Svjedočanstvo obraćenika

726

Iz teške komunističke i ateističke porodice potječem. Tata me učio kako da zezam vjernike, da ih vrijeđam, pa čak i Velečasnoga – idi ga pitaj zašto je stavio gromobran na Crkvu, pa neće Bog puknuti munju na svoj hram…..

Baka nikad nije smjela priznati da li me je tajno krstila u Katoličkoj Crkvi, dok mi tate nije bilo u blizini, jer je govorila da je on komunist, i da će je ubiti.
Jedan od mojih prijatelja je probao i prošao kroz svašta. Radio sa viskom, bioenergija, joga,…….. Ali “nešto” mu se desilo i prestao je i krenuo je drugim putem. Svake godine kada mi je dolazio govorio mi je da idem u crkvu – Katoličku – a za drugu nisam ni znao. Jer mi je želio dobro. Znate ono – slao Muju 3 puta da te spasi. Probao sam više puta, ali ništa nisam “osjetio”. Trebalo je vrijeme da sve sjedne, da bude više problema, da malo pročitam drugu stranu, da uvidim kroz stručnu, svjetovnu literaturu da sve Crkve i ono što se čini u njima – nije dobro.

Početak je bio ovakav:

Inače sam se bavio okultnim, vudu, yoga duhovna, autogenim treningom, viskom, reikijem, prizivanjem duhova – kao nevjerni Toma uvijek sam postavljao pitanja na koja sam samo ja znao odgovor, a gle čuda – točno je čaša odgovarala. Nakon tih seansi, te godine u jesen, legoh poslije ručka, ali iznenada se probudim, uspravim u krevetu i vidim – ispred mene oko 3m, stoji u mantiji sa kapuljačom neki lik sav u crnome, ne vide mu se ni ruke ni noge ni lice. Samo stoji, a ja osjećam kao da me zove da pođem s njim. Nije mi se baš sviđalo, a ja agresivac, pa uzeh jedan jastuk i bacim ga na njega. Taj tren je nestao, a jastuk udario u zid.  Na kraju sam otišao i na wuiwei. Žena je dobila MS, a kao doktorici, bilo joj je jasno da oficielna medicina nema lijeka za to. U jednom danu joj je troje ljudi reklo da ide na taj wuiwei. Tamo su se dobivale – batine – tučnjava i bol. Voditelj je nakon nekog vremena reko da i ja trebam dolaziti, jer je to sve povezano. Pa počo i ja dobivati batine. Prvi dolazak – nikome nisam rekao da me boli lijevo rame – otvoreni prozor na autu – a oni – udri po lijevom ramenu. Kako su znali? Opet voditelj kaže – treba i kćer doći, jer sve je to povezano. I tako smo po nagovoru voditelja došli svi – cijela familija. Tu je moja kćer, tada je imala oko 8 godina pokazala nadnaravnu snagu – vukla je mene i suprugu po tapisonu ispod kojeg je 5cm spužve – mi smo ležali na leđima i držali se jedno za drugo. Odraslu osobu je teško povući po glatkom, a po tapisonu još teže, dvoje vući je – nemoguće, a sitno dijete vuče nas ko lutke.

 

Nedugo nakon toga nama se u kući su se počeli pojavljivati „duhovi“. Kćerka ih vidi – sive sjene i žute i crvene oči, stalno je u strahu. Supruga i ja ih ponekad čujemo – zvukove kao da se je nešto pomaklo, ali kad dođemo pogledati – ništa se nije pomaklo. Ili zvuk – pukla daska, ali ništa nije puklo. Ili mačak prevrne vrećicu, izbaci stvari, uleti u vrećicu i trči po kući s njom dok se ne zabije u zid, ali kad se dođe kazniti mačka – on je vani, a vrećica uredno stoji. Masa takvih događanja – zvukova.

 

Svako malo u sred noći neka buka velika u kući – probudimo se, a žena kaže – idi vidi što je. Nisam strašljiv, ali mi se neda, pa joj kažem – idi vidi ti. Znate kako je u hororima – uvijek ide po jedan, a čim proviriš – ode glava.

