Trajna formacija kršćana

71

Trajna formacija kršćana

1-7

Čovjek bi doista bio slijep kad ne bi primijetio da je kod nas mnogo toga začinjeno derivatima komunizma – a njih, nažalost, u većem intenzitetu ima ondje gdje se zagovara protukomunizam, i to iz probitačne sprege s potrošačkim i konformističkim poimanjem života. Stoga se danas trijeznimo od zablude da se osobni i društveni boljitak može dogoditi bez podmetnutih leđa i kritičke svijesti. Godinama se, znamo, govori da smo zemlja u tranziciji, a nigdje se ne događa transformacija, i to prvenstveno mentaliteta, radnih navika, ljestvice vrijednosti i uvjeta vrednovanja resursa koji su nam dani ili smo ih naslijedili. Sve se to – mislim da ne griješim – predstavlja kao svojevrsni mentalni terorizam koji sprječava da se mladi ljudi oblikuju bez upliva karijerističkog mentaliteta koji se služi načelom: jedno misli, drugo govori, treće čini. Tko god želi da u njegovoj svijesti – a kršćani bi trebali u tomu prednjačiti – ne prevladavaju spomenuti derivati komunizma mora dopustiti da ga nitko ne može nadmašiti u odgovornom pristupu sebi samome, obvezama i sposobnostima, kako bi pokazao, tj. bio vidljivi primjer kako se događa boljitak o kojem govori.

Drugo, čak i površno poznavanje današnjih zbivanja u visokorazvijenim zemljama Europe pokazuje da je već odavno nastupilo odumiranje upliva kršćanskih vrijednosti, ali i kršćana u velikim gradovima. U kolikoj mjeri to zahvaća živote ljudi najbolje se vidi iz prevladavajućih interesa suvremenih ljudi. To što je čovjek na Zapadu otvoren drugačijim umijećima, brigama, željama i zabavi, to ipak ne govori da je čežnja za Bogom ugasla. Vatra čežnje i nadalje plamti, ponekad i neslućenom snagom. Mnogi se bude iz sna svjesni odgovornosti za trenutak u kojem žive, za povjerene talente i zauzimaju kritičan stav prema neodgovornosti odgovornih. Uz to, u Crkvi se javljaju različita nesnalaženja glede pitanja kuda i kamo ići, što ponekad dovodi do žamora, buke i laveži, bilo pojedinaca bilo skupina koje misle da se restauracijom, pukim povratkom u prošlost može odgovoriti izazovima sadašnjosti. Njima se priključuju i oni koji misle da se čovjek može iskorijeniti iz prošlosti u ime budućnosti, pa ne vide da je jedini napredak moguć u vjernosti Bogu i čovjeku. Ondje gdje smo proizveli životna oboljenja, rastrganost i začahurenost u vlastite interese, tamo se Bog prepoznaje kao jedini Spasitelj. Zato mislim da je danas još veća odgovornost kršćana za suvremeni svijet, i to počevši od zavičajne razine koja je često zahtjevnija od općih nastojanja.

Stoga držim da sve više valja poticati susrete kršćana koji su svjesni da kao kršćani moraju dati svoj obol sadašnjem trenutku. Možda može izgledati nemoguće, ali potonje misli žele pomoći u pročišćavanju magle s našeg obzorja, jer…

