Ja te tražim, ja se kajem, ja te ljubim…

248

Korizmeno vrijeme nas neminovno poziva na pokoru ili barem na promišljanje o bitnim stvarima u životu. Poziva nas na obraćenje. Riječ obraćenje grčki je naziv metanoia koji znači okret, hod u suprotnom smjeru. Samo obraćenje nije dakle neki događaj, više je to proces koji traje, najčešće cijeli život. Nadalje, obraćenje nije nešto što bi nam se trebalo dogoditi ili događati samo u korizmi. U pitanju je cijeli život. Upravo je onda on područje na kojem nas muče najteža pitanja. Svaki se čovjek pita o tajni i smislu života. Svi smo naime uronjeni u život, ali ga ne možemo zarobiti, ne možemo njime zagospodariti. Taj, naizgled jednostavan pojam, rađa u nama mnoštvo nejasnoća. Prema Bibliji i nauku Crkve život je jedinstven i neposredan dar Božji. Roditelji dakako nose u sebi sposobnost ljubavi i darivanja, također na neki način i tajnu života koja i njima samima na koncu ostaje nedokučiva. No u svakom začeću, uz sva znanstvena istraživanja i dostignuća kojima raspolažemo, Bog ostaje Stvoritelj – koliko god to nekima u današnje vrijeme bilo teško priznati. Odatle proizlazi zahtjev da čovjek koji želi istinski živjeti i ući u smisao vlastitog života ponire zapravo u tajnu Božje ljubavi i Božje volje. Krenimo dakle ispočetka! Obdareni smo životom. Bog nas je dozvao u život. On jedini zna cjelokupnu tajnu života. Iz toga slijedi: što dublje uđemo u tu tajnu, što istinitije tražimo volju Božju, to smo bliže samom smislu života. Zato se u duhovnom rastu postavlja pred čovjeka poziv da istinski prihvati svoj život, i to ne samo u onom sudbonosnom času začeća, već i u svakom daljnjem času i to sa svim okolnostima koje život sa sobom nosi. Ne prihvaćati neke okolnosti vlastitog života koje ne možemo promijeniti, znači zapravo boriti se protiv samoga sebe, znači lišiti se punine života.

 

Vjerujem da i vi, kao i ja, volite naše hrvatske korizmene pjesme. Ima u njima nešto melankolično, nešto čak umirujuće. Većinom su pisane u molu, pa vjerojatno i zbog toga. Radujem se korizmi i zbog tih pjesama. Jedna mi je posebno draga: Ja se kajem! Zašto? Nekako imam osjećaj da je u njoj sadržan cijeli program duhovnog života i života uopće. Našu odluku da se približimo Bogu nedvojbeno mora pratiti kajanje. Čak i onda ako živimo besprijekorno. Susret s tolikom dobrotom ako u nama ne izazove kajanje, nije iskren. Dakle, ja se kajem, Bože mili, od svakoga grijeha svoga. Moje srce gorko cvili jer uvrijedih tebe Boga. Druga strofa govori o milosrđu. Bog koji se objavio u Isusu Kristu, Bog je milosrđa. To je ono što ga tjera da traži čovjeka. To je ono što ga razlikuje od svih ostalih nekih bogova ovoga svijeta kojima čovjek umišlja da treba služiti. To je ono što mnogima ostaje težak govor: Bog koji se objavio po Isusu Kristu služi čovjeku. Čak ponajviše u milosrđu koje mu iskazuje: milosrđe tvoje veće, nego moje sve krivine. Tvoja milost pustit neće skrušen grešnik da pogine. Isus i danas hoda ovom zemljom i traži otvorena srca da ih pohodi i da u njih izlije obilje svojega milosrđa. Naš je samo trud u odluci da to srce i otvorimo. Onda dolazi treća strofa, meni najdraža: ja te ljubim, dobri Bože, iz dna srca ljubim tebe, što mi više duša može, više nego samog sebe. Eto, u toj pjesmi je i najveća čovjekova istina i njegova najveća tragedija. Nije samodostatan. Griješi. Potrebno mu je milosrđe. Teško mu je to priznati. Priznanjem će skinuti sebe s trona. Priznanjem će doći do treće strofe. Shvatiti da je Bog u svim čežnjama, da Bog ipak ima odgovor na svako pitanje – htio čovjek to priznati ili ne. Također će shvatiti ono o čemu govori i sveti Augustin: nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Bože moj! Ta spoznaja zahtijeva od čovjeka traženje tijekom cijeloga života. Traženje koje rađa čežnjom koja će biti ispunjena tek u vječnosti.

 

Biblija nam otkriva da je život za kojim čovjek teži neumornom nadom, sveti dar u kojem Bog pokazuje svoj misterij i svoju darežljivost. Život pak javlja se kao nešto dragocjeno, krhko i sveto. Ako želimo govoriti o nekim koracima u rastu, ponajprije duhovnom, onda neka to za početak budu dva:

 

  • prihvatiti istinu o sebi – to je uvjet svega, prvi korak; rekli bismo – pomiriti se sa sobom, sa svojim slabostima i krhkostima, prihvatiti svoje granice i nemoć, svoju prošlost i sadašnji trenutak u kojem nismo dostatni sami sebi. Prihvatiti sve to znači dati mogućnost Gospodinu da nas dotakne, da nas preobrazi svojom riječju.

 

  • tražiti, biti tražitelji – priznati vlastitu žeđ i ne zavaravati se da je naš smisao života uvijek davati; naše zvanje, kakvo god bilo, ne oslobađa nas ranjivosti, neizvjesnosti i pitanja koja pogađaju svakog čovjeka. Mi smo s drugima na putu i s njima dijelimo život i žeđ za puninom. Glavno je pitanje: jesmo li žedni? I čega smo žedni: Boga, duhovnog, zajedništva, sestrinstva, bratstva ili čega drugog? Čega smo žedni i gladni pokazat će nam to za kakvom hranom i pićem posežemo.

 

Dopustite mi smjelost na kraju ustvrditi: „Svi smo gubavi. I onda kada sakrijemo rane ispod lijepih odijela. I onda kada se uzajamno lažemo da smo sretni i zdravi. Međutim, zaboravljamo jedini pravi razlog za sreću, a to je da nas Bog voli usprkos ranama koje skrivamo. Toliko nas voli da je postao jedan od nas i dao se pribiti na goli križ pokazujući svima svoje rane.“ Nije ovo degradacija čovjeka, nego samo poticaj uz onu treću strofu o kojoj smo maločas čitali: ja te ljubim dobri Bože… i u toj ljubavi znam da i ti ljubiš mene i da mi čuvaš milost. (usp. Jr 31,3) U toj svijesti moja je želja za obraćenjem i traženjem smisla života, traženjem Tebe! U toj svijesti jest smisao života!

 

sestra Kristina Marijanović

 

PODIJELI