 

Idem malo odspavati po danu, kažem maloj – ajde tatici spusti rolete, začoškaj me, pusica i laku noć. Ona sve napravi, zatvori vrata sobe, ali čujem je – ostala u sobi. Onda ona po tihoma – a čujem je – šunja se do mojih nogu – skoči na mene, pa se malo igramo, kažem joj – pusti me sad spavati. Opet ona ode, zatvori vrata, a opet je čujem – sad se šunja ispod kreveta da me prestraši. I ja sad lagano ljut, viknem na nju – daj me pusti spavati! A ona iz druge sobe – tata, što me zoveš?! Upalim svjetlo da pogledam da nije mačak, ali ničeg nema. Tko je onda bio ispod kreveta?
Jedne noći smo i kćer i ja vidjeli isto – plavu svjetlost. Probudilo me promjena – svjetlo, jako plavo na plafonu, kao da reflektor plavi svjetli prema gore. Ali samo na stropu – strogo omeđeno, ne na zidovima, ne na ormaru. Kćer ima malu noćnu lampu plave boje, ali ona jedva svjetli sa 5W. Kad sam htio ustati da vidim što je to – to se ugasilo. Ustao sam i pogledao noćnu lampu, ali ona je bila isključena iz utičnice. Legao sam opet spavati. Nakon nekog vremena, zove me kćer da dođem kod nje spavati jer se boji. U jutro je pitam što se bojala. Kaže – na podu u njenoj sobi bila je kugla plave svjetlosti, i onda kada sam ja bio u sobi, ali ja tada nisam ništa vidio. Pitah je što mi nije to odmah rekla – kaže da se bojala.  Strah je bio prisutan u svakom slučaju – zato su sva svjetla u i oko kuće gorila i dan i noć. Žena je otišla kod nekoga čarobnjaka – pa je to prestalo. KAO prestalo! Prije koji mesec – kaže mi kćer – mama i ona sjede u dnevnom boravku, a u apartmanu – opet zvukovi povlačenja stolića po parketu – gadna škripa. A znaju da gore nema nikoga. Uzeli noževe i otišli gore – a gore – sve OK. Ništa se nije pomaklo.  I nedavno mi kćer priča – mama je stavila sliku brata koji se ubio nedavno, u jednu vitrinu sa staklenim vratima od više stakala. I čuje ona – krckrckrckrc – ide gledati što je – a ništa ne vidi što bi to moglo biti. Pred večer ode do vitrine – i – tamo ugleda – samo ono staklo koje je ispred slike njenoga ujaka – raspucalo se kao paukova mreža.

 

Na mom poslu radi i jedan zaštitar koji je svestran – pilot, paraglaider, padobranac, ronilac, dipl.jur….. veoma je načitan i ide u Evangelističku Pentokostalnu crkvu. Kad sam mu ispričao dogodovštine o duhovima u kući, savjetovao me da za probleme oko duhova odem razgovarati sa njegovim Pastorom. Ali nikako da krenem, jer zaboravim adresu, pa je ovo važnije, pa ono. U ljeto 2008. god. otišao sam u nedelju u jutro na misu da obavim razgovor. Dođem na datu mi adresu, a ono sve čudno! Pa kakva je to Crkva? Nema Isusa, nema Marije, ničega na zidovima. Svi su kao familija, rukuju se pozdravljaju, ljube, pričaju,…… Ovo nije nikakva Crkva, to je nekakva sekta. Šte će sad biti ?

 

Kad sam došao tamo – osjećao sam se strano, jer mi takvo iskazivanje emocija i radost nije normalno – normalno mi je kao što je to bilo i u mojoj kući – ništa. Stajao sam jer nije bilo slobodnog mjesta za sjesti. Htio sam pobjeći od tuda, jer tu ne pripadam. Osjećao sam se uspaničeno. Taman kad sam krenuo da pobjegnem van, jedan čovjek koji je sjedio, uhvati me nježno za ruku i kaže mi nježno da sjednem kraj njega. A ja, mrkoga lica, kažem – neka torba je tu, zauzeto je. Taj čovjek makne tu torbu i ponovno nježno polako kaže – evo sad sjednite. – I ja, što ću, sjeo. ( Inače – nikada nisam uspio saznati tko je bio taj čovjek – sve sam kasnije pitao, ali nije nitko iz Crkve? Ali sad mislim da znam Tko je bio. O hvala Ti.)

