Kada govorimo o obitelji i uzoru koji bi nam mogao poslužiti kao primjer u našem životu, nezaobilazno se s pravom sjetimo svete obitelji, Svetog Josipa i Marije, majke našeg Gospodina Isusa Krista.  Razmišljajući o njima, zamišljamo ih kao super-heroje, što ustvari oni to i jesu ali se bojim da zaboravljamo onu drugu stranu njihovog života, jer u očima njihovih suvremenika bili su oličenje svega drugog osim super-heroja. Pogledajmo zajedno život čovjeka vjere i hrabrosti. Čovjeka koji se usudio sam ići protiv struje, koji je vjerovao Bogu u prilikama kada mu je bila narušena čast među njegovim susjedima i prijateljima, a u to vrijeme čast je vrijedila više od života. Bio je to sveti Josip. Bio je to čovjek koji se mogao izdignuti iznad svog vremena i vidjeti nešto više od onog što mu svijet daje.

Evanđelja, svetog Josipa spominju vrlo malo. Očito je piscima svetih Evanđelja glavni junak kojeg su željeli opisati bio Isus Krist, i u takvim okolnostima je razumljivo da su osim Krista svi drugi sporedne ličnosti. To je zasigurno ispravan pristup, jer kao što će kasnije i sveti apostoli često naglašavati značaj da Krist treba biti prvi u našem životu. Ipak, Evanđelja opisuju sasvim dovoljno život svetog Josipa da bi mogli rekonstruirati život ovog heroja vjere. Svakako, tu su nam još dostupna i neka izvanbiblijska izvješća koja su se prenosila predajom, u koja se možemo pouzdati jer su sukladna sa biblijskim izvješćem i s njima imaju određenu poveznicu. Koristeći ta izvješća, moći ćemo rekonstruirati barem dio života ovog svetog čovjeka, bar u onim segmentima koji nas zanimaju, u njegovom iskustvu vjere.

Sveti Josip bio je čovjek koji se rodio u Betlehemu Judinu. Bio je iz Judinog plemena. Kada razmišljamo o svetom Josipu, može nam se dogoditi da zaboravljamo jednu važnu činjenicu da su i on i Marija bili aristokratskog porijekla. On svoje aristokratsko porijeklo vuče iz kraljevske loze koju je počeo kralj David. Istina, taj aristokratski status mu nije baš puno vrijedio, jer u zemlji kada se rodio bila je rimska vlast koja nije uvažavala nikakve povijesne statuse porobljenih naroda. Vlast koja je u to vrijeme vladala imala je samo jednog boga koji je bio iznad svih drugih, a to je bio novac i ostale materijalne vrijednosti. Samo onaj koji je imao novac mogao je steći aristokratski status održavajući ga na način da obilato i  redovito plaća Rimljanima poreze i namete koje su nametnuli. Za tako nešto trebalo je prodati svoju čast koju bi tada najčešće kompenzirao materijalnim bogatstvom koje nije uvijek moralo biti stečeno na jedan normalan i moralan način a bogati ljudi su uvijek bili cijenjeni. Josip nije pripadao takvoj vrsti ljudi. Očito je bio ponosan, (ovo ponosan mislim pozitivno) na svoje porijeklo i to iz nekoliko važnih i praktičnih razloga.

Prvi razlog bio je vjera u jedinog i pravog Boga. On je dobro poznavao povijest svog naroda i svoje obiteljske loze. Bio je u potpunosti svjestan da je Bog taj koji po svojoj milosti nekog stavlja za kralja, jednako tako kao što ga i makne s takve pozicije. Aristokratsko porijeklo za njega nije bilo presudno u smislu pripadnosti nekoj poznatoj kraljevskoj lozi, već je nju temeljio na pripadnosti Bogu, Kralju nad kraljevima. Smatrao je da je on dijete Božje, i do te loze je više držao nego do pripadnosti Davidovoj kraljevskoj lozi. Vjerojatno potaknuti takvim njegovim stavom, sveti Luka pisac evanđelja, opisuje Josipovu lozu do stvaranja: Sin Enosov, sin Setov, sin Adamov, sin Božji. Luka 3, 38 (Šarić)  

S druge strane bio je svjestan da političko stanje u kojem se nalazi njegov narod je rezultat njihovog odvajanja od Božjeg ideala koji im je dao. Bog je želio da Izrael bude poseban narod, ali oni kao da se nisu željeli razlikovati od drugih naroda. Željeli su biti slični njima, te umjesto da pozitivno tj misijski na njih djeluju kako bi oni upoznali pravog i živog Boga, oni su prihvaćali njihovo idolopokloničko bogoštovlje i na taj način im postajali sve sličniji. Sveti Josip je i pored svih problema koja je imao, vjerovao da Bog nije odustao od njih kao naroda, da je za njih još uvijek zainteresiran i da ih želi vratiti natrag k sebi. Vjerovao je kako će Bog pohoditi svoj narod i poslati im Izbavitelja koji će na slavan način osloboditi ih od ropstva u kojeg su upali. Za razliku od drugih izraelskih domoljuba, on je vjerovao da će doći Mesija koji će ih prije svega osloboditi od grijeha, jer za razliku od drugih domoljuba, on nije najvećim krivcem za njihovo političko stanje držao samo Rimljane već je vjerovao da je njihov grijeh glavni krivac njihovog lošeg političkog stanja. Kada bi ih netko oslobodio grijeha, mislio je, tada bi ih Bog oslobodio od Rimskog ropstva.  

Bez obzira na svoje aristokratsko porijeklo sveti Josip  nije pripadao nekom bogatom staležu. Bio je relativno siromašan, ali nadasve vrijedan i častan čovjek. Jednog trenutka u svom životu morao je napustiti svoj rodni Betlehem i preseliti se nekih sto dvadeset kilometara sjevernije u malo galilejsko selo Nazaret. Razlog tog preseljenja Biblija ne opisuje niti nam je poznato iz drugih izvanbiblijskih izvora.

 

Za Josipa Biblija kaže da je bio pravedan. Riječ pravedan kod Hebreja ima drugi smisao nego kako ga mi razumijemo. Oni su čak za takve ljude imali i posebno ime. Bila je to grupacija ljudi koje su zvali „sadik.“ U vrijeme u kojem je živio sveti Josip ljudi su nastojali svoju poziciju stvarati na poslušnosti Zakonu, tj Tori. U Mojsijevim knjigama pronaći će te svakojake zakone i propise. Tamo postoje Zakoni o žrtvovanju životinja, gradnji i održavanju kuća, o tome što ćete i kako će te jesti određenu hranu,kako će te se oblačiti, pa čak i o seksualnim odnosim među bračnim partnerima. Očito su Mojsijevi propisi dotakli sve životne segmente s kojima bi se ljudi mogli u životu sresti. Pravedni Židov je bio onaj Židov koji se je striktno držao svih Mojsijevih propisa i Zakona, pa čak ukoliko je mogao učiniti i nešto više. Takav bi imao zasluženu titulu „sadik“ a to je značilo da je iznad njega na toj ljestvici duhovnosti svećenik, a svećenik je mogao biti samo pripadnik Levijevog plemena. Iznad svećenika je bio prorok, jer njega je izabrao sam Bog, (tih proroka nije baš bilo previše). Na vrhu te ljestvice duhovnosti trebao je biti obećani Mesija. Biti „sadik“ je bila najviša počasna titula koju je jedan obični Hebrej mogao steći. Ljudi su takvog čovjeka držali s velikim poštovanjem. Upravo takav je bio sveti Josip.

Pokušavam si predstaviti kako je mogao izgledati razgovor između Josipovih roditelja i njihovih prijatelja.

„Recite mi kako je Josip?“ najčešće je bilo takvo pitanje.

„A, Josip je izuzetno uspješan, čak više nego smo mogli očekivati. Vrlo je pravedan i poštovan. On je vrlo uvaženi „sadik“. Šteta što nije levijevog plemena, jer bi tada mogao biti svećenik. Svi ga poštuju i vole. Baš jučer je bio na ručku kod glavnog rabina gdje su bili i ostali pravednici. Pričao nam je kako su raspravljali o uzvišenim stvarima.“ Mogao je bio takav odgovor Josipovih roditelja.

