PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA – KALANDORA
2. veljače 2016.
Ps 24 (23), 7. 8. 9. 10
2. Heb 2, 14-18
Lk 2, 22-32
Za uvod na početku Svete mise obavlja se blagoslov svijeća, kojima se na koncu Mise blagoslivljaju prisutni vjernici.
HOMILIJA
Roditelji, a i svi ostali koji sudjeluju u odgoju djece, znaju kako je teško i zahtjevno odgajati. Koliko samo treba strpljivosti, dobrote, nježnosti i ljubavi da bi čovjek podigao ono krhko stvorenje na noge, da bi ga osposobio. Ne samo u izvanjskom smislu hoditi i biti cjelovit, već prije svega u onom duhovnom.
Pogrješan korak može ostaviti duboke ožiljke i tragove, ukoliko onaj tko odgaja ne misli na krhkost i nježnost povjerene mu osobe. Ako bi ova dimenzija mogla i biti sasvim razumljiva svima, bez obzira koliko je vjerno vršili i ne činili propusta. Ali postoji još jedna druga koje roditelji nisu baš uvijek svjesni za potpun razvoj osobnosti i osobe. Jer roditelji su pozvani ne samo ne ranjavati svoje dijete grubošću i neprimjerenim potezima, već ga i osposobiti za cjelovit život jamčeći mu odgoj vjere koji uključuje svjedočanstvo života.
Roditelji koji ne doživljavaju Boga istinskim Ocem, teško mogu znati koliko spoznaja Boga i zajedništvo s njim mogu biti značajni i njihovu djetetu. A još teže mogu razumjeti da bi najveći odgojni domet mogao biti potpuno prikazati svoje dijete Bogu, da bude i potpuno dijete Božje. Kojemu je pripadnost Bogu najveći životni dar, koji mu roditelji mogu priuštiti.
Marija koja je Isusa primila kao dar neba čovječanstvu, nije zaboravila svoju majčinsku i odgojiteljsku dužnost. Mogla ga je darovati čovječanstvu samo kao Sina Božjega, te je njen prvi odgojni čin bio da svoje dijete prikaže nebeskom Ocu od kojega ga je i primila. Kao što je znala da će on svoje poslanje u svijetu, moći izvršiti samo ukoliko potpuno prikazan Ocu. Zato ga je četrdeset dana nakon rođenja odnijela u Hram prikazati sukladno Zakonu Gospodnjem, ali ne samo da ispuni odredbu Zakona, nego da izvrši ono što je u duši kao Majka osjećala neophodnim.
Starac Šimun nakon što je susreo Isusa, kaže da sad može umrijeti. «Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… jer vidješe oči moje Spasenje tvoje.» Čitav život je iščekivao taj dan. Do u duboku starost nije se umorio čekajući. Oslijepio je od čekanja, ali je strpljivo čekao. Živio u nadi da će susresti svjetlo, slavu i spasenje.
Za koji trenutak mi živimo? Koji je to doživljaj, koji kad se dogodi da ćemo reći: sad mogu umrijeti. Imamo li ga već? U razgovoru s jedinim studentom glazbene akademije, spomenuta je i Berlinska filharmonija. A on da dočara o čemu se radi, reče: «Kad bih tamo došao svirati, poslije toga mogu umrijet.»
Današnji blagdan Svijećnice je proslava susreta starosti i mladosti. Dostojanstvo starosti nije tek u nabranim godinama i u sijedim vlasima, već u prepoznavanju ispunjenja obećanja u mladima. Šimun i Ana u djetetu nisu tek gledali «balavca» i njegove uprljane pelene, već Utjehu i budućnost.
Naše godine i život, svoj smisao imaju po tom koliko smo kadri diviti se idealima mladih. Mladost je vječnost u vremenitosti, Duh Sveti svijet po njima mijenja. Koliko su naše oči u njih uprte i koliko umijemo razabrati – bez obzira na “uprljane pelene” – u njima kreativnost Božju, novost njegove poruke – toliko smo i svjedoci Boga koji trajno obnavlja lice zemlje.
Prilikom krštenja krstitelj pali krsnu svijeću na uskrsnoj svijeći. Time se znakovito govori, kako nas je po sakramentu krštenja sam Krist prosvijetlio. Postali smo i mi malo svjetlo u sjaju vječnog, neugasivog svjetla. Svijeća je po svemu toliko slična našem ljudskom, a posebno kršćanskom životu. Svijeća goreći svijetli i svijetleći sagorijeva, kao i naš život. Zato se svijeća ”ne stavlja pod sud”, kako to Isus veli u evanđelju, nego na svijećnjak da svijetli svima oko sebe.
Vjernik kršćanin stoga, ne bi trebao sakrivati svoje životno svjetlo pred drugima, nego biti svjetlo istinito. Svijeća svijetleći izgara. Za koga ja to izgaram? Za svoje bližnje? Na koji način? Osoba koja iskreno izgara za svoje dijete, supružnika… ako ju taj ili ta iznevjeri, osjeća se povrijeđena, ranjena u srce….
Osobe koje su se zaljubile u Boga i njegovu svjetlost, svoju malu svjetlost i ograničenu ljubav stapaju s onom vječnom, neizmjernom – Božanskom. Mnogi se tek pod kraj života intenzivnije okreću tom velikom Božanskom svjetlu. Puno puta nakon bolesničkog pomazanja može se promatrati bolesnike, koji na odlasku više ne može govoriti nego promatra upaljenu svijeću.
I naša će životna svijeća, jednoga dana dogorjeti. Gledajmo da što više ljudi osjeti ljepotu njezina svjetla, kako bi gledajući u ovu svijeću koju smo danas donijeli na blagoslov, mogli u sebi izreći kratku molitvu, prije odlaska, Svjetlu neugasivu: „Primi Gospodine ovo moje malo svjetlo koje se gasi, zaogrni svojom ljubavlju i daj mu da bez prestanka svijetli u vječnosti u zajednici svetih.“
Svijeća kao izvor svjetla, svijeća kao simbol svijećnice, svijeća kao radost, toplina i spomen na one koji nisu s nama.
A što je svjetlo našega života?
Bog, Ljubav, Milost, Oprost, Duh Sveti, Savjest …? Sve su to darovi Božji. Kao i današnji dan, kao djeca, kao veselje, kao cijeli naš život.
Danas smo blagoslovili svijeće i ponijet ćemo ih kućama. Kada ćemo ih zapaliti? Kad nam bude teško! Kad budemo sretni! Kad netko ode od nas! Što će ona u tome trenutku simbolizirati? Kakvo će značenje imati za nas?
Promatrajući plamen svijeće promislimo o Svjetlu Svijeta, koje nas obilazi u našem domu i pustimo da u njemu trajno ostane. Upalimo na ovoj Misi svijeću u svom srcu i neka gori barem do iduće Svijećnice. I potrudimo se da je svi vide. Podijelimo sa svima Božju milost i blagoslov te budimo jedni drugima Svjetlo Svijeta.
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Za sve u životu ima određeno vrijeme
Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće
Želimo li se (o)čistiti i jesmo li (ne)zahvalni
Sveta Marija Bogorodica – Nova godina
Ne stavljati granice Božjem milosrđu
Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Male zgode iz života velikih glazbenika (25) – Ludwig van Beethoven (3)