 

Počela muzika i pjevanje, a ja u plač. Curi iz mene kao kišna godina. A znate da muški ne plaču. Sva sreća da me mama naučila da u džepu uvijek imam maramicu. U slavljenju i pjesmi počne i molba da se pomogne drugima bolesnima. I ja kažem u mislima – DAJEM SVOJ ŽIVOT ZA ZDRAVLJE SUPRUGE– ima multiplu sklerozu, i stalno me opružuje da joj nisam bio dobar, dovoljno je pratio u bolesti, da ovo, da ono, (znate žene) – što je istina. A glas u mojoj glavi mi odgovori – TO NIJE TVOJ ŽIVOT DA GA TI DAJEŠ! Maknem maramicu, otvorim oči i gledam okolo, tko to govori!? Pa to meni u glavi govori glas! Čujem glasove. Sad ću morati još ići i na psihijatriju. I tako je počelo. Svake nedjelje odem u crkvu i počnem plačem. Onda mi se prikaže neki moj grijeh i kako da ga riješim.

 

Druge nedelje dođem opet u Crkvu. Počne muzika – slavljenje, a ja opet u plač. Ali bio sam pametan, pa sam ponio 2 maramice. U sred slavljenja kaže mi glas – ISPRAVI GRIJEH PREMA RODITELJIMA! Ovaj put nisam otvorio oči i gledao tko to govori – znao sam! U ponedeljak sam odmah nazvao sutkinju da dogovorim vraćanje stana koji sam na nagovor nekih i prevaru prepisao na sebe, a roditelji me tužili, a onda i ja njih tužio. Na dan suđenja otac je došao po mene na autobusni kolodvor. Tata je tada imao 85 godina. Vozili smo brzinom od oko 60 km/h po ravnoj cesti, kad iznenada 10 m ispred nas izleti američki veliki terenac – pick up. Kad stojiš – hauba ti je u visini očiju. Inače divlje, trkački vozim i znam što se može izbječi, a što ne. Ovo je bilo za direkt sudar. I tada mi se vrijeme uspori i vidim kako otac polako okreće volan u lijevo, ali i kako se veliki kromirani branik približava, kako polako trga A nosač i šofer šajbu i mene pomete na suvozačkom mjestu i tada nastane mrak.I tada zavapim Bogu: O Bože, sad neću moći ispraviti grijeh prema roditeljima! Meni se činilo kao da smo prošli kroz njega, kao kroz maslac, ko kroz maglu. Ništa se nije desilo. Nismo ga ni dotakli, niti se zanesli. Bog je načinio da ostanem živ i ispravim grijeh, jer sam iskreno to htio. Nakon kojeg mjeseca rekao mi je da idem kod roditelja, i molim ih za oprost. I to sam napravio.

 

I tako sljedeće nedelje mi kaže da ne lažem, pa da ne kradem, kao po 10 Božjih zapovjedi. Ali išao sam još jednom, kao ovo za zadnji put, ukrasti nešto, a poslije je odmah stigla kazna – izgubio sam jedan izgledni posao gdje sam bio prvi. Sve ukradene stvari sam noću raznosio sirotinji – stavio pred vrata, jer mi se nije baš činilo pametnim otići u dućan i tamo to vratiti. Ali opet – došla neka delegacija strana Crkvena, pitaju kome treba dobar posao, da se mole – ja se javio. U sljedećih 7 dana zvali su ne za tri posla. Izabrao sam najbolji. I sad ga imam. Puno Ti hvala Oče moj.

 

Kada sam jedan put u Crkvi posumnjao da tu ipak ništa nema, jer mi se ništa tu nedelju nije ukazalo, taj tren kaže mi glas – OTVORI OČI. Ja otvorim oči usred plača i vidim na stolici ispred sebe- plavu sa crnim slovima – Bibliju. Glas mi kaže –ČITAJ BIBLIJU! Pročitao sam najstariju knjigu na svijetu tek u pedesetim, ali sam je ipak pročitao, i opet je čitam, svaka 2 mjeseca je komplet pročitam – studiozno, ali i druge teološke tekstove i studije. Pročitao sam i Katekizam KC. Pročitao sam i Biblijske škole Jehovih Svjedoka, Adventista, i drugih Protestanata. Ali mi je Bog uvijek odmah, od početka ukazivao na očito kriva skretanja pojedinih denominacija. Bog mi je dao puno slobodnog vremena po danu tako da sam stalno sa Biblijom. TV ne gledam, novine ne čitam, ne idem u kazalište, kino – i gle čuda – još sam živ. Tek sam nedavno povezao – moja Biblija je plava sa crnim slovima!

