Tko odlučuje u tvojem braku

 

 

Bračni par je sjedio u crkvi i pažljivo slušao sve do trenutka dok pastor nije počeo čitati riječi iz poslanice Efežanima 5,23-25: „Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!…“ Čim je to pastor izgovorio, muž se diskretno nagnuo prema svojoj supruzi i potiho joj šapnuo: „Jesi li čula? Tebe se tiče!“ No, pastor je čitao dalje: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.“ Ne oklijevajući ni trenutka, sad se žena nagnula prema mužu te diskretnim smješkom šapnula mu na isti način: „Jesi li čuo? Tebe se tiče!“ 

Iako ovo nije bio jedini prijepor u braku ovoga para, ipak je ovaj biblijski navod bio novi argument da nastave, pa makar i usred propovijedi, svoju nikad završenu temu o dominaciji u njihovom braku. I nisu oni jedini. Nije nepoznato da i danas na tom pitanju mnogi brakovi hramaju i posrću te neki najzad završe i razvodom samo zato jer su između odlučivanja i dominacije stavili znak jednakosti. 

Slijedimo li u navedenim redcima Pavlove misli, ne možemo se oteti dojmu da je on ovo napisao ne bi li vjernike u Efezu usmjerio na usklađenije ponašanje s kulturom u kojoj žive. To opet potvrđuje da Pavao intervenira u problemu ondašnje crkve u Efezu. Teško je reći, ali možda je i sam Pavao svojim propovijedanjem tome pridonio. Galaćanima je na primjer napisao (3,28) „… nema više ni muškoga roda ni ženskoga…“ te izgleda da se tema o ravnopravnosti spolova pojavljuje upravo u nauku prve kršćanske crkve. Sada pišući Efežanima, Pavao prividno pokušava ovaj kulturološki kotač vratiti unatrag te se izravno dotiče teme o odlučivanju, ili kako se to oduvijek shvaćalo, dominaciji u braku.

Doista, tko je glava u jednome domu? Tko treba odlučivati? Čija riječ treba biti konačna? Tko je taj koga bi druga strana trebala prihvatiti kao mudrijeg, zrelijeg i informiranijeg da bi njegova riječ bila bez pogovora i prihvaćena? I još izravnije: Ima li takvoga u ikojem braku? 

Ako smo iskreni prema sebi priznat ćemo da i nama danas, obraćenje ni crkveno članstvo nije automatski riješilo i sve bračne probleme, ako je ikoje, ukoliko se nismo pažljivo osvrtali na brojne savjete koji naprosto iskaču iz Svetoga pisma. Ovaj kojega smo upravo pročitali, a kojega kršćanski bračni drugovi oprezno zaobilaze, neki zbog svoje velike obazrivosti da ne povrijede svog bračnog druga, a drugi zbog jasnog neslaganja s njim. Kako bilo, svako zaobilaženje te teme je više posljedica nerazumijevanja Pavlove poruke ma kako ona izrijekom izgledala jasna i uvjerenja da je ona danas nesprovediva. 

 

KAKO SE RAZMIŠLJA PRIJE BRAKA A KAKO U BRAKU

U svojim razgovorima sa mladima koji se pripremaju za brak, pored ostalih pitanja uglavnom postavljam i ovo: „Obzirom da su zaruke vrijeme ozbiljnih dogovora o tome kako ćete funkcionirati kao muž i žena, recite mi kako mislite rješavati probleme? Tko će odlučivati? Čija će biti zadnja?“ Najčešći su odgovori bili: „Mi ćemo odlučivati zajedno, a ako budemo o nečemu različito razmišljali, konačna odluka će biti kompromisna.“ Takvo razmišljanje pokazuje da zaručnici uglavnom nisu svjesni da su ta pitanja ozbiljnija i kompleksnija nego što oni pretpostavljaju. Gledano iz njihove perspektive, zajedničko odlučivanje izgleda im moguće, lako i ostvarivo, no rijetko tko i pomisli da po najključnijim pitanjima kompromisna rješenja ponekad ne postoje. Uzmimo da žele kupiti auto koji je velika investicija. Muž želi novi, žena bi rabljeni. Gdje je tu kompromis? Ne možete kupiti auto koji ne bi bio ni novi ni rabljeni. Kompromisnog rješenja jednostavno nema. U tom slučaju nečija riječ mora biti zadnja, a netko se mora pokoriti i reći „neka bude kako ti odlučiš“. Znači, uočljiv je obrazac – jedan je odlučio, drugi se pokorio. 

Oni koji već imaju neki staž u braku dobro znaju da pitanje donošenja konačne odluke nije baš toliko jednostavno kao što su mislili kad su ulazili u bračne vode. Neki koji su uspjeli izbjeći žustrije prepirke pribjegavaju obrascu „jedanput neka popusti ona, a drugi puta ću popustiti ja“. Tako ostvaruju, misle oni, neku vrst ravnoteže u odlučivanju. Ali teško da ćemo kod ikojeg para naići da slijedi obrazac iz jedne bajke H.K. Andersena u kojoj je ne previše pametan muž činio grešku za greškom, financijski gubio sve više i više, a žena mu je na svaku njegovu neuspjelu transakciju oduševljeno reagirala riječima: „Što tatica uradi, uvijek je pravo.“ Na kraju, a to je samo u bajci tako, za to je bio bogato nagrađen.