Neka izvanbiblijska izvješća govore o njemu kao čovjeku koji je bio prilično stariji od Marije. Pored proučavanja Zakona, po židovskom običaju je završio i zanat za drvodjelju. Kao  drvodjelja, sveti Josip je radio u svojoj radionici i pravio određene alate ili namještaj ljudima koji su živjeli u blizini. Možda je čudno da je za ženu isprosio Mariju koja je bila puno mlađa od njega. U to vrijeme postojao je jedan običaj da u obitelji koja nema sinove, a takva je bila Marijina obitelj, zet koji oženi kćerku bude usvojen kao sin, i on tada postaje  nasljednikom i nositeljem obiteljske loze. Vjerojatno su Marijini roditelji već bili stari, i trebali su nekog tko će postati nasljednikom njihove obiteljske loze. Također je vjerojatno da je Marija bila kćerka jedinica i da nije imala braće niti sestara. U takvim okolnostima Josip je bio idealan za Marijina muža jer budući da je bio stariji od nje, imao je životnog iskustva koje je trebalo Mariji i njenom domu. U to doba brak su ugovarali roditelji, ili mladoženja s roditeljima ukoliko nije imao roditelje. Možda nam sve te okolnosti izgledaju slučajne, ali to je bila Božja providnost da spoji Josipa i Mariju kao one koji će brinuti o najvećem blagu svemira, o Božjem Sinu.

Izvješće evanđelja opisuje jedan značajan detalj iz života svetog Josipa. U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Luka 1, 26.27. Očito nam je ovo izvješće vrlo dobro poznato. Kada se anđeo Gabriel ukazao Mariji, ona je već bila zaručena za Josipa. Vrijeme zaruka je bilo vrijeme kada su se mladić i djevojka upoznavali, stvarali planove za budući zajednički život, i to je jasno bilo svima obznanjeno da su njihove namjere bile časne i da vode ka bračnoj zajednici koja će se zaključiti vjenčanjem.  Predbračna čistoća takvog para u kulturi u kojoj su živjeli Josip i Marija nije bila upitna. Prekršaj te čistoće u njihovom društvu smatrao se velikom sramotom. Jednako tako bio je to grijeh koje Biblija definira kao bludništvo. Moralne vrednote Marije i Josipa bile su toliko visoke da nikome to i nije bilo neko iskušenje.

Želo bi ovdje skrenuti pozornost sa svetog Josipa na naše vrijeme. Gledam mnoge današnje mlade koji čak nisu ni zaručeni a imaju odnose kao sa su u braku. Malo tko razmišlja o predbračnoj čistoći. Kršenje te čistoće se toliko udomaćilo da je gotovo nenormalno ne imati odnos prije braka. Predbračna čistoća za većinu ljudi je nešto što je zastarjelo, i nije više moderno. Smatra se to znakom slabosti i zastarjelih pogleda. A jeli to baš tako?

Biblijska načela su uvijek aktualna. Bog želi blagosloviti svaku novoosnovanu obitelj i zbog toga je dao upute kako se ponašati i na taj način ostvarili uvjete da nas Bog blagoslovi. Bog bračnu zajednicu smatra svetom zajednicom. Brak je institucija koja je osnovana u bezgrešnim uvjetima još u raju. Biblija bračnom zajednicom uspoređuje Krista sa njegovom Crkvom.  Pored toga što se kršenjem takvog stanja sebi nanosi šteta, taj grijeh se povećava jer kvari tu predivnu sliku zajednice Krista i Njegove crkve.

Drugi problem kršenja predbračne čistoće je omalovažavanje bračne zajednice. Jednom sam se prigodom upoznao s jednim mladim čovjekom. Razgovarali smo o nekom poslu, a tada sam ga upitao:

„Jesi li oženjen?“

„Ne, nisam“ odgovorio mi je. Nakon nekog vremena sam ga posjetio u njegovoj kući. Tamo sam zatekao jednu mladu ženu i dijete koje se igralo na podu. Iznenađeno sam ga upitao.

„A tko su ti ovi?“ pokazujući rukom na ženu i dijete.

„Ovo mi je sin, a ovo je moja zaručnica koja živi sa mnom.“

„Pa ti si onda oženjen,“ rekao sam mu. „Samo ti nedostaje vjenčanje.“

„Moglo bi se tako reći, ali ipak nisam oženjen,“ odgovori on.

Nakon izvjesnog vremena ponovno sam ga pitao:

„Pa kada se misliš vjenčati?“

„Ne znam. Nismo o tome razmišljali,“ odgovori mi.

„Ipak mislim da bi za tebe i tvoju zaručnicu bilo dobro da se vjenčate,“ rekoh mu.

„Možda, ali ionako se neće ništa promijeniti.“ Odgovori mi.

Upravo je u tome najveća tragedija takvog života. Kada bi vjenčanje trebalo biti nešto uzvišeno, nešto što izaziva uzbuđenje, nešto što oplemenjuje, ono ustvari ništa ne mijenja. Đavao je toliko lukavo uništio taj sveti odnos muža i žene, da je on postao nekako marginalan. Razmišlja se sebično. Ako ne možemo zajedno, tada ćemo se razići. Doista se ponekad pitamo kako je moguće s takvom iskrivljenom paradigmom biti čist pred Bogom i živjeti punu bračnu i predbračnu čistoću. Ipak, tu postoji jedno vrlo učinkovito rješenje. Ako nam je Bod na prvom mjestu, tada ćemo činiti Božju volju bez obzira na bilo čije mišljenje ili stav. Mariji i Josipu Bog je bio na prvom mjestu, te su kroz sva iskušenja mogli proći kao pobjednici.

U vrijeme kada se anđeo Gabrijel ukazao Mariji i prenio joj tu najradosniju vijest da će postati majkom samom Božjem Sinu koji će se preko nje utjeloviti, očito je, da zbog nekih poslovnih obaveza sveti Josip nije bio kod kuće. Kada je Marija čula da joj je njezina tetka Elizabeta trudna već šest mjeseci, odlučila ju je posjetiti. Bilo je to udaljeno oko 120 kilometara, a u tadašnjim uvjetima putovanja to je bio uistinu dug put. Ostala je u judejskim brdima kod Elizabete cijela tri mjeseca. Nakon toga vratila se kući u Nazaret. Za to vrijeme Josip se je vratio i zasigurno je željno čekao Marijin povratak.

Međutim, taj prvi susret s Mariom ga je šokirao. Marija je bila već u trećem mjesecu trudnoće. Kada mu je Marija ispričala što se dogodilo, Josip zasigurno nije mogao doći k sebi. Tog trenutka nije mogao povjerovati u Marijinu priču. „Što se uistinu s njom dogodilo? Zašto me je tako osramotila?“ očito su ta i druga pitanja tog trenutka prolazila kroz Josipovu glavu. Kao „pravednik“ koji je uživao tu čast dužnost mu je bila da postupi po Zakonu. Mojsijev Zakon je jasan. Ali ako optužba – da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstvo – bude istinita, neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre, jer je počinila besramnost u Izraelu odajući se bludu u očevu domu. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine. Ponovljeni zakon 22, 20.21.

Da bi zaštitio svoju čast, dužnost mu je bila da izvede Mariju pred gradske starješine i javno obznani da on nije otac djetetu kojeg Marija nosi. Tada bi gradske starješine trebale od Marije tražiti da kaže tko je otac djeteta i s kime je zatrudnjela. Ukoliko to ne bi rekla, dužnost svih građana koji su tu bili nazočni bila bi da ju ubiju zasipanjem kamenja.

Po Zakonu, Josip je trebao to napraviti. Razlog više je jer je bio „pravednik. To traži Zakon i to se od Josipa očekivalo. Da je to napravio nitko mu ne bi zamjerio. Naprotiv, hvalili bi ga kao izuzetnog „pravednika“ koji brine o čistoći crkve i izraelske vjere u jedinog i pravog Boga. Na taj bi način po njihovom dubokom uvjerenju iskorijenio zlo i grijeh iz „svetog Božjeg naroda.“ Srećom Josip nije bio brzoplet. Čovječnost koja je resila njegov plemeniti karakter bila je jača od povrede njegove časti. Pokušavam si zamisliti što je sve u njegovoj glavi prolazilo dok je o tome razmišljao.

„Da možda nije imala neku svoju tajnu ljubav za koju nisam znao. Ipak, ja sam od nje puno stariji,“ možda mu je na um pala takva pomisao, a onda takvu opciju odmah odbacio.

„O ne. Pa ja dobro poznajem Mariju i njene roditelje. To su izuzetno časni i čestiti ljudi koji se boje Boga. To Marija sigurno ne bi uradila. Očito je nešto drugo u pitanju,“ prošla mu je ta misao glavom.

„A možda je ipak istina to što Marija kaže. Jeli moguće da bi baš nju Bog izabrao da se preko nje utjelovi Mesija. Oh, kada bi samo bio siguran u to!“ nastavio je s razmišljanjem.

„A možda su je silovali rimski vojnici na putu u Judeju. To se često događa. Možda je od toga dobila živčani slom pa si umišlja kako je začela Duhom svetim. O ne, to nije sigurno. Iz njenih očiju nisam mogao vidjeti nikakav strah. Bila je sigurna u to što govori.“ Možda su baš takve i tko zna koje sve misli tada prolazile kroz Josipovu glavu. Bio je zbunjen i očito je često upućivao molitve Bogu i pitao:

„Zašto je to Bože mene zadesilo? Ne vjerujem u Marijino nepoštenje, ali ne razumijem kako joj se to dogodilo. Ne želim da ona umre.“

U takvom stanju počeo je razmišljati kako taj problem riješiti.