 

Ja sam veliki grešnik – bio. Ne možete zamisliti kakav. Rekli bi za mene – ovčica, da ali ispod ovčjeg runa je vuk. Neke stvari koje sam radio nikad neću reći nikome osim Bogu, jer bi završio u zatvoru ili ludnici ili negdje još gore za mene. Znam da sam se počeo polako popravljati iznutra na bolje. Prestao sam krasti, lagati,….

 

Jedan dan ženi nije bilo dobro, pa je po danu legla. Nakon nekog vremena počela je vikati i zvati me. Dotrčao sam odmah, a ona će – zašto joj nisam pomogao? Pa kako nisam kad sam ovaj tren došao, a ona – nije istina, bio si kraj mene i nisi mi htio pomoći. Pitam je – što je bilo – kaže – neke sive sjene su došle po nju da je vode negdje. Položio sam ruke na njenu glavu i molio i govorio da se maknu svi zli iz nje i da se više ne vraćaju – u Isusovo ime. Smirila se i bili smo si dobri cijeli dan.

 

Negdje 2009. god. Bog mi je rekao da vozim po znakovima. Počeo sam, a inače, radi informacije, tako sam vozio da se nitko nije htio voziti sa mnom, svi bi povraćali, nije htjela ni supruga, koje me poslala 3 mjeseca kod psihijatra – a poslije sam vozio još gore. Kad je bila trudna – ja okrenem za 180* sa ručnom, tako isto i prvi dan kad smo sa bebom išli na šetnju. Na 10.000 km su prednje gume bile bočno ćelave od zavoja, na svakih 15.000 km morao sam mijenjati prednje kočione pločice, na svakih 30.000 km prednje diskove – popucali bi. Svaki zavoj ručna i proklizavanje. Bilo je i 2 totalke, ali sada uviđam da me je Bog svaki put sačuvao, a u bolnicu sam išao samo zato da iskoristim osiguranje. Bio sam jako zločest, namjerno sam “nabacio” 2 pješaka na haubu, jer nisu išli preko zebre, a takve sam i namjerno udarao retrovizorom. Nisam bio baš dobar.

 

Jednom sam jako kasnio na slavljenje, pa sam pitao da li sad mogu po starome – divljački odvesti da stignem na vrijeme, jer ipak idem na Bogoslužje. Dođe mi – NE. I ja pomalo po znakovima, sa tim zakašnjenjem krenem i stignem. Sjednem, a u Crkvi nema ljudi – i pogledam na sat, a ono – ko da nisam kasnio!!!! Sad vozim po znakovima – stop – ja skroz stanem, 40 km/h – ja tako. Jedino me još muče zavoji – tu baš ne piše na svakom koliko je dozvoljeno pa proškripim.

 

Prije nego mi je On rekao da vozim po znakovima, dok sam još bio “stari”, išao sam kući putem kojim svaki dan idem 100 puta. Ima jedan zavoj na kojem se uvijek izljeće, prevrće, sudara, pod 90* je. Uvijek tu namjerno klizim, kad nikoga nema iz kontra smjera, onda proklizim skroz na lijevu traku. Znam točno gdje nije asfalt izlizan, pa tim tragom idem. I tako ja preteknem jedan auto, i vidim još je jedan kamiončić ispred, imam brzine, pa ću i njega. Ali kada sam počeo, vidim vozače kako me gleda u retrovizor i dodaje gas, ali ja imam snage i pređem ga, odmah na svoju stranu, ali uviđam, iz iskustva – prebrz sam sada za taj zavoj. Kočim, abs, ali prebrz sam, i znam – gotovo je – izljećem. I tada – opet mi je vrijeme uspori. Vidim, izlijećem ravno i udaram u stablo, onda vidim drugu kombinaciju, proklizim bočno, a onda se prevrnem preko krova, a treće – kažem sebi – samo da netko ne dođe iz kontra smjera da ga ne udarim ni kriva ni dužna. A onda vidim sebe u bolnici. Taj tren zavapim Bogu – O Bože, sad neću moći doći sutra u Crkvu. I tada moj dobri Bog opet pomogne – prošao sam taj zavoj kao po šinama. Nisam niti proklizio, nisam se niti zaneso, kao da idem 2 x sporije nego sam išao tada. Nisam čak niti na lijevu stranu prešao. Nevjerovatno, ako nisi sa Bogom. Pogledam u retrovizor, da vidim kako će kamiončič završiti, jer ni on ne bi mogao zakočiti. Gledam, ali ga ne vidim, nema ga nigdje!? Gdje je nestao? Puno Ti hvala Bože što me čuvaš i u mojim ludorijama, neću ih više činiti.