 

PAVAO PRIZIVA DOMINACIJU

Obzirom da je za većinu nas svaka Pavlova poruka Bogom nadahnuta, shvaćamo i da je pitanje odlučivanja u braku važno pitanje. Stoga pogledajmo taj tekst još jednom: 

„Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.“ (Efežanima 5,23-25)

Da ne bi ovo shvatili kao obrazac iz Andersenove bajke, neki ovo čitaju isključivo kao Pavlovu ilustraciju kojom on, usporedbom sa odnosima u braku, zapravo oslikava Kristov odnos prema njegovoj Crkvi i Crkve prema Kristu. Uzmemo ili u obzir ondašnji kulturološki kontekst, nije nam teško to prihvatiti kao dobar način razumijevanja ovih redaka. No, to ipak moramo prihvatiti s oprezom jer Pavao sigurno ne bi upotrijebio jedan vrlo nesavršeni model kakav je nažalost današnji brak, da bi oslikao uzvišeniji odnosi zmeđu Krista i Crkve. Prije će biti da je uzoriti odnos Krist i Crkva, model za uzajamni odnos između muža i žene. Ali, čim se s tim složimo, izranja nam čitav niz novih poteškoća od koji ćemo spomenuti samo neke.

Pogledajmo Pavlovu poruku malo pobliže:

„Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela.“ Ova rečenica, iako za današnje vrijeme vrlo kontroverzna, pa i među kršćanima, ima itekako veze sa psihologijom muškarca i žene. Obzirom da je Bog stvarajući muža i ženu pored fizičkih razlika stvorio i psihološke, brzo nakon vjenčanja počinjemo shvaćati da je daleko najmanji problem fizička razlika koliko je često problematična upravo psihološka. Što prije muž i žena to shvate i prihvate kao normalno bez razočaranja „moj muž je čudan“ i „moja žena je čudna“, imaju najveću šansu da se održe i uspiju. Ali ako sebe uvjeravamo da muž i žena trebaju u svom gledanju na život, zbivanja i probleme biti isti ili gotovo isti, a to u svome braku ne vidimo, počinjemo pomišljati da naša bračna kombinacija nije uspjela. 

Zato je potrebno naglasiti da Pavlov poredak ima itekako veze sa psihološkom razlikom između muža i žene koju im je usadio sam Stvoritelj. Odgojem, samodisciplinom, obrazovanjem i drugim faktorima osoba može promijeniti svoj nastup, ponašanje, ali ne i unutrašnju prirodu koja ga čini muškarcem ili ženom. Muškarac, priznao on to ili ne, dosegao on taj cilj u životu ili ne, ima po svojoj prirodi težnju da bude „glavni“ da bi on kao muškarac bio ispunjen. Njegova je prirodna potreba da osvaja, dostiže, posjeduje, nečim vlada. Ako se muškarac osjeća nesposobnim, manje vrijednim od svoje žene ili je otresao sve brige sa svojih leđa i svjesno sve prepustio njoj „jer on ima važnijeg posla“ i najzad u svom domu postao kao nebitna osoba, tada ne ispunjava svoju Bogom danu ulogu. Pavao, da bi to naglasio nastavlja: „… kao (što je) i Krist Glava Crkve“. Za jednog kršćanina je nezamislivo da se Krist, zbog velikog posla, zauzetosti ili neke „demokratičnosti“ u odnosu prema svojoj Crkvi („ženi“) povuče iz uloge Glave i sva rješenja prepusti svojoj Crkvi. Zato kad muževi razmišljaju o svojoj ulozi u braku, neka ne zaborave da su oni najključniji i najodgovorniji za uspjeh svojega braka – kao što je i „Krist Spasitelj tijela“, tj. nije se odrekao svoje uloge da bi „ona“, Crkva, bila spašena. 

„Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!“, kaže Pavao dalje. Upravo zato što je riječ „podložnost“ teška našem suvremenom uhu jer asocira na ropstvo, suzdržavamo se objeručke je prihvatiti. Jer ako je tu prisutna glava, onaj koji vlada, prisutan je i onaj koji pokorno šuti i sluša. Naizgled, Pavao kao da ističe neku nejednakost između muža i žene jer to oslikava podložnošću Crkve Kristu. Prije nego prigovorimo Pavlu, imajmo na umu da je ženi u prirodi, priznala to ona ili ne, težnja da ima muža zaštitnika, onog „jačeg“ u čijem će se okrilju osjećati sigurnom i osjetiti se ispunjenom, baš kao što se i Crkva osjeća sigurnom i ispunjenom kad je svjesna da je Krist njena Glava u čiji se um i snagu može pouzdati.