  • Naši bi nam susreti trebali pomoći u JAČANJU i PRODUBLJIVANJU kršćanskog života i poslanja u današnjim uvjetima. Pred nas se danas postavljaju zahtjevi snažnijeg i dubljeg prianjanja uz Krista, a to je jedna od glavnih zadaća trajnog rasta u vjeri. Uz to, valja postati osjetljiv za zbilju kako bismo mogli razumjeti današnjeg čovjeka, posebno stanje djece i mladih.
  • Kroz susrete bismo trebali posvješćivati da živimo u uvjetima ubrzane SEKULARIZACIJE, a to pred nas postavlja zahtjev NOVE EVANGELIZACIJE i pastoralnog obraćenja prema smjernicama koje je papa Franjo naveo u apostolskoj pobudnici Radost evanđelja.
  • Da bismo to mogli potrebno je ozračje međusobnog povjerenja u kojem se potiče i hrani nutarnja žeđ za Bogom i drugima. Zato bi naši susreti trebali biti povlašteni prostor OSLUŠKIVANJA samoga sebe u odnosu s drugima, ali i boljeg RAZUMIJEVANJA jedni drugih kroz naša iskustva, poglede, nejasnoće, teškoće, sumnje, razočaranja, umor, propuste, zatajenja i oduševljenja.
  • Sve nas to postupno odgaja za jačanje SINODALNE SVIJESTI koja je svojstvena naravi Crkve. Zbog naših nadmetanja i osjećaja samodostatnosti, bilo da smo klerici bilo da smo laici, to se lako zanemari. Sinodalna svijest nam pomaže u razvijanju ljubavi prema Crkvi, ali i u oslobađanju od zavodljivog poimanja autoriteta u Crkvi kao da o nama sve ovisi i da nas jedino može usrećiti nekritično držanje drugih ljudi prema nama. Sinodalnost je danas još potrebnija, jer se danas može dobiti površan dojam da je povratak natrag pastoralno isplativiji, da se moramo vratiti prošlosti kako bismo našli put prema budućnosti. Osluškivanje drugoga i uvažavanje njegovih sposobnosti, pa i kritike koju nam upućuje, pokazuju da je sinodalnost zahtjev koji nas čini odgovornima prema budućnosti kojoj idemo ususret.
  • Iz dosadašnjih iskustava znamo da se ne može razvijati zajedništvo bez UKLANJANJA ZIDOVA koji sprječavaju istinski susret, bilo među svećenicima bilo među vjernicima. Što smo više otvoreni jedni drugima, to se lakše oslobađamo potrebe za samodokazivanjem, a time smo otvoreniji Bogu. Kroz susrete bi trebalo postati vidljivije da jedni druge prihvaćamo i da smo spremni oslobađati se isključivosti. Prije ili poslije se pokaže da zidovi isključivosti dovede do zatvaranja u ove ili one klanove koji štete crkvenosti i prozračnosti crkvene zajednice.
  • PASTORALNA PREOBRAZBA – koju nadasve ističe papa Franjo – nužno zahtjeva od svih članova Crkve oslobađanje od predrasuda i načina života koji često nalikuje životu privatnih poduzetnika. Žudnja za dokazivanjem, strah pred novim, grčevito vezivanje uz besplodne religijske navike, često prekriva duboku žudnju za pozicioniranjem i isticanjem u crkvenoj zajednici, pa bilo to i u najmanjoj župi najzabačenijeg kutka svijeta. Uostalom, znamo da ni jedna crkvena struktura nije imuna na častohleplje i poslušnike bez kompetencija kojima su crkvene zajednice bogomdani prostor za karijerističke uspone.
  • Odgajati u sebi KREPOST ZAMJERANJA jedna je od važnih silnica koje su nužne u međusobnoj komunikaciji kršćana i kao neizostavni kvasac rasta čitave Crkve. Biti spreman iz ljubavi prema drugome izreći svoje mišljenje i poglede, pa makar to dovelo do negodovanja ili do toga da nas dugi omalovažava i prestane cijeniti. Dijaloški i tolerantan odnos među kršćanima znači trajno se vježbati u izbjegavanju napasti da sebe, svoje stavove i iskustva postavim za vrhovno mjerilo i da postanem gluh za ono što mi drugi govori.
  • Kad se kršćani susreću oko zajedničkih tema, muka, planova, iskustava i otajstava vjere, onda to uvijek mora polučiti žeđ za izravnom ili neizravnom TEOLOŠKOM OSVIJEŠTENOŠĆU, što nadasve vrijedi za svećenike i one koji u Crkvi obnašaju odgovornije službe, ali i glad za novim i dubljim teološkim zanosom kako bismo mogli dublje i bolje razumjeti istine vjere i tragati za novim jezikom i metodama u komunikaciji vjere. Svećenik je vršitelj službe koja nužno zahtjeva učenje i preispitivanje komunikacijskih vještina, ali i svoje neverbalne propovijedi. “Čiji se život prezire, njegova se propovijed omalovažava i prezire” – davno je kazao sv. Bonaventura. To, dakako, ima svoje značenje i za živote svih vjernika koji su svjesni da ih krštenje čini odgovornima za Crkvu u suvremenom svijetu.

 

Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa | Don Ivica Huljev

PODIJELI