 

Da tako kažem – od rođenja sam bio pod pornografijom. Onda sam tu negatavnost osvijestio. Sve takve sadržaje sam izbrisao, DVDie sam ponesao da bacim u kontejner, a onaj drugi mi govori – pa šteta je tako lijepu kolekciju baciti, pokloni je nekome! Jedva se othrvah tome, priđoh kontejneru, a on opet – pa šteta je to baciti, ostavi kraj kontejnera, da neko uzme! Izdržao sam i sve bacio. Tada sam se rastao, ostao sam, i ono na što sam navikao svaki dan – pornografiju – ostalo je iza mene.

Nekako sam izgurao 6 mjeseci bez većih problema, ali onda dolazi ljeto! Žene se počinju oskudnije odijevati, a ja sam. Izazov veliki. Ali odlučio sam – ako se ženim – onda samo sa nekom iz Crkve. I odmah – eto kušnje. Jedna djevojka, stalno mi pred očima, svako malo sjedne kraj mene, pogledamo se,… i dođe mi da je to to. E sad ću ja po starom – nabacit joj se. Ali – svaki put me nešto zaustavi. Kaže mi NE. I ja – ništa – poslušam. Jedan dan budem kod jednih prijatelja iz Crkve koji su me pomagali, vozili, hranili,….Kaže njihova kćer – joj kako su mi lijepi – pogledaj ih – moj brat i njegova djevojka – pogledam i vidim nju! O šta bi napravio da sam se njoj nabacivao, a ona djevojka sina prijatelja mojih. Kušnja! Ali kako sam navikao svaki dan griješiti – po tom pitanju – stalno sam na kušnji, stalno mi nešto dolazi pred oči da me opet vrati na stari put. Teško se borim. Tu mi je stalna borba, tamo gdje sam najslabiji. Stalno molim Boga da mi pomogne da ne griješim niti po tom pitanju i da me makne od te kušnje.

 

I tako se je žena rastala od mene. Jednom mi je rekla – što je tebi važnije – taj tvoj Bog ili ja? – Znate već, moj odgovor je bio – prvi mi je od sada Bog, a ti si mi na drugom mjestu. Otišao sam od kuće sa gaćama na štapu. Kad je trebala biti rasprava o podjeli imovine, jer sam bio kod žene u kući koju je ona počela zidati, a mojih 15 godina stvaranja i zarade je bilo u toj kući, molio sam Boga što napraviti, što tražiti, što ne tražiti. Došlo mi je – kako ona kaže. Bivša je rekla da nema pravo na ništa – a ja, bio sam miran i zadovoljan. Nakon 7 dana podstanarstva, zove me prijatelj i kaže – dođi u moj apartman – imaš sve preko zime đaba. Niti režije mi nije dao da plaćam. U 5. mjesecu sam prešao u jednu kućicu od 40 kvadrata – isto sve đaba, bez režija. Što gazdarica u susjednoj kući skuha – jedem i ja, po 2 menia dnevno. Kad ide u nabavku – 2 vreče meni. Daje mi i novce, viče na mene kad neću uzeti. Hvala ti Bože. Nisam to zaslužio. Nisam vrijedan te dobrote.

 

I tako dođem u Crkvu, sam. Ljudi oko mene, ali ja sam. Bez familije. Počne slavljenje, ja u plač, a jedna sestra, me zagrli – prebaci ruku preko mojih leđa. Taj tren ja osjetim veliku toplinu iz ruke njene, pa kao da me Bog zagrlio, pa kao da me anđeo (znam da nema krila) primio pod krilo, kao što sam kasnije u Bibliji pročitao – kao kokoš kad stavi svoje pile pod krilo u zaštitu. I reče mi – NISI SAM! O hvala ti Bože.