Istina je da Crkva nikad nije bila previše brza pokoriti se Kristu u svemu, kao što to piše Pavao, već je često nastojala odlučiti mimo njega i bez njega, te onda izjavljivati da se i On složio s njenim željama. Otprilike slično se sreće i u brakovima. Ipak dodajmo i ovo, u mjeri u kojoj je njen muž kao glava nalikovao na Krista kao Glavu, utoliko će i žena vjerovati u njegove prosudbe i svojim će ponašanjem, riječima i srcem s radošću slijediti svojega muža. Iako su i danas neki muževi diktatori koji tlače svoje žene jer tako shvaćaju svoju i njenu ulogu, moramo reći da ništa nije dalje od takvog shvaćanja Pavlove poruke. „Suprug ne dokazuje svoju muževnost ako neprekidno naglašava svoj položaj glave obitelji… On neće biti ništa muževniji ako od supruge… zahtijeva da izvršava njegove planove kao da su nepogrešivi“, rekla je jedna duhovna spisateljica. (TSD 196) Upravo zato Pavao ističe najuzoritiju Glavu – Krista, koji nije diktator niti tlači svoju Crkvu, nego je vodi s ljubavlju i strpljenjem.

 

PAVAO PRIZIVA LJUBAV

„Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu“, produžio je Pavao svoju temu dalje. „Mužu, ljubi svoju ženu!“, rekao bi Pavao tebi mužu koji to čitaš. „Pa, volim je“, odgovaraš bez sustezanja. Ali prema Pavlovom, voliš li je kao što Krist voli Crkvu, tako besprijekorno, čisto, uporno, strpljivo i stalno? Jest da ga njegova Crkva često ne sluša, nije baš pokorna, često je i tvrdoglava, ali On je i dalje i bezuvjetno voli. Dobra glava voli svoje tijelo i ne prezire ga, ne grdi ga i ne odriče ga se. Čak i tada kad neki organ toliko oboli da mora biti uklonjen ili izvađen, glava se s time nikada bez traume i suza ne složi. Na ono staro pitanje volite li svoju ženu, nemojte odgovoriti poput nekih da su joj to jednom u životu već rekli, nego joj to recite i pokažite svakoga dana kao što to Krist pokazuje svojoj Crkvi svakoga dana, bez preskakanja, čak i bez našeg „hvala“. 

Svaki bi muž o svojoj ženi morao znati da je njoj važnija njegova ljubav nego njegovo dokazivanje da je u pravu samo zato jer donosi novac u kuću. Naravno, žena ponekad očekuje da njegove riječi njen muž poprati i djelima, da nekada prizna da ona u nečemu ima pravo, da njen plač nekad ima razloga, su njena očekivanja nekad sasvim opravdana, da joj nešto kupi, da je nekamo odvede, da je s pažnjom sluša, da s njom razgovara. Ženska je terminologija uglavnom vezana upravo uz ljubav, zato i pristupa riječima „ako me voliš …“ te očekuje da njegov pristup bude s ljubavlju. Muževi to najčešće sasvim pogrešno protumače ucjenom. Ne muževi, njena je potreba da vidi da ono što njen muž čini, čini iz ljubavi prema njoj.  

 

TKO DOISTA ODLUČUJE

Recimo na kraju da je bračni par s početka članka tipični par koji, osim ako to nije bila njihova intimna šala, nije uspio prodrijeti do uma i osjećaja svoga bračnog druga. A rješenje nije tako daleko niti toliko složeno da, posebno muškarac, ne bi to shvatio. Recimo to ovako: Kad muž kao glava nešto želi, uzalud on vikao, lupao šakom o stol, ucjenjivao, pa čak i kupovao poklone, ako žena iz toga ne uspije iščitati ljubav. Ako on kupi auto, stan, namještaj, plati turističko putovanje…, a nju nije ni pitao za mišljenje jer ju je htio „ugodno“ iznenaditi, neka se ne iznenadi što će umjesto hvala i zadovoljstva i poljupca dobiti seriju prigovora da ju je on podcijenio da nije bila vrijedna da se čuje njeno mišljenje prije njegove odluke. 

Muževi, pogledajte Krista koji sve što svojoj Crkvi čini, čini iz ljubavi, i stalno joj govori: „Ljubavlju vječnom ljubim te…“ (Jeremija 31,3), „ I zazovi me u dan tjeskobe…“ (Psalam 50,15). Žene, pogledajte njegovu ljubav prema vama i oslonite se na onoga kojeg vam je Bog dao da vam bude osloncem. Muževi i žene, obzirom da niste savršeni preuzmite svoju ulogu, priznajte svom bračnom drugu njegovu ulogu i poslušajte Pavla: „Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu.“ (redak 21) Da, o dominaciji je riječ, biblijskoj, koja se mora iščitati ovako: Dominirajte jedan nad drugim podložnošću i služenjem – u ljubavi!

 

10.06.2019. 

Pastor KAC-a: ZDENKO HLIŠĆ BLADT 

PODIJELI