SV. STJEPAN PRVOMUČENIK
26. prosinca 2016.
Ps 31 (30), 3cd-4. 6ab i 7b i 8a. 17 i 21ab
Mt 10, 17-22
UVOD
Slobodno možemo reći da su sveci poput prozora u zamračenoj prostoriji, kroz koje nam dolazi i ulazi svjetlost Božje milosti. Euharistija – Sveta misa je naša najveća zahvala Bogu i molitva koju mu možemo uputiti za njegove darove i pomoć.
Nakon što smo jučer proslavili Božić – svetkovinu Isusova rođenja, već danas slavimo nebeski rođendan – mučeništvo njegova učenika sv. Stjepana koji je za njega posvjedočio svojim životom sve do prolijevanja krvi.
U zahvalnosti Gospodinu što imamo svece – uzore na životnomu putu za nasljedovanje, koje kako u svakomu, tako i u vremenu u kojemu živimo Bog šalje u djelu pokajanja odrecimo se svojih grijeha, propusta i nedostataka u dostojnoj proslavi gozbe ljubavi za sve ljude.
HOMILIJA
Osobito mladi ljudi vole više čuti, čitati i uvažavati mišljenja svojih školskih kolega iz razreda i vršnjaka, negoli odraslih koji ih često puta znaju previše opominjati, kritizirati, podcjenjivati i omalovažavati. Jednom zgodom u razgovoru sa skupinom djece i mladih razgovarao sam o tomu tko su to sveci. Upitah: «Mogu li nama sveci biti uzori i je li netko od svetaca vaš životni uzor?» Na to jedna djevojčica šestoga razreda reče: «Meni baš i ne mogu biti uzorima!», što su potvrdili i još neki od nazočnih. Neki su potom navodili imena pjevača, svirača i glumaca, koji su njihovi životni uzori i idoli.
Zašto je to tako? Zašto bježimo od ljudi, koji su čak pod cijenu vlastitoga života svjedočili za novorođeno dijete Isusa rođenoga u Betlehemu? Zar bi se možda naš današnji odgovor, razlikovao od one djece? Tko su ustvari naši uzori i životni primjeri? Ovi se upiti nameću ne samo djeci i mladima na današnji spomendan prvoga mučenika za Krista sv. Stjepan, čije ime znači Krunoslav – Ovjenčani – nego i odraslim kršćanima. Odgovor je možda taj što Božić uz kojega se veže mnogo doživljajnoga, jaslice, štalica, darovi, lijepe pjesme, nije samo u tomu što nam izgleda romantično, lijepo, osjećajno i lako.
Odmah prvi dan nakon proslave Kristova rođenja, Božića – maloga Boga slavimo spomendan njegova učenika koji je to posvjedočio vlastitim životom, mučeništvom i krvlju. Nasljedovati Isusa Krista od nas traži odricanje i svjedočenje, čak i pod cijenu vlastitoga života. Naprotiv, uzori i idoli koji nam se danas u svijetu nude i nameću za nasljedovanje od nas ne traže nikakvo odricanje i žrtvovanje, nego naprotiv. Takvom mentalitetu pogoduje i današnji materijalističko-hedonistički cilj i smisao življenja konzumističkoga svijeta, gdje je sve dopušteno radi užitka bez obzira bilo za nas dobro ili ne. Tako jedni druge susrećemo i procjenjujemo po onomu kakvu marku hlača ili tenisica nosimo, ima li mobitel mogućnost snimanja kamerom ili nema, koji auto vozimo, računalo imamo. Ljude s kojim se susrećemo ne gledamo po ljudskim kvalitetama, vrlinama i krjepostima, po onomu što oni ustvari jesu nego što imaju. A čim nestane materijalnoga, po čemu nekoga možemo iskoristiti prekrižimo ga i odbacimo.
Bog koji se rodio u ljudskom tijelu maloga djeteta među ljude, nije došao u kraljevskoj palači ili glavnom gradu Jeruzalemu. Rođenjem u štali na tvrdoj slami u malom selu Betlehemu, htio je doći među najmanje, siromašne, odbačene i poistovjetiti se s njima. Betlehemski Božić već je prvi Isusov korak prema Golgoti. Tvrdoća slame, bio je navještaj i predokus kasnijega drveta križa.
Možda se pitamo: «Kako se postaje svetim i tko to ustvari može postići? Može li se to i danas? Kako se određuje tko je svet, a tko nije? Može li normalan čovjek, biti svetac a da nije biskup, svećenik, redovnik, časna sestra?» I sveci su živjeli s običnim ljudima kao i mi, borili se s istim problemima kao i mi, podnosili žrtvu kakvu mi često ne želimo podnijeti, imali školski razred i okolinu mnogo goru nego ti imaš, a ti se žališ da tvoj razred i susjed tebi smeta da postaneš svet.
Uz mladića mučenika Stjepana Prvomučenika i iz hrvatskoga naroda imamo običnoga mladića, koji je živio samo 32 godine, a ime mu je Ivan Merz. Zar se s 32 može postati svetac? – Može jer godine nisu bitne. Netko može živjeti 132 budalaste godine, a netko samo 32 poštene, ponizne i krjeposne. Ivan je bio običan, normalan u svijetu, u autobusu, među psovačima, među prevarantima, ali je ostajao čist. Kako? Bogu se molio, svim svojim snagama upirao i borio.
Možda bi obećali i nasljedovati ovu dvojicu mladića, ali nam je teško tako živjeti. Od nas se ne traži stavljajući nas pred izbor da podnesemo mučeništvo ili nam je teško živjeti poput mladića Ivana Merza, ipak možemo obećati: Molit ćemo zato njihov zagovor svakoga dana i stavit ćemo ih kao svoje uzore.
Ne mislimo ni u kom slučaju da se za Krista moralo vlastitim životom, svjedočiti samo nekada davno. To se događa i dandanas, više od 2000 godina nakon Kristova rođenja u našem 21. stoljeću.
Prema riječima kršćanskoga pisca Tertulijana: «Krv mučenika, sjeme je kršćanstva.» Mučenici koji su za Krista posvjedočili svojim životom i ostali sveci, nama danas mogu biti životnim uzorima, zaštitnicima i zagovornicima kojima ćemo se rado utjecati u nasljedovanju Bogočovjeka, našega učitelja i brata, novorođenoga djeteta Isusa iz Nazareta rođenoga u Betlehemu.
fra Mate Tadić, OFM