 

Čekao sam da prođe zima da bi mogao biti kršten u vodi potapljanjem, kao što je bio naš Gospodin Isus Krist kršten. Imali smo prije predavanja o značenju čina krštenja. Imao sam ispovijed grijeha, i tada mi je došlo – da sam nagovorio svoju djevojku na abortus, jer da inače ne ćemo završiti fax, nisam imao spoznaju što činim. Tada mi je Bog osvjestio da sam napravio ubojstvo jednog lijepog malog bića, plakao sam, i plakao, plakao, plakao. Hvala ti Bože što si mi oprostio taj moj grijeh, makar to nisam zaslužio, hvala ti Isuse i oprosti što si morao trpjeti i zbog mene. Znam da mi je taj grijeh oprošten, ali i sad plačem. Jedina mi je utjeha da će i ta bebica biti u Kraljevstvu Nebeskom. Toj, sada, ženi – supruzi, majci, poslao sam pismo na roditeljsku adresu gdje se ispričavam na svemu – ne detaljno, da ne bi roditelji otkrili što sam joj napravio.

 

Nakon krštenja, imali smo Biblijsku školu, te jedno predavanje o darima Duha Svetoga, te su nam rekli da molimo za onaj dar što bi ga htjeli dobiti. Prvo sam molio za dar čuda – da stvaram dobre stvari i pomažem ljudima, ali mi je ubrzo bilo jasno da je to moje vraćanje u naučnu fantastiku (ne kažem da su čuda nemoguća). Sljedeće sam molio da imam iscjeliteljskog duha. Prvo bi otišao ozdraviti suprugu. Onda mi je došao san – ja sam veliki iscjelitelj, na ljude polažem ruke i svi vide, čuju, hodaju, udovi rastu,….Ogroman broj ljudi sljeva se u Crkvu, ja ne jedem niti pijem, samo iscjeljujem. Zatim sam skriven da mi ne vide lica i ja samo kroz neki otvor pružam ruku i iscijeljujem. Pa idem pješice kući, na putu mom stoje sa jedne i druge strane bolesni, i ja svakoga dotičem i iscjeljujem. Ali onda neki čovjek mi priđe i zabije mi nož u trbuh. Vidim da umirem i kažem mu – sve sam ti oprostio, nisi znao što radiš. I umrem. Uvidio sam da ni to nije za mene, ali mi je došlo – da nije dobro da se pokazujem – da se ne exponiram sa time pred svima, već kad se moli za nekoga, da i ja molim sa svoga mjesta. Istina je da nisam baš puno molio za druge.

 

Jednom je bilo predavanje u Crkvi o tome da bi svatko trebao imati neku dužnost u Crkvi, i ja sam molio da neku dužnost dobijem. Došlo mi je – da budem na ulaznim vratima Crkve i da pozdravljam ljude, jer toga nismo imali. O tome sam obavijestio Pastora, a on starješinstvo, ali mi nisu to dali, već da budem kućni majstor. Malo mi se nije sviđalo, jer mi se činilo da ono što Bog kaže je važnije od ljudskog, ali prihvatio sam objeručke i to. Razlog je bio da će oni koji drže taj dan prvu riječ, stajati pred vratima i pozdravljati ljude, ali to se nije nikada ostvarilo.

 

Počeo sam govoriti u jezicima 2009. Jedne srijede je kraj mene stajala jedna mlađa djevojka koja je prva u Crkvi dobila taj dar, počela je molitva, nisam je čuo da govori na glas, ali sam se “zarazio” – počeo sam govoriti kao nekim arapskim jezikom, brzo, kao da čitam, izgovaram neke riječi koje mi same dolaze, ali istovremeno mogu slušati i gledati oko sebe, razmišljati o drugom, kao da to nije od mene. Nakon oko 3 mjeseca, u Crkvu su došli neki strani evangelizatori, a ja u molitvi progovorio drugim nekim jezikom, sličan onom prvom, ali kao u recitacijma, isto puno različitog teksta, kao da čitam, i poslije oko 5 mjeseci počeo sam govoriti neku mješavinu – kao –talijansko – latinski.

 

U Crkvu su došli neki mladi iz USA kao proroci. Pozvali su troje ljudi van – i mene, položili ruke na nas, neki su popadali, ja sam se samo čučnuo, pa mi rekli da ja dalje polažem ruke na druge. Ja se okrenem, a ispred mene Pastor. Mislim si – pa on je Pastor, njemu ne treba, po počnem kružiti pogledom – kome bi trebalo, a onda mi dođe – i Pastor je čovjek. I tako ja položio ruke na njega i zaplakao. Jedan njihov prorok mi je rekao da me Bog voli – ja mu na to odgovorim – vidim!