„Pa ja sam u to vrijeme bio poslovno odsutan. Mislim da će najbolje biti da ju tajno otpustim i mene tada neće nitko s time povezivati. Na taj način zaštitit ću svoju čast, a istovremeno ću i nju zaštiti da ju ne kamenuju.“  S druge pak strane raskinuti zaruke u njihovoj kulturi je bilo jednako sramotno kao i razvod. To se trebalo učiniti javno. Bili su to problemi koji su se nametali Josipu u rješavanju tog problema. U takvom razmišljanju je zaspao s odlukom da će to učiniti već sutrašnji dan. Te noći javio mu se anđeo Gospodnji u snu. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Matej 1,20.

Nakon što se probudio, Josip je očito razmišljao o posljedicama izbora da uzme Mariju za ženu. Marija će roditi šest mjeseci nakon njihovog vjenčanja ukoliko se odmah vjenčaju. Svi će znati da je zatrudnjela prije vremena. Budući da ju je Josip oženio, većina će sumnjati kako je dijete koje će roditi ustvari dijete koje je začeto u bludu prije nego su se vjenčali. On kao „pravednik“ to  nikada ne bi učinio. Kao „pravednik“ nikada ne bi uzeo za ženu djevojku koja ga je prevarila u vrijeme zaruka. Da kaže ljudima da dijete koje Marija nosi je začeto po Duhu Svetome. Tko će mu vjerovati? Nitko! Osobno će sam snositi veliku sramotu. Ukoliko uzme Mariju izgubit će statut „pravednika“ i nazvat će ga „čovjekom zemlje“ a to znači da će biti etiketiran kao najveći grešnik. Nikada ga nitko više neće pozvati ni na jedan ručak. Neće više moći čitati Sveto Pismo u sinagogi. Nikada ga više nitko neće tražiti nikakav savjet i svi će ga zaobilaziti u velikom luku jer od sada će on biti „čovjek zemlje.“ Pravednost kod hebrejskih pravednika značila je odvajati se od grešnika i s njima ne imati ništa zajedničko. To je bio scenarij ili sudbina koja je Josipa čekala ukoliko prihvati uzeti Mariju za ženu. Josip da bi sačuvao svoj status „pravednika“ mogao je odbiti tu ponudu koju mu je osobno Bog ponudio.

S druge strane, ukoliko tu ponudu prihvati, on će biti skrbnik samom Božjem Sinu. Božji Sin se utjelovljuje i postaje čovjekom. Nije li to najveća Izraelova nada? Nije li to nešto što su kao narod čekali stoljećima. Upravo taj događaj trebao je biti ispunjenje zavjeta između Boga i Njegovog naroda. Biti dio toga, značilo je imati čast svemirskih razmjera. Što je sramota koje će morati podnijeti da bi bio aktivni učesnik najvažnijeg događaja u  svemiru. Sam Bog u djetetu koje će Marija roditi biti će predmetom njegove brige i skrbi. Još ni jedan čovjek na zemlji nije dobio takvu milost od Boga da čuva i brine o samom Bogu. Znao je on da to neće činiti sam već će mu na raspolaganju biti čete anđeoske vojske koje će s njime surađivati. Svaki će dan biti novo iskustvo s Bogom. Nije li to uzbudljivo?

Gotovo sam siguran kako se tog trenutka sam Sotona borio s Josipom da ga od toga odvrati. Budući da nije uspio ga nagovoriti da Mariju preda da se kamenuje, pokušao ga je nagovoriti da ju tajno otpusti. Kada je Bog intervenirao i potvrdio mu Marijinu priču, tada mu je očito prikazao probleme i sramotu kroz koju će morati proći. Nakon toga kada je Josip izabrao da će prihvatiti tu sramotu, zasigurno ga je iskušavao s novim iskušenjima. Očito je Josipu sada nametnuo novu misao: „Jesam li ja toga dostojan? To je velika čast, a tko sam ja da tu čast doživim?“ Međutim, ovdje je sveti Josip donio odluku na osnovi iskustva s Bogom koji je već u životu imao. Vjerovao je u Božju milost. Zasigurno je Bog u Njegovom životu djelovao mnogo puta i iskustva s Bogom su mu pomogla da donese odluku i odazove se Božjem pozivu. Dobro je znao da kada Bog nekog pozove za nešto, On ga za to i osposobi. Očito su mu se nametala mnoga pitanja, vjerojatno je vidio mnoge prepreke, ali je bio svjestan jedne velike stvari da ukoliko odgovori na Božji poziv, Bog će biti s njim. Nikakve prepreke više nisu ga mogle spriječiti da uradi ono što mu Bog kaže. Nikakva sramota nije bila jača od radosti i slave služiti Bogu i biti u Božjoj službi. Očito se sjećao slavnih događaja iz povijesti njegovog naroda koje su ga motivirale da usprkos problemima koji su mu stajali na putu prihvati Božji poziv. Sigurno je razmišljao o Mojsiju koji je umjesto egipatskog prijestolja izabrao pustinju. Nekoliko decenija kasnije, sveti Pavao je u svojoj poslanici Hebrejima upravo to i naglasio. Vjerom Mojsije, kad bi veliki, ne htjede da se naziva sinom kćeri Faraonove; I volio je stradati s narodom Božjim, negoli imati časovit užitak grijeha, Državši sramotu Kristovu za veće bogatstvo od blaga egipatskoga, jer je gledao na plaću. Hebrejima 11, 24-26.(Šarić). Vjerom u sigurnog Boga, sveti Josip je prihvatio Božju ponudu koju je doživio kao posebnu milost. Umjesto da tajno otpusti Mariju, prihvatio je izazov biti skrbnikom Božjeg Sina i Njegove majke Marije. Umjesto da Mariju tajno otpusti, uzeo ju je za ženu.

Prihvaćanjem da oženi trudnu Mariju, Josip je uzeo na sebe rizik da preživi sramotu koja je povezana s time. Prihvatio je i činjenicu da će izgubiti status „pravednika.“Za stanovnike Nazareta to je očito bio veliki šok. Počele su priče i nagađanja. „Što se to dogodilo s Josipom? Pa on ženi trudnu ženu. Zna li on što radi? Da nije to ipak slučajno njegovo djete?“ Takva, i tko zna još kakva druga pitanja su se rađala u glavama susjeda, prijatelja i poznanika, a odgovori na ta pitanja su uglavnom bila rezultat bujne mašte pojedinaca koji su nakon ponovljene neke fraze nekoliko puta počeli vjerovati u istinitost tih priča bez provjeravanja njene autentičnosti. Glas o Josipovom „nemoralu“ daleko se čuo. Gdje god su ljudi poznavali Josipa, znali su o njegovom „padu.“ Ne samo Josip, već cijela njegova obitelj izgubili su dobar glas. Bili su etiketirani kao „Sinovi zemlje.“ S tom sramotom Josip je živio do kraja života.

Na kraju ulice gdje sam živio kao dijete bila je jedna mala, slamom pokrivena kućica u kojoj je živjela jedna jako siromašna obitelj. Bilo je to početkom druge polovice dvadesetog stoljeća. Tu je bio otac, majka, i kćerka koja se zvala Katarina, a svi smo ju zvali Kata. Kata je bila mlada djevojka. Nije završila nikakvu školu, ali je bila vrijedna i htjela je raditi. Preko ljeta bi redovito išla u nadnicu u zadrugu kopati kukuruze i na taj način zarađivala skromni iznos s kojim bi prehranila sebe i roditelje. Jednom prigodom u Katu se zagledao jedan mladić koji je obećao da će ju ženiti. Tražio je od nje da ima s njom odnos prije vjenčanja, jer ionako će se brzo vjenčati. Kata je inače odgajana u vrlo konzervativnoj kršćanskoj obitelji, ali očito naivnost da vjeruje u obećanja bez pokrića učinila je to i prihvatila, više iz straha da ne izgubi dečka za kojeg bi se udala. Odmah nakon toga je ostala trudna. Kada je to njen dečko čuo, ostavio ju je i pobjegao da ga slučajno ne bi našla. Jadna Kata rodila je dječaka i pored sve bijede koju je imala, dobila je novu. Kao samohrana majka se trebala brinuti sada i za svog novorođenog sina kojeg je nazvala Slavko.  

