SVETKOVINA PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE
(TIJELOVO – BRAŠANČEVO)
Tomislavgrad, 19. lipnja 2014. u 9 sati
UVOD
Euharistija je spomen-čin posadašnjenja proslave Kristove muke, smrti i uskrsnuća – bogato duhovno vrelo. Prvi su kršćani govorili o ‘lomljenju kruha’ ili o ‘Gospodnjoj gozbi’, naglašavajući čin dijeljenja. Euharistija je Gospodinova Pasha (Prijelaz), te se pri svakom žrtvovanju blagovalo prineseni kruh ili drugu hranu.
‘Euharistija’ ima korijen u grčkoj riječi, te znači ‘čin zahvale’. Svakom Misom zahvaljujemo Bogu za stvaranje, život i radosti, koje nam on daruje. A najviše za čin, kojim je Krist sebe predao na križu i nadvladao smrt u uskrsnuću.
Euharistija je memorija – sjećanje Novog Saveza, kojim se obnavlja zajedništvo s Kristom i s drugim kršćanima. Ona je sakrament produženja Isusove žrtve i svih prijašnjih žrtava, koje su se prinosile Bogu kao zadovoljština. Slaveći danas svetkovinu Tijelova, častimo Kristovu prisutnost pod euharistijskim prilikama. Da bismo toga bili i dostojni, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.
HOMILIJA
Kad je u Rimskom carstvu sve više bilo progona kršćana, nastupile su poteškoće u očuvanju i ispovijedanju vjere. Tko je bio otkriven kao kršćanin, morao je računati da će ga snaći smrtna kazna. Premda kršćani nisu nikome nanosili zlo, neprestano su bili pod sumnjom i optužbom da su i ljudožderi. Okupljali su se nedjeljom i zajedno slavili “Gospodnju večeru” (nazvanu Sveta euharistija i Sveta misa). Bolesnicima se sveta pričest kao okrjepa, nosila po kućama.
Kad je nekom zgodom u 3. stoljeću u Rimu osobito bilo opasno da svećenik ili đakon ponesu pričest bolesniku, jer su progonitelji čekali pogodan trenutak da ih uhvate, mladić Tarzicije bio je izabran i zamoljen da skriveno ponese svetu pričest bolesnicima i umirućima. Držali su da kod neprijatelja neće biti tolika sumnja jer je bio dijete, te je mogao ponijeti pričest bolesnicima koji su je čekali primiti.
To je više puta uspjelo ministrantu i akolitu Tarziciju, da ga nisu otkrili dok je nosio svetu pričest bolesnicima. On je to činio s velikom radošću i spremnošću. Iz vjere u Krista znao je da to nije običan kruh, kojega su ljudi trebali. Ipak se dogodila nesreća, jer je Tarzicije bio prepoznat i uhvaćen.
Tražilo se od njega, da svoje “blago”, Svetu euharistiju preda na milost i nemilost. On na to nije bio spreman, jer je radije želio umrijeti nego se odreći Krista, te mu biti nevjeran. Kasnije se papa Damaz (366.-384.) sjetio mučeništva dječaka Tarzicija riječima: “Tarzicije je nosio kod sebe Euharistiju, kad se jedna nahuškana grupa fanatika bacila na njega, da to obeščasti. Mladić je radije želio izgubiti život nego izručiti tijelo Kristovo ovim razbješnjelim psima.” Tako je Tarzicije vjerojatno kamenovanjem, ubijen od progonitelja.
Vjera u Krista davala je kršćanskoj zajednici snagu, nositi se s tom nesrećom. Tarzicije je poslije čašćen kao mučenik, jer je svojim životom zaštitio i obranio Svetu euharistiju. On je umro u vjeri u Isusa Krista Otkupitelja, kako će biti uzet u nebesku slavu.
Tako prvopričesnici, ministranti i svi mi imamo osobitog zagovornika kod Boga. Sv. Tarzicije uči nas pravom strahopoštovanju prema sakramentu Euharistije, te neka nam izmoli duboku vjeru u Božju prisutnost s nama.
Svetkovina Tijelova s posebnim slavljenjem i štovanjem Euharistije, nastala je u 13. stoljeću Srednjega vijeka. Jer je tada u većini slučajeva, Misa održavana bez primanja pričesti. Redovito je jednom na godinu o Uskrsu vjernik kršćanin pristupao pričesti, dok su vjernici razabirali da obred kojega svećenik slavi na latinskom jeziku ima nešto s Isusovom Posljednjom večerom Velikoga četvrtka.
Podsjetimo se da je u Europi Srednjega vijeka prevladao običaj, pričešćivanja samo pod jednom prilikom posvećenim kruhom. U takvim prilikama rasla je vjera u punu prisutnost Krista pod prilikom kruha i nakon završenoga euharistijskog slavlja, koja se čuvala za pričest bolesnika i molitve vjernika u crkvama.
