još jednom istaknuti kako na nju Crkva gleda kao na poseban oblik ljubavi prema bližnjemu i u tom ju smislu iznimno potiče i svijest o njezinoj važnosti promiče među vjernicima, no ipak uvijek ističe kako kod transplantacije mogu postojati određene okolnosti zbog kojih ona ipak neće biti moralno dopuštena.
Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: mr. Snježana Majdandžić-Gladić