Slavko je bio rođen nekih dvije godine prije mene, i budući da smo bili susjedi često smo se zajedno igrali. Istina, nisam razumio zašto Slavka ljudi u selu ne zovu imenom, već ga zovu kopile. Nisam znao što ta riječ znači. Pitao sam jednom i svoje roditelje a oni su mi objasnili da je to zato što je Slavkov tata ostavio Slavka i svoju ženu Katu. Istina nisam tada razumio zašto je to tako, jedino što sam vidio je da se prema Slavku ponašaju podcjenjivački. Išli smo čak i zajedno u školu. Učitelj je u to doba koristio stare pedagoške mjere, šibu, štap o ostala represivna sredstva. Kada bi neki učenik nešto pogriješio ili ne bi dovoljno naučio, tada bi za kaznu dobio štapom po leđima ili po prstima, morao je klečati na kukuruzu ili stajati u kutu. Učitelj je nastojao bolom ili sramotom koju je nanosio učenicima natjerati ih na neku disciplinu. Istina, nije on to baš svakome mogao raditi, već samo onima čijih se roditelja nije bojao. Slavko kao da je bio njegova boksačka vreća na kojoj je učitelj iskaljivao sav svoj bijes zbog nekih svojih frustracija koje je imao. Nije Slavko bio neki dobar učenik. Njegova mati mu nije mogla kupiti knjige i bilježnice pa da bi on mogao normalno učiti kao što uče druga djeca. Ponižavanja učitelja koji je vikao i derao se na Slavka, „Ti kopile jedno prokleto!“ bila su toliko velika da je čak i školu izbjegavao. Učitelj se mogao iživljavati na Slavku, jer Slavko nije imao oca, a na majku Katu su gledali kao na lakšu žensku. Etiketa je bila prišivena. Kata je lakša  ženska, a Slavko kopile.

Kata se kasnije udala za nekog teškog alkoholičara. Bez obzira na njegov problem, nadala se je da će ju muž barem koliko toliko obraniti od zlonamjernih napadaja izazvanim predrasudama „pravednih“ seljana. Na žalost, sve što joj se dogodilo, bilo je da nesnošljivu situaciju stvori još gorom. Još više je bila podvrgnuta izrugivanju jer je sada bila žena kroničnog alkoholičara. Sve što je dobila od muža je da rodi još četvero djece. Nedugo nakon rođenja četvrtog djeteta umro joj je muž. Nakon godinu dana umrlo joj je i najmlađe dijete. Bilo je staro svega nepune dvije godine. Kolike su predrasude bile velike, najbolje pokazuje da za to dijete nitko nije htio iskopati raku na groblju da bi ga sahranili. To je trebalo platiti a oni nisu imali novaca. To je učinio Katin otac i Slavko. Katin otac je sklepao neki sanduk od nekih okoraka koje je dobio u obližnjoj pilani, napravio neki drveni križ i sve to ofarbao nekom bojom za zid kako bi tu sahranu učinio što dostojansvenijom. Došlo je vrijeme sahrane. Od njihove kuće do groblja ima nekih dva kilometra. Na sprovod je došlo nas nekih desetak djece iz susjedstva. Nije bilo svećenika. Od starijih je bila samo Kata, majka djeteta, baka i djeda. Ja sam nosio križ dok su se ostala djeca izmjenjivala u nošenju lijesa.

Kada bi sprovod prolazio kroz selo, uvijek bi ljudi koji bi bili u dvorištu ili se našli na ulici, u znak poštovanja skinuli kape i zastali dok povorka ne prođe. Međutim, ovog puta se ništa tako nije događalo. Nikakve časti nema za dijete od neke nemoralne i lake žene.

S tom etiketom Kata je živjela do kraja života. Njen grijeh „pravedni“ seljaci koji su živjeli u našem selu nisu nikada zaboravili. Očito je njena prisutnost u selu kvarila prosjek pravednosti svih ostalih. Na kraju jednako kao i u Isusovo vrijeme, „pravedni“ ljudi izbjegavaju grešnike.

Prošlo je od tada dosta godina. Slavko je odrastao u snažnog mladića ali njegova etiketa „kopile“ nije mu dala baš neku veliku perspektivu. Uglavnom većina ga je koristila kao jeftinu radnu snagu, jer on je kopile. Jednom je na jednom poslu stradao. Nitko se tada nije pretjerano žurio da mu pruži adekvatnu pomoć, jer stradalo je „kopile.“ Zbog dobivenih povreda nakon dva dana je umro. Sahranjen je o bolničkom trošku jer on je kopile i za njegov grob više nitko ne zna.

Kada razmišljam o sramoti kuju su Josip i Marija proživljavali, mislim da su proživljavali još gore. Za razliku od Kate, Josip je bio ugledan. Svojim postupkom je iznevjerio očekivanja drugih „pravednika. Njihovo ponašanje u ponižavanju Josipa ili Marije smatrali su svojom dužnošću, jer je to trebao biti način da se pokrenu na pokajanje. S druge strane, to je bilo njihovo prokletstvo koje im je po njihovom uvjerenju Bog dao. Sve to morali su proći sveti Josip i Marija, zajedno s Isusom. Što stvar čini težom i nepodnošljivijom je da su oni sve to podnosili za ljude koji su ih ponižavali. Josip, Marija i Isus su trpjeli sramotu od ljudi za koje je Isus umro da ih spasi. Kada razmišljam o toj ljubavi, smatram da bez Božjeg djelovanja ona nije moguća.

Sveta Evanđelja izvještavaju kako su Isusu prigovarali da je On dijete bluda. (Ivan 8, 41.) Očito je da su Josipa smatrali Isusovim ocem koji je začeo Isusa prije vjenčanja. Međutim, tu sramotu je smatrao čašću, jer njegov stav koji je izgradio bio je prvenstveni odnos s Bogom. Od ljudskog mišljenja više mu je značilo što Bog misli. Znao je da je po Božjoj milosti dobio čast veću nego su je imali anđeli na nebu. Bog je baš njega izabrao da bude skrbnikom njegovog Sina. Tu dužnost sveti Josip je riješio odraditi pouzdajući se u zaštitu Božjih anđela.

Šest mjeseci nakon vjenčanja s Marijom, Mariji je došlo vrijeme da rodi. Nekako u to vrijeme rimski car August naredio je popis stanovništva. Taj je popis obuhvaćao popis svih muškaraca koji su morali doći u svoje rodno mjesto da se popišu. Ne poznajući proročanstva, svojim ukazom car je ispunjavao proročanstvo. Josip je bio rodom iz Betlehema Judina. Radi popisa morao je doći u Betlehem.

Da je išao sam u Betlehem, to mu ne bi stvaralo neki problem. Bez obzira što se radilo o udaljenosti oko 120 km, on bi to vrlo jednostavno savladao. Međutim, on je imao brigu o Mariji koja je svaki dan čekala da rodi. Očito zbog predrasuda i tko zna iz kojih još razloga, Josip nije želio Mariju ostaviti samu na nečijoj tuđoj skrbi.  

Krenuti na tako daleki put sa ženom koja očekuje svaki dan da rodi nije bilo jednostavno. Taj problem je dodatno povećavao način putovanja. Mariji je to bilo prvo iskustvo u svezi s rađanjem. Očito je slušala mnoga svjedočanstva žena koje su pričale svoja iskustva o tom problemu. Sam porod stvara neizvjesnost kada si kod kuće a kamo li na nekom neugodnom putu gdje nemaš ni one minimalne higijenske uvjete. Ipak, Pored svih problema i izazova, Josip je odlučio da Mariju povede u Betlehem. Skrb o Mariji i njenom sinu kojeg će roditi, nakon spoznaje  koju mu je Bog dao u snu, za Josipa je bila glavna zadaća. Bilo da je znao da time ispunjava proročanstvo, bilo da je to radio slučajno, on se nije želio odvojiti od Marije smatrajući brigu o njoj svojom najuzvišenijom zadaćom.

Učinio je sve pripreme da bi to putovanje za Mariju bilo što udobnije. Na svog magarca je natovario sve potrebne stvari, i smjestio je Mariju kako bi joj putovanje bilo što ugodnije i podnošljivije. Takav bi put obvezatno zahtijevao da jednu noć provedu pod vedrim nebom. Dok se je Marija pokušala odmoriti na tvrdom i neudobnom ležaju od malo slame i trave koju je uspio prikupiti u okolici, pokrivši to nekim pokrivačem, Josip je cijelu noć ložio vatru kako bi za Mariju koja je trebala roditi Božjeg sina osigurao koliko toliku sigurnost.

Konačno, dolaskom u Betlehem, Josip je smatrao da je riješio problem. Mislio je da će u Betlehemu vrlo lako pronaći smještaj za Mariju. Ta on je rođen u Betlehemu i nekoć je tamo živio. U Betlehemu ima i rođake. Dosta prijatelja još tamo živi. Međutim, baš u tom Betlehemu doživio je najveće razočarenje. Ni rođaci ni prijatelji nisu bili spremni prihvatiti Josipa ni Mariju na kojoj su se jasno vidjeli tragovi iscrpljenosti od dugog i neugodnog putovanja, a s druge strane se vidjelo da će se Marija vrlo brzo poroditi. Nakon obilaska rodbine i prijatelja, Josip je potražio smještaj u gostionici s namjerom da plati sobu. Na žalost svuda je bio odbijen. Razloge zašto ga ne mogu primiti, ljudi su navodili pokušavajući opravdati svoju odluku. Ipak, stvarni razlog je bio jedinstven. Nisu željeli kvariti svoj komoditet sa gostima gdje žena svakog trenutka treba roditi. Zbog svojih sebičnih razloga, ljudi u Betlehemu su odbili najveću čast koju im je svemir mogao ponuditi, da daju mjesto gdje će se roditi njihov Stvoritelj, Spasitelj i Bog.  Nisu bili svjesni da bi gostoprimstvom Josipu i Mariji ukazali gostoprimstvo samom Bogu. Bila bi to čast svemirskih razmjera.

