PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA – KALANDORA

 

Tomislavgrad, 02. veljače 2012. u 10. 30 sati

 

1.    Mal 3, 1-4
Ps 24 (23), 7. 8. 9. 10
2.    Heb 2, 14-18
Lk 2, 22-32

 

Za uvod na početku Svete mise obavlja se blagoslov svijeća, kojima se na koncu Mise blagoslivljaju prisutni vjernici.

 

HOMILIJA
Susreti mogu biti različiti. Ima susreta zbog kojih se radujemo, ali i onih koje bismo željeli izbjeći ili završiti što je prije moguće.  Za nekoga susreti znače da se od njega nešto očekuje,  ali da trebamo i dati nešto od sebe. Susresti se baš ne želimo uvijek i sa svakim. Susret je nešto više od nekoga slučajnoga  susretanja ljudi.  Susret će se pravo i ostvariti, ako međuljudski odnosi međusobno odgovaraju. Pri tome se ne mora, uvijek, raditi o dobrim, starim poznanicima. Ponekad osjetimo da smo upoznali ljude s kojima smo odmah „na istoj valnoj dužini.”  To je slučaj ako postoje zajedničke stvari, pa i ako toga polako postajemo svjesni.
U današnjem evanđelju smo slušali da se susrelo pet osoba: roditeljski par sa svojim djetetom, te starica i starac. Taj susret se opisuje kao događaj s dugotrajnim posljedicama. Marija i Josip prema tradiciji idu u Hram, prema vjerskom propisu prikazati svoje prvorođeno dijete. Neočekivani susret sa Šimunom i Anom ponovo ih podsjeća da njihovo dijete nije neko bilo kakvo dijete, nego Sin Božji s kojim se povezuju brojna nadanja i očekivanja.
Ne znamo da li su se Šimun i Ana poznavali, prije susreta s Isusom. Među njima postoji neki odnos, koji počiva na tome da su oboje imali živi odnos s Bogom.  Oboje znaju koga čekaju i koga su željeli susresti te da taj susret nema značenje samo za njih, nego i za brojne druge. Oboje staraca nisu očekivali bilo koga ili koji bi donio promjenu u njihov starački život. Ima ljudi koji samo čekaju smrt. U čekanju ima napetosti. Tko mi to dolazi? Što mi to dolazi? Tko će me susresti? Kao vjernici mi se na svakoj Svetoj misi susrećemo s Bogom u njegovoj riječi i Kristovoj žrtvi.
Prema starozavjetnom propisu žena je bila nečista četrdeset dana nakon rođenja muškoga djeteta  a osamdeset dana nakon rođenja ženskog djeteta te je trebala nakon toga predati svećeniku janje ili par golubova ili grlica (već prema imovinskom statusu). Prvorođeni sin je slovio kao Božje vlasništvo i on se trebao donijeti pred Boga, «prikazati ga» ili se morao otkupiti novčanim prinosom.
Kad su roditelji donijeli dijete Isusa u Hram, susreli su starca proroka Šimuna i proročicu Anu, koji su oboje u djetetu prepoznali izraelskoga Spasitelja. Zbog toga su slavili Boga, zbog čega se ponegdje ovaj blagdan naziva i Šimunov dan zbog  hvalospjeva kojega izriče.
Malahija iz čije knjige se danas uzima prvo čitanje, anonimni je prorok. Riječ Malki znači “Moj glasnik”, a djelovao je u Jeruzalemu između 450. i 430. pr. Kr. Po Božjem poslanju, kritizirao je zloporabe u hramskom bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave religioznosti.
Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svojega glasnika, a zatim dolazi sam. Božji pohod bit će “kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva”, što znači da će pročišćavati uz patnju one kojima je potrebno duhovno čišćenje. “Sinovi Levijevi” hramski su službenici, koje okrivljuje za iskrivljenost bogoslužja i vjerski nemar u narodu.
U današnjem odlomku drugoga čitanja iz poslanice Hebrejima, Krist je prikazan kao veći od anđela. Ne samo zato što je pravi Sin Božji, nego i što je pravi čovjek u svemu solidaran s ljudskom braćom i sestrama. Sada, se iz svoga proslavljenoga stanja, zauzima pred Bogom za ljudsku braću i sestre.
Spasitelj dolazi i došao je ne kao strahoviti i moćni vladar, nego kao nemoćno dijete.  A dijete nije čovjek pred kojim bi se trebalo plašiti.  Ali se mijenja život i svagdašnjica ljudi – ponajprije roditelja, jer dijete traži pažnju i svoje mjesto.  Tko se pripravlja za rođenje djeteta, gubi strah i nervozu pred nepoznatim i može se bolje nositi s promjenama koje to donosi. Uz dijete se uvijek vezuju očekivanja i nadanja.
Slično kao kod očekivanja djeteta je i s našim susretanjem s Bogom. Tko se na to pripravlja, tko s time računa i za Boga pripravlja mjesto u svom životu, ide mu u susret te ga se ne treba plašiti. Kad je Šimun uzeo dijete u naručaj, osjetio je da je to događaj na kojega je čekao.  Osjeća da se za njega nešto promijenilo, da njegov  život ide kraju, a budućnost se nazire. Njegovo čekanje na Boga koji daje budućnost se isplatilo, a povjerenje nije iznevjereno.  Zato može pjevati pohvalnu pjesmu.
U Starom zavjetu je uz ostale proroke djelovalo i šest proročica, dok se u Novom zavjetu spominju Šimun i Ana. Proroci stoje u jednom bližem kontaktu i odnosu s Bogom. Po njima govori onaj koji želi ljudima darovati spasenje i oslobođenje.  Oni naviještaju Boga, koji stoji na strani potlačenih, slabih, siromašnih koji ne želi samo odnos ljudi s njim, nego traži i pravilan odnos među ljudima.  Ana, kao i Šimun, je usmjerena na Boga.
U mnogim danima i noćima svojih molitava, ona je shvatila kakvo značenje ima dijete Isus za spasenje ljudi.  Nalazi riječi nade za sve, koji očekuju spasenje Božje po Mesiji.  Ona spada u one, koji naviještaju Božju riječ koja je zamišljena kao putokaz, uporište i ponuda Božja ljudima. Tako bismo i mi trebali, svaki put kod ulaska u crkvu, sjetiti se da ulazimo u hram Očev ta se najprije s njim sretnemo. Tako isto da se Isus s nama želi susresti. Da ga prepoznamo kao «naše prosvjetljenje».  Ali i svijest da se mi susrećemo s ljudima.
Svijećnica koju slavimo četrdeset dana nakon Božića, blagdan je svjetla i dan otajstva Boga koji prosvjetljuje svakoga čovjeka. Prije više od 2000 godina upalilo se jedno svjetlo, koje se zvalo Isus iz Nazareta. Ana proročica ga je u Hramu prepoznala, zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svojih staračkih godina. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce, jer je i ono “gorjelo”. To mu je svjetlo Božje objavilo da neće umrijeti, prije nego vidi onoga čije će svjetlo sve upaliti. I nitko ga više neće moći ugasiti, jer sve do danas Kristovo svjetlo obasjava cijeli svijet i svakoga čovjeka. I svatko od nas je pozvan biti obasjan Božjim svjetlom, koje će prenositi u svijet i na druge ljude oko sebe.

Fra Mate Tadić

PODIJELI