 

Ali došlo je i vrijeme moga sazrijevanja uz Božju riječ, pa sam počeo primječivati da se ono što piše u Bibliji ne propovjeda. Počeo sam postavljati “nezgodna” pitanja, na koja nije bilo Biblijskog odgovora, pa je atmosfera počela biti sve “toplija”. Moja ukazivanja istine potvrđena stihovima iz cijele – ponavljam – cijele Biblije, nisu naišla na analitički pristup, već na odbijanje – onoga što piše u Bibliji. Počeo sam izvlačiti iz cijele Biblije sve stihove koji se odnose na neku temu. Kad je netko u Crkvi imao neko pitanje, ja bi mu dao sve stihove po toj temi. Starješinstvo me zvalo na razgovor – da zašto dijelim pamflete? Rekli su mi da to bacim, ali nisam stigao, jer se jedan đakon potrudio i on je to bacio u kontejner. Istu noć mi je došlo da je dobro da nisam ja bacio, jer ono što je bačeno je bila Biblija – stihovi iz Biblije. Molio sam starješinstvo – da pošto po njima ja grijšim u nauku – neka netko samnom čita Božju riječ i objasni mi gdje je moja greška. Ali nitko to nije htio uraditi.

 

Onda sam jednom usnio san. Moja Crkva – ljudi, oko 30 – na obali mora, ali nikoga po liku ne prepoznajem, osim Pastora, sa kim sam na malo povišenom položaju od drugih ljudi. Iznenada počinju se dizati veliki valovi prema nama. Svi smo se stisli jedan uz drugoga. Valovi dostižu visinu oko desetak metara, ali nam se ne približavaju! Kao da je oko nas staklo, kao da smo u nekom suhom akvariju, a valovi ne mogu do nas. Pitao sam jednoga brata kakav je to san, a on kaže – pitaj nekoga tko je vjernik, a nije iz tvoje Crkve, ili pred spavanje moli Boga da ti objasni san. Molio sam pred spavanje, i jedne noći dođe mi – bit će te zaštićeni! San sam ispričao Crkvi i Pastoru. Moje objašnjenje je bilo – Idi sa istinom, makar vas i malo bilo, nitko vam neće moći ništa – bit će te zaštićeni. To je bilo, po meni, ponuđeno Pastoru, ali nije bilo prihvaćeno. Napisao sam pismo sa svime što sam uvidio da se krivo radi u Crkvi, sve ono što nije po Bibliji, i tražio razgovor sa Pastorom, ali – ništa od toga. I jedne nedelje na polovici Bogoslužja, skupilo se svo Starješinastvo na podiju, primili se za ruke i nešto molili, a Pastor je izašao sa mojim pismom i po njemu počeo djelomično odgovarati po mojim tvrdnjama. Neznam zašto su mu se, dok je čitao, tako jako ruke tresle. Kad sam čuo o čemu se radi, a bila je riječ o mojoj ekskomunikaciji i zabrani druženja Crkvi sa mnom, bio sam miran, počeo sam moliti Boga, što napraviti, da ustanem i na glas ga Biblijskom stihovima opovrgnem, ili šta da napravim. Došlo mi je – i Isus je šutio! Pa sam i ja odšutio, na kraju vratio ključeve Crkve Pastoru, dao ruku, pozdravio i otišao. Miran. O hvala ti Bože što me čuvaš.

 

I tako sam imao svakojakih pozitivnih doživljaja od Boga.

Na 52. rođendan šetao sam uobičajenim putom sa mora prema kući, putom koji idem 2 puta dnevno, kojim sam prije sat vremena prošao, i opazih uz put lubenicu, veliku 30 cm. Odakle ovdje odjednom kad sam malo prije tu prošao, a i svaki dan tu prolazim. Kad je stigla narasti u jednom danu? Kako je nitko prije mene nije uzeo? Prerežem ključem žile i stavim je u auto. Odmah sam Bogu zahvalio. Vozim se i mislim, a da li je zrela, da li sam je trebao još ostaviti da raste? Taj tren ona puče i cijeli auto zamiriši na lubenicu.

To mi je najljepši poklon za rođendan.

Hvala i slava i čast našem Bogu Ocu Jahvii Njegovom Sinu Isusu Kristu i Njegovom Svetom Duhu.

Amen.

Zoran Š.

PODIJELI