U mojoj mašti prenesem se u bezgrješni svemir. Zamišljam anđele koji nisu od čuda mogli doći k sebi. Zar je moguće da za njihovog dragog vođu, Stvoritelja svijeta, nitko nije zainteresiran. Zar je moguće da je grijeh toliko razorio i ono minimalno ljudsko suosjećanje pa da nitko nema baš ni najmanje samilosti da pomogne jednoj mladoj ženi koja treba roditi. S druge strane, u ovom slučaju sam stvoritelj postaje čovjekom, dio ljudske rase samo zato da bi pokazao koliko je Bog ljubav. On postaje čovjekom samo da bi tim istim ljudima čiji je komoditet bio važniji od pomoći ženi koja treba roditi, omogućio spasenje i vječni život. Kada razmišljam o tim trenucima, čini mi se da je cijela atmosfera oko Betlehema bila doslovno nabijena ljubavlju koju Bog pokazuje palom čovječanstvu.

Jedino su Josip i Marija znali da se treba roditi sam Sin Božji, dok su ostali mislili da se radi o nekoj pukoj bijedi gdje nema računa prljati kuću da ti uopće zalazi u nju. Da su znali koliku čast gube odbijajući  prihvatiti Josipa i Mariju, siguran sam da bi sami ustupili svoj ležaj kako bi oslobodili mjesto za Mariju da baš u njihovoj kući, u njihovom krevetu rodi Sina Božjeg.

Moje misli tada prelaze na nas. Pitam se, kada bi se to danas dogodilo i da danas Josip i Marija traže smještaj, dali bi im ustupili kuću, stan ili bilo što kako bi im pružili gostoprimstvo. Budući da znamo povijest Isusovog rođenja, gotovo sam siguran da bi pozitivno odgovorili. Međutim, jesmo li mi danas gostoprimljivi da bi to isto uradili. Isus je ostavio takvu mogućnost da možemo baš njega ugostiti. Jednom prigodom pričao je svojim učenicima o završnim događajima.  “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!  Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.`Matej 25,34-36.

Zamislimo si sada spašene koji stoje kraj Krista nakon što ponovno dođe na zemlju da vjerne uzme sa sobom. Skupi ih i priča im kako su upravo ti koje On uzima sa sobom bili tako gostoprimljivi i pomagali su samom Isusu u nekim teškim okolnostima, bilo da je bio gladan, žedan, bez odjeće, bolestan, u zatvoru i drugim neugodnim okolnostima. Spašeni su malo zbunjeni tom Isusovom izjavom jer se ne sjećaju kada su oni bilo što pomogli Isusu. Pitaju ga kada je to bilo, a Isus im odgovara. A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Matej 25,34-36.

Tada će se i oni koji neće biti među spašenima pobuniti žaleći se da to nisu ,mogli učiniti. Možda će reći Isusu. „Isuse, da smo mi bili u Betlehemu kada si se ti rodio, mi bi ti dali smještaj. Mi osuđujemo ljude u Betlehemu i njihov postupak što su Josipa i Mariju odbili. Mi smo bili voljni tebi pomoći i ukazati ti na gostoprimstvo, ali tebe nije više bilo i nismo imali tu prigodu. Isus ih tada podsjeća na nekoliko trenutaka kada su mogli pomoći a nisu pomogli. Međutim, ovi ljudi gotovo da imaju popis svih onih kojima su pomogli. Isus se identificira sa najmanjima, onima koji ti nikada neće moći vratiti. „Kada ste njima, tim najmanjima pomogli,“ kaže Isus, „meni ste pomogli.“

Sjećam se kada sam za vrijeme Domovinskog rata bio prognanik u Češkoj. Bio je prosinac a ja više nisam imao novca za osobne potrebe. Tražio sam mogućnost gdje bi mogao raditi i zaraditi nešto s čime bi mogao prehraniti svoju obitelj. Sreo sam se s jednim prijateljem koji je živio na sjeveru Njemačke i on me je pozvao da dođemo kod njega da bi mi pomogao da nađem neki posao. Moj šogor i ja sjeli smo u auto i iz Češke zaputili smo se u najsjeverniji grad u Njemačkoj, još sjevernije od Bremena. Moj mi je prijatelj objasnio gdje i kako trebam doći i gdje ćemo se naći. Mi smo došli na vrijeme na zakazano mjesto, ali mog prijatelja nije bilo. (Do danas nisam saznao što ga je spriječilo.) Počeo je padati snijeg. Polako se spuštala noć a meni i mom šogoru činilo se da ćemo noć provesti u autu. Zima je bila sve jača a ja sam bio obučen u laganu jaknu, jer bolju nisam imao. Izašao sam van da prošetam gradom u kojem nisam znao komunicirati i osjećao se izgubljenim jer mi prijatelj nije došao. Tako izgubljen u svojoj neizvjesnosti i mislima sreo sam se s jednim mladićem.

„Prijatelju, odakle si?“ pitao je. Trgnuo sam se iznenađen da me netko oslovljava na meni razumljivom jeziku.

„Iz Slavonije, iz Lipika,“ odgovorih mu. „Neki me prijatelj zvao da dođem ovdje i rekao da bi tu mogao naći neki posao. Na žalost nije došao a ja više ne znam što da radim.“

„Ali nekako si slabo obučen. Ovdje su jake zime.“ Reče mi on.

„Moguće, ali trenutno nemam ništa bolje. Kada smo napuštali kuću nije mi sve moglo stati u auto a k tomu bilo je i ljeto.“ Odgovorih mu.

„Nego evo tebi ova moja jakna, a ja ću se već nekako snaći.“ Reče mladić i skine svoju jaknu sa sebe pružajući mi ju. „Ja znam kako to izgleda, jer sam i ja izbjeglica kao i ti. Ja sam iz okolice Slavonskog Broda.“

Iznenadio me je postupak ovog mladića. Nisam jednostavno znao što bi mu odgovorio. Očito je živio negdje u blizini i mogao je otići kući bez jakne. Sve što mi je tada palo na pamet bilo je samo „hvala.“  Očito više ništa nije ni trebalo. Osjećao sam kao da je anđeo s neba došao da mi pomogne u najtežim trenucima. Shvatio sam tada što znači davati Isusu kada daješ bližnjima. Tog mladića nikada više nisam sreo. Nije mi se čak ni predstavio niti mi rekao kako se zove. Vidio je potrebu i na nju reagirao. Za njega je to bila ljudskost.

Prije izvjesnog vremena na nekom skupu sreo me je neki čovjek i pružio mi ruku. „Dali se mi poznajemo?“ upitao je.

„Pa ne mogu se sjetiti,“ rekoh mu.

„Ali ja se vas dobro sjećam,“ nastavi ovaj čovjek. „Bilo je to prije dvadeset godina. Išao sam s obitelji kroz Austriju. Na putu mi se pokvario auto. Pozvati vučnu službu je bilo skupo. Nisam imao dovoljno novaca i nisam znao što uraditi. Nije to bio neki veliki kvar, ali dovoljan da ne možeš dalje. Tada ste vi naišli. Zaustavili ste se i pitali me trebam li pomoć. Objasnio sam vam o čemu se radi i vi ste me odvukli do prvog sela gdje smo našli automehaničarsku radnju gdje su mi popravili auto.“

„Iskreno da vam kažem, ne sjećam se nečeg takvog.“ Odgovorih mu i nastavih. „Možda ste me s nekim zamijenili?“

„O ne, to sigurno nisam. Vozili ste tada plavu VW Jetu. To sam dobro zapamtio.“ Reče ovaj čovjek.

„Da, imao sam takav auto, ali se opet ne sjećam da sam vam bilo kada pomogao.“ Završih s razgovorom.

Ljudi koji pomažu Isusu to rade toliko uobičajeno da se ne mogu sjetiti kada su nekome pomogli. Za njih je pomaganje drugima njihov stil života. Oni ne razmišljaju o tome što će dobiti natrag. Ne razmišljaju ni da će im za to Bog platiti. Oni jednostavno vide potrebu i na nju reagiraju sukladno svojim mogućnostima. To je tako i Isus radio. Kada pomažu ljudima ničim ne kalkuliraju. Jednostavno ljudima daju ono što su po Božjoj milosti dobili od Boga. To je način kako već danas pomažemo Isusu.