Biskup Liegea u Francuskoj takav blagdan uveo je 1246. u svoju biskupiju, dok ga je papa Urban IV. uveo 1264. za cijelu Crkvu. Učenje engleskog svećenika Johna Wycliffa ( +1384.) te kasnije Martina Luthera (1483.-1546.) o Euharistiji, kako je Krist prisutan u posvećenom kruhu samo dok je sakupljena zajednica vjernika i u vrijeme obreda, dok je poslije obični kruh, a koje se držalo heretičnim, pridonijelo je širenju euharistijskih procesija kod katolika u znak vjere u Kristovu zbiljsku i trajnu prisutnost pod euharistijskim prilikama.
Današnjim vjernicima pričest je možda postala previše svakodnevna i uobičajena. Naše poštovanje prema Euharistiji može biti nešto što će vjernicima kršćanima, omogućiti da uočimo kako smo vrijedni u Božjim očima, te da ima nešto vrijedno u našem životu.
Tijelovo je svetkovina radosti zbog Božje prisutnosti među nama i u našoj sredini. Ako u procesiji ulicama nosimo kruh života u kojemu nam se daruje sam Krist, onda to ne bi trebao biti i nije čisti folklor, nego naš put da obnovimo svoju vjeru, zajedništvo i otvorenost suradnje s drugima i drugačijima od nas.
Za prvo misno čitanje imamo odlomak iz knjige Ponovljenog zakona u kojem Mojsije podsjeća sunarodnjake, kako ih je Bog hranio u vrijeme hoda kroz pustinju. Na temelju Mojsijeva govora iz prošlosti, Izabrani narod biva potaknut na vršenje Božjih zapovijedi. Sjećajući se Božjih zahvata u vremenu prolaza kroz pustinju, Izraelci su trebali izbjegavati pogansko praznovjerje i nemoral u zemlji obećanja.
U odlomku iz Prve Pavlove Poslanice Korinćanima, riječ je o kršćanskoj svetoj gozbi sa središnjim obredom “blagoslivljanja čaše” i “lomljenja kruha”. Za Evanđelje imamo dio Isusova govora o kruhu života, koji je on sam: tko od tog kruha jede, ima život vječni već sada.
Stoga, kao vjernici želimo i u ovoj godini doživjeti Euharistiju, kao vjerničku hranu na svom životnom putovanju.
Crkva vjernicima u bolesti i na samrti daje “popudbinu” pričesti s molitvom za duhovno i tjelesno ozdravljenje i okrjepu. Ali i kad smo zdravi dok obavljamo svoje ljudske i zemaljske dužnosti, redovno slavimo Euharistiju kao kršćansku žrtvu i gozbu na kojoj se krijepimo Kristovim tijelom. Time dobivamo duhovnu hranu da kao putujući narod Božji, vršimo svoje zajedničko i pojedinačno poslanje među narodima svijeta. Procesija koju obavljamo neka nas podsjeća da smo putnici udruženi u Crkvu i potrebni duhovne hrane na svom vjerničkom putovanju.
Sv. Augustin ukazuje na to da se Kristovo tijelo može blagovati samo ako mu se pritjelovimo u Crkvi, koja je njegovo tijelo. Samo tako nam blagovanje može biti spasonosno, jer samo u njegovu Tijelu struji Duh koji ga oživljuje. Govoreći o životu vječnom za koji Isus reče da ga ima onaj tko blaguje njegovo tijelo, sv. Augustin tumači: „Taj život nema onaj tko ne blaguje ovaj kruh i ako ne pije ovu krv. Naime, ljudi mogu bez toga imati vremeniti život, ali vječni pak ne mogu. Tko dakle ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv nema život u sebi, a tko jede njegovo tijelo i pije krv, ima život. I na jedno i drugo se odnosi onaj naziv: vječni.“
Euharistija je najživlja i najistinskija, kad se živi. Ona je ustanovljena da ljudima prenosi Božju blizinu i ‘poljubac’. Euharistija je nastavak Isusova utjelovljenja, života, muke i uskrsnuća. U njoj se sjedinjuje ‘nebo i zemlja’, čovjek i Bog, muka i radost, stvaranje i umiranje, te joj nijedna druga molitva nije ravna.
Pričest izriče zajedništvo: biti čest (dio) zajednice. Pričestiti se znači postati dio Krista, braće i sestara, kršćanskog zajedništva. U Euharistiji se stalno događa uprisutnjenje, ‘sjedinjenja neba i zemlje’, čovjeka i Boga. I apostolima je izgledalo ‘nemoguće’ ono što im je Isus govorio: ja ću biti prisutan svojim tijelom (sobom) i krvlju u kruhu i vinu. Time je Isus skrenuo pozornost na svetost našega tijela i krvi, na dostojanstvo, vrijednost i svetost cijeloga čovjeka.
Neka nam svima današnja svetkovina Tijelova, bude preporod i obnova vjere, jačanje zajedništva s Isusom, međusobnog i ljudskog suodnosa, pa će cjelokupni naš život biti kvalitetniji i ići drukčijim tijekom. Molimo Gospodina da nam pomogne u rastu zajedništva s njim, kako bismo osjećali još veću pripadnost njemu.
fra Mate Tadić