Očito je sveti Josip u duhu molio da mu Bog da mudrost kako da riješi problem. Nakon svih neuspjelih pokušaja sjetio se je da na kraju grada postoji neka pećina koju su ljudi koristili kao zaklon stoci. Uputio se je prema toj pećini da stvori koliko toliko dostojne uvjete gdje će se roditi Spasitelj svijeta.

Često puta kada govorimo o tom događaju, ne bi li tome dali neki romantični izričaj, to mjesto nazivamo štalicom. Tada zamišljamo štalicu u kojoj je mirisno sijeno, jaslice, ovčice, kravice koje se raduju rođenju svog Stvoritelja, i pokušavamo nekako stvoriti neku romantičnu idilu. Međutim, to je bilo sve drugo osim romantike. U tom prostoru je više od mirisa sjena dominirao miris stajskog gnoja. Taj prostor im je jedino osigurao zaklon od vanjskih znatiželjnih pogleda. Kao takav nije osiguravao ni minimalne higijenske uvjete. Jedino je Božjom intervencijom novorođeni Isus ostao zdrav, jer je takvo mjesto idealno za dobivanje tetanusa ili nekih drugih opasnih bolesti.

U takvom se okruženju i prostoru rodio Božji Sin i postao čovjekom. Čak i svojim rođenjem izjednačio se sa onima najmanjima i najsiromašnijima. Mnoga djeca rađala su se u uvjetima koja nisu pružala ni minimalne higijenske uvjete. Bila su to djeca roditelja čiji je društveni status bio najniži. Upravo s njima se Isus izjednačio.

Možda sveti Josip nije sve razumio i vjerojatno se pitao kako to da Bog dozvoljava toliko poniženje za Svog Sina. S druge pak strane, znao je da sve što Bog radi, izvodi na dobro. Očito za sve postoji neki razlog. Za njega je bila važna Božja prisutnost. Po njegovom razumijevanju, sveto mjesto je bilo mjesto Božje prisutnosti. Stoga nije mu bilo važno okruženje u kojem se nalazi. Neugledna špilja koja je služila za zaklon stoci, zbog Božje prisutnosti je postala sveto mjesto. To su ubrzo pokazali i pastiri koji su dotrčali u špilju i poklonili se novorođenom Isusu kao Kralju nad kraljevima. Za njih je zbog Božje prisutnosti ovaj neugledni zaklon za stoku postao najsvetije mjesto.

Osim ovih pastira nitko više nije bio zainteresiran za Isusovo rođenje. Izraelski narod koji je s Bogom imao Savez da će se to dogoditi bio je potpuno ravnodušan. Možda se tomu i Josip čudio. Međutim jednog dana posjetili su ih vrlo ugledni gosti. Biblija ih naziva magima s istoka. Danas ih nazivamo „Tri kralja.“  Tko god oni bili, bili su to vrlo učeni ljudi koji su istraživali proročke spise i zaključili da se nešto važno događa. Nije im bilo teško prijeći daleki i opasan put da bi se poklonili novorođenom Kralju. Kada su došli i našli Isusa, nije ih smetalo skromno okruženje i relativno siromaštvo njegovih roditelja. Darivali su ga najskupljim darovima kakvim se darivaju kraljevi.

Ovdje bi pogledao način na koji Bog djeluje. Još davno sa Abrahamom Bog je sklopio Savez da će od njega poteći veliki narod iz kojeg će doći obećani Izbavitelj. Taj Savez je potvrđen i ostalima kao Izaku i Jakovu. Preko Mojsija je potvrđen izraelskom narodu. Zbog tog Saveza Izraelci su bili toliko ponosni da su doslovno podcjenjivali druge narode. Smatrali su se posebnim i izabranim od Boga, i svaki pripadnik drugog naroda je za njih bio drugorazredni. Biti izabrani narod preko kojeg će doći Spasitelj svijeta je stvarno bila velika čast. Međutim kada je došla realizacija tog Božjeg „projekta“ spašavanja ljudi, od utjelovljenja Božjeg Sina pa do kraja Isusovog života ovdje na zemlji, Izraelci su potpuno zakazali. Na kraju su čak što više bili i inicijatori Njegovog smaknuća.

Očito, po kulturološkom razumijevanju onog vremena, roditi se u štalici je bila sramota. Ljudi iz Betlehema su znali da se u štalici porađa jedna žena, ali su smatrali da ih očito stiže Božja kazna zbog, kako su oni mislili, bluda koji su počinili začevši dijete prije vjenčanja. Moglo se dogoditi da te noći kada se Isus rodio se također neka žena porađala u nekoj kući. Ako se tako nešto dogodilo, takva žena se mogla zahvaljivati Bogu s molitvom „hvala ti Bože što mogu roditi u svojoj kući a ne u štali kao ona tamo b… Očito si pravedno postupio jer su prekršili tvoj Zakon.“ Istina, ovo je samo nagađanje, ali upravo to je bio način razmišljanja „pravednih“ farizeja i učitelja Zakona. To je i Isus potvrdio u svojoj poznatoj propovijedi na Gori blagoslova kada je rekao: “Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Matej 5, 20. Zasigurno se je Isus sjetio tada svog skrbnika Josipa i svoje majke Marije koji su bili doslovno obilježeni sramotom zbog takve farizejske pravde.

Ipak, Bog će svoje naume provesti i u uvjetima kada oni koji su izabrani odbiju učiniti ono što Bog od njih traži. Budući da je Izrael kao narod zakazao, Bog je pokrenuo ljude iz poganstva koji nisu čak do kraja ni razumjeli što se događa, ali bili su vjerni Bogu i slijedili su ga sukladno spoznaji koju su imali. Upravo preko ovih „pogana“ Bog se pobrinuo za materijalne potrebe Svog ljubljenog Sina.

Kada pogledam danas kršćane u svijetu, vidim sličnu situaciju. Osjećamo se superiorni jer se smatramo izabranima od samog Isusa Krista, od samog Boga. Načelno to i jesmo. Međutim, jedinu zadaću, jedini nalog koji je Isus dao svojim učenicima je bio da od svih naroda stvaraju Kristove učenike pokazujući im ljubav kakvu je i Isus pokazao. Kao kršćani, radimo li mi to? Bojim se da smo potpuno zakazali kao i Izraelci u Isusovo vrijeme. Fizički i politički se suprotstavljamo nekim povijesnim i društvenim pojavama i anomalijama, kao što je npr. nastanak određenih vjerskih ili filozofskih pravaca koji su nastajali u povijesti, a oni su nastajali samo za to što su kršćani u to vrijeme bili nedosljedni. Umjesto Kristove ljubavi, pokazujemo svoju superiornost jer pripadamo izabranom narodu, i to izabranog od samog Boga, a istovremeno zaboravljamo da je Bog Stvoritelj i onih najsiromašnijih i omraženijih naroda i društvenih skupina, i da ih jednako ljubi kao i nas. Zaboravljamo da je Isus Krist rođen, da je živio i umro da bi spasio svakog čovjeka koji je rođen ovdje na zemlji. Očito je zbog toga Isus i prihvatio tu sramotu kako bi se identificirao sa onima najmanjima.  

Istina je da se Izraelci nisu interesirali za novorođenog Isusa, ali netko se je posebno zainteresirao. Bio je to Herod koji je bio rimskim namjesnikom u Judeji. On se je zainteresirao za novorođenog Isusa, ali s namjerom da ga ubije. Smatrao je da u Judeji nema mjesta za dva kralja, a on se nije želio povući. Da bi bio siguran da će ubiti Isusa, naredio je pokolj muške djece stare do dvije godine. Bio je to strašan masakr. Pitam se nekada zbog čega se to dogodilo? Očito je jedan od razloga bio što Izraelci u Mesiji nisu vidjeli Spasitelja svijeta koji će ih spasiti od grijeha, već političko oslobođenje od Rimljana. Ne pokušavam ovdje opravdati Herodov postupak, ali želim naglasiti da će se slične stvari događati kada se religija pomiješa s politikom. Politika promovira interese, i ne poznaje nikakvu ljubav. Očito je Herod na osnovi objašnjenja tadašnjih učitelja Zakona razumio da mu se rodio neki politički protivnik, a ne  dijete koje bi trebao biti i njegov Spasitelj. U Isusovom rođenju je vidio političku igru, a ne neko pitanje vjere. Religija bi trebala promovirati Božju ljubav koja se očituje u našoj ljubavi jedan prema drugome.

Bog je intervenirao i spasio je svog Sina od Herodovog pokolja. Anđeo Božji se javio Josipu i rekao mu da bježi jer su u opasnosti. Josip je odmah poslušao i s novorođenim Isusom i Marijom pobjegao u Egipat. Zasigurno su mu darovi koje je dobio od maga dobro došli za vrijeme tog boravka.

U to vrijeme u Egiptu u gradu Diapolis, djelovala je vrlo aktivno dosta snažna židovska zajednica. Mnogi misle kako se sveta obitelj za to vrijeme smjestila u tom gradu. Kako gog bilo, tu su proveli nekoliko godina. Živjeli su kao obična obitelj koja je imala samo jedan zadatak, Čuvati i odgojiti Božjeg Sina, koji je postao bespomoćno dijete ovisan o skrbi ljudi. Svi su smatrali da je Isus Josipov sin. Nije se Josip od toga ni branio. Na kraju krajeva priliko posjeta Hramu nakon rođenja, Josip je dao ime Isusu i izjavio da je to njegov sin. U to doba je bio običaj da ime prvencu daje majka. Međutim, svojim postupkom Josip je stvorio sve uvjete kako bi doslovno Isusa usvojio za svog sina.

Razmišljam o životu ljudi koji su živjeli u ovoj zajednici. Oni su živjeli neki svoj obični život ni ne sluteći da su kao zajednica počašćeni najvećom čašću. Ovo obično dijete bilo je Božji Sin. Bili su počašćeni nazočnošću samog Boga, a da toga nisu bili ni svjesni. Mogu si samo zamisliti kako bi se ophodili prema ovom djetetu, da su znali punu istinu o njemu. Međutim, punu istinu znali su Marija i Josip. Tu istinu nisu iznosili, jer očito po Božjoj providnosti, Isus je trebao proći i preživjeti jedan običan život kako bi nama ostavio primjer kako i mi trebamo živjeti. S druge strane izložili bi se opasnosti da Herod pokrene akciju protiv djeteta Isusa u nakani da ga ubije, jer je Isusovo rođenje doživljavao ka političku prijetnju.

Nakon nekoliko godina Josipu se ponovno vratio anđeo i obavijestio ga je da je Herod koji je tražio da pogubi Isusa, umro. Anđeo mu je rekao neka se vrati natrag. Josip je imao problem donijeti odluku gdje će se vratiti. Smatrao je da bi bilo jako dobro kada bi se vratio u Betlehem, u grad gdje se Isus rodio. Očito su ga na to poticala i proročanstva drevnih proroka koji su to naviještali. Međutim, opasnosti koje su se za Isusa krile u Betlehemu bile su toliko velike da je Josip od toga odustao. Još uvijek su bila svježa sjećanja na pokolj koji je proveo Herod prije nekoliko godina u želji da ubije Isusa. Roditelji koji su izgubili svoje dijete u tom pokolju, očito su saznali razlog zbog čega je to Herod učinio. Građani Betlehema su se dobro sjećali svih neobičnosti koje su se događale prilikom Isusovog rođenja, od anđeoskog pjevačkog zbora, do neobičnog posjeta i darivanja maga s istoka. Gotovo su svi bili sigurni da je Herod tražio baš to dijete. Očito je po mišljenju Josipa to bio veliki rizik za Isusovu sigurnost. S druge pak strane, Heroda je zamijenio njegov sin koji nije bio ništa bolji od svog oca. Previše je opasnosti vrebalo Isusa u Betlehemu, i Josip je odlučio vratiti se u Galileju u Nazaret gdje je nekada živio. Možda su te sve opasnosti i bile razlogom da Isus u svom javnom radu nije nikada posjetio Betlehem. Ako i je, nijedan od evanđelista to nije zapisao.

U Nazaretu se Josip morao suočiti s drugim problemom, sa sramotom. Svi su smatrali da je Isus Josipov sin koji je začet prije vjenčanja. Josip se više i nije trudio objašnjavati što se dogodilo, jer mu je Isusova sigurnost bila važnija od svega. Sam Bog povjerio mu je tu uzvišenu zadaću i on ju je želio odraditi maksimalno korektno. Bez obzira na ponižavajući status koji je Isus imao, sva ponižavanja i zlostavljanja mogla su biti samo verbalna, jer fizičku zaštitu mu je po mišljenju seljana osiguravao njegov otac Josip, a on se prema Isusu stvarno odnosio kao prema svom vlastitom sinu.

Pokušavam si zamisliti kako su roditelji u Nazaretu zabranjivali svojoj djeci druženje s Isusom, jer on je po njihovo mišljenju bio sin bluda. To je za njih bio strašan grijeh, a dokazivanje vlastite pravednosti dokazivalo se je i izolacijom od grešnika. Isus se je i kao dijete družio sa svojim nebeskim Ocem. Ustajao bi jako rano, prije izlaska sunca, odlazio u obližnju goru gdje bi se molio svom Nebeskom Ocu. Uživao bi tada u prekrasnoj prirodi, savršenom skladu u cvrkutu i pjesmi ptica koje su slavile svog Stvoritelja pri uzvišenom izlasku sunca. Biblija za Isusa kaže: A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. Luka 2,52. Očito je da je sveti Josip baš u takvom Isusovom napretku vidio ispunjenje svoje zadaće koju mu je po svojoj milosti povjerio sam Bog.

S druge strane ovaj kratak tekst u svojoj suštini poručuje nam čitave stranice važnih životnih poruka. Ako je itko zbog svega onoga što mu se događalo u životu mogao izrasti u osobu punu mržnje prema ljudima to je bio Isus. Da se to dogodilo, bila bi to prirodna reakcija na sve što su Isusu činili kao djetetu. Mislim da ni jedno dijete rođeno na ovoj zemlji nije bilo izloženo tolikom iskušenjima kao što je bio Isus.

Pobuna na nebu koja je nastala, nastala je zbog Luciferove zavisti prema Božjem Sinu. Sotona je koristio svaku prigodu ne bi li Isusa naveo na grijeh. Kada je Isus, Božji sin bio dijete, bila je to prigoda za Sotoninu najveću kušnju, jer je Isus bio puno slabiji od njega. Međutim, sva ta iskušenja Isusa su samo još više poticala da se čvršće poveže sa svojim Nebeskim Ocem. Zajedništvo koje je provodio u molitvi tj. u razgovoru sa Svojim nebeskim Ocem, za Isusa je bila najveća zaštita od iskušenja.

Bog je i nama roditeljima dao uzvišenu zadaću a to je da odgajamo svoju djecu. Siguran sam da svaki roditelj želi odgojiti svoje dijete kako bi bilo uspješno u životu. Svi bi mi željeli da nam djeca budu korisni članovi društva i da postanu uspješni i ugledni građani. Ipak, to se uvijek ne dešava. Umjesto da budu uspješni, djeca krenu potpuno pogrešnim putem, putem kriminala, droge, i drugih ovisnosti. Nisu uvijek za to krivi roditelji. Ponekad roditelji mogu sve učiniti, a ipak ne uspjeti. Međutim ostaje pitanje, što su roditelji usađivali u svoju djecu. Koje su im životne vrijednosti bile primarne.

U mom radu sa zatvorenicima sreo sam se s jednim čovjekom koji je nekada bio izuzetno uspješan poslovni čovjek. On je svoj život potpuno posvetio poslu koji je radio. Dolazio bi kasno petkom uvečer kući, subotom bi se odmarao, dok je u to vrijeme žena trebala mu oprati i ispeglati rublje, a u nedjelju u ranim popodnevnim satima je već odlazio natrag na posao. Njegova djeca su uistinu bila zbrinuta. Imali su sve što bi poželjeli. Imali su sve osim oca. Sada kada su već odrasla više za njega nisu zainteresirana. Pogotovo ne u situaciji kada je završio u zatvoru. U razgovoru s njim žalio mi se je: „Sve sam dao svojoj djeci, a sada me ne žele ni vidjeti.“  „Da,“ Rekao bih mu tada. „Ti si im osigurao ono materijalno, ali ono što su najviše trebali nisu imali. Nisu imali tebe kada si im najviše trebao.“ Ako djeci usađujemo popularne materijalne vrijednosti, tada možemo očekivati da ćemo dobiti upravo i takve rezultate. Ukoliko usvoje takve životne vrijednosti, tada ćemo im biti zanimljivi samo u onome što im možemo ostaviti kao materijalnu vrijednost. Mnogi će jedva čekati da im roditelji pomru da naslijede te vrijednosti. Takvu djecu ne zanimaju roditelji, već samo ono što oni imaju. U takvoj se situaciji roditelji osjećaju strašno povrijeđeni, a zaboravljaju da su oni upravo takve vrijednosti u svoju djecu i ugradili.

Ovdje u ovom tekstu iz evanđelja, spominje se jedan detalj koji je gotovo kod većine roditelja zanemaren. To je riječ „milost.“ Ma što kao roditelji uradili, bez Božje milosti su nam šanse za uspjeh minimalne.

Moji su sinovi već odrasli. Uspjeli su završiti vrlo prestižne fakultete i vrlo su uspješni u životu. Ljudi me znaju pitati: „Što si ti radio kao roditelj da su ti djeca tako uspješna? Što je tajna takvom odgoju?“ Moj bi im odgovor bio. „Nisam ništa bolji roditelj od drugih. U odgoju sam napravio puno grešaka kao što ih čine svi roditelji. Međutim, ono što je ključno, svoju sam djecu volio, a najviše sam molio Boga za milost da izrastu u uspješne i odgovorne ljude. Stoga ukoliko vidite da su mi djeca uspješna i dobro odgojena, to nije moja zasluga, već zasluga Božje milosti.“

Gledajući kako mnogi roditelji odgajaju svoju djecu, bojim se da malo koriste taj najveći Božji dar, a to je Njegova milost. Ta milost nam je na raspolaganju u obilatim količinama, ali u odgoju naše djece gotovo da je uvijek po strani. Kao da je Božja milost nešto suvišno, nešto bez čega možemo. Sotona to upravo koristi, čak i nameće nam takvu paradigmu, jer na taj način nam vrlo lako može uništiti našu djecu. Generacije djece je doslovno uništeno, jer smo iz odgoja naše djece izbacili najvrjedniju i najuspješniju komponentu odgoja, Božju milost. U odgoju svoje djece smo se koristili najprestižnijim pedagoškim metodama, ali zanemarivši Božju milost, rezultati nam nisu ni približno onome što smo očekivali.

Kada dječak u Izraelu navrši 12 godina, on tada postaje „Sin Zakona.“ Dužnost svakog roditelja je bila da tada svog sina odvedu u Hram i nakon ceremonijalnog obreda gdje se prinosila žrtva, bio bi proglašen da je postao „Sin Zakona.“ Takav dječak je bio ravnopravan član zajednice i mogao je raditi i određene službe u sinagogi. Kada je Isus navršio tu dob, Josip i Marija su poveli Isusa u Hram u Jeruzalem.

Za Isusa je to bilo vrlo uzbudljivo. Bilo je to u vrijeme Pashe, najvećeg židovskog praznika. Tada je mnogo ljudi išlo na hodočašće u Jeruzalem u hram. Bila je to prigoda za stvaranje novih prijateljstava. Dolazak u Jeruzalem i posjeta hramu za Isusa je bilo nešto posebno. On se nije bavio samo formom tog cijelog sustava koji se događao u Hramu već ga je zanimala suština te pobožnosti. Tu u Hramu, tog trenutka Isus je shvatio da će jednog dana On postati ta žrtva koja će biti žrtvovana za grijehe svijeta.

U hramu je postojala jedna prostorija u kojoj su se skupljali dječaci koji postaju „sinovi Zakona“ i tu su ih poznati rabini i učitelji učili Zakonu. Isus je ušao u tu prostoriju i sjeo među ostale dječake. Slušao je ove mudre ljude a zatim je postavljao pitanja. Ovi rabini su bili začuđeni tolikom inteligencijom jednog dvanaestogodišnjeg dječaka. Njihovo čuđenje je bilo još veće kada su saznali da je sve to naučio od svojih roditelja, Josipa i Marije i da nije bio učenik nijednog poznatog rabina.

Hebreji su još mnogo prije uvidjeli značaj školovanja. Još davno u Izraelu, Samuel je organizirao proročke škole. Bile su to škole koje su mlade ljude učili pismenosti i Zakonu. Ta tradicija je ostala među Židovima skroz do danas. Kao narod, Židovi imaju najveći postotak visoko školovanih ljudi. U Isusovo vrijeme najčešće bi djeca pohađala školu kod nekog rabina koji bi ih učio čitati i pisati. Ukoliko bi bili napredni, tada bi krenuli na drugi stupanj gdje bi se učili Zakonu. Oni još napredniji nastavili bi svoje školovanje kod poznatih rabina i učitelja Zakona, nakon čega bi bili proglašavani rabinom.

Što se pak Isusa tiče, on je očito u tome bio izuzetak. Zbog predrasuda prema Njemu i vjerovanja u Njegovo grešno začeće, nijedan ga rabin nije želio uzeti u svoju školu. Njegovi najveći zemaljski učitelji su bili Njegova majka Marija i Njegov poočim Josip. Oni su učinili sve da Isus dobije dostojnu naobrazbu. Ipak najveći Isusov učitelj je bio Njegov Nebeski Otac. Gotovo svakodnevno vrlo rano Isus bi odlazio u prirodu i tu, okružen ptičjim pjevom i mirisom palmi kroz molitvu razgovarao sa svojim Ocem. Priroda mu je bila najbolji udžbenik koju je Isus, zahvaljujući inspiraciji svog Nebeskog Oca čitao kao otvorenu knjigu. Ono što je bilo najčudesnije je da je Stvoritelj te prirode postao čovjekom koji je izučavao tu prirodu koju je davno stvorio.

Mi danas također dajemo vrijednost znanju i školovanju. Svatko od nas želi svojoj djeci priuštiti najbolje školovanje. Međutim, nemamo svi mogućnosti pohađati visoke škole i stjecati visoku naobrazbu. Ali, svima nam je omogućen školski sustav koji je bio omogućen i Isusu. Priroda, kao najbolji udžbenik uvijek nam je na raspolaganju. Promatrajući prirodu saznat ćemo jako puno o njenom Stvoritelju, a upravo spoznaja o Njemu čini nas mudrim. Biblija kaže: Gospodnji strah početak je mudrosti, a razboritost je spoznaja Presvetog. Mudre izreke 9,10. Vjerujem da zbog svjedočenja prirode o svom stvoritelju nitko neće moći imati izgovor da nije mogao upoznati Boga Stvoritelja te iste prirode.

Mnogi koji studiraju na zahtjevnim fakultetima znaju se često žaliti kako im je teško učiti. Gradivo je opsežno i moraju se baviti s puno detalja. Sve to je teško zapamtiti, jer pored svega, sredstva javnog informiranja nas bombardiraju sa svim mogućim i nemogućim informacijama. Sjećam se kako mi se je moj sin koji je studirao računarstvo jednom žalio na probleme s učenjem.

„Ono što ja znam je da u Bibliji postoji jedno obećanje za koje vjerujem da funkcionira. Riječi tvoje kad se jave, prosvjetljuju i urazumljuju proste. Psalam 119, 130. (DK)  Ono što mislim da je rješenje je da prije učenja moliš i čitaš Bibliju. To bi ti zasigurno olakšalo učenje.“ Rekoh mu.

„Ali kakve veze Biblija ima s računarstvom. Da ne bude to još neki dodatni teret.“ Pobuni se on.

„Pa ne znam. Možda i nema ali ako je to Bog obećao onda zasigurno funkcionira. Predlažem ti da probaš. I onako te to ništa ne košta.“ Odgovorih mu.  

Pokušao je s tim eksperimentom. Ujutro bi ustajao sat vremena ranije nego je to činio prije. Proučavao je Bibliju i molio se. Rezultati sa ispitima su bili izvanredni. Nazvao me je jednom i rekao mi:

„Tata pa to funkcionira.“

Naravno. To funkcionira jer je to Božje obećanje.

Pitam se ponekad, zbog čega mi iz prirode malo naučimo o Bogu, našem Stvoritelju. Mislim da razlog tome je u nama. Naš odnos prema prirodi je vrlo loš. Mi se prema prirodi odnosimo eksploatatorski, umjesto da ju radimo i čuvamo kao što nam je Bog dao naputak onog trenutka kada nam je nakon stvorenja Adama dao. Grijeh nas je stvorio sebičnima. Na žalost, ta nas je sebičnost dovela dotle da u prirodi gledamo samo ono što će zadovoljiti naše sebične prohtjeve bez da razmišljamo o Stvoritelju i još k tomu da mu zahvaljujemo za taj posebni dar.

Isus je sjedio u hramskoj učionici i učenim rabinima očito postavljao pitanja o suštini i svrsi Hrama i žrtvovanja životinja u njemu. Svojim pitanjima Isus je doslovno natjerao ove učene ljude da počnu razmišljati o najuzvišenijim obećanjima o dolasku Pomazanika-Mesije, koje im je Bog dao preko svojih proroka. U tom razgovoru sa rabinima, Isus se toliko usredotočio na ono što će se dogoditi da je tu ostao sa Rabinima skroz do kraja. Međutim Josip i Marija mislili su kako je Isus pronašao nove prijatelje, jer On je sada postao punopravni Sin Zakona. Nakon završene svečanosti, krenuli su sa ostalima na put kući a da nisu provjerili gdje im je Isus. Na tom putu zatekla ih je noć. Trebali su načiniti ležaj da bi prespavali i ujutro rano nastavili s putem. Očekivali su Isusa kako će doći i pomoći im u pripremi smještaja, ali Isusa nije bilo. Stvarno si ne bi sa sigurnošću mogao predstaviti kakvi osjećaji su im tada dolazili. Možda je u početku bila ljutnja zašto Isus ne dolazi. Otišli su ga potražiti tamo gdje su mislili da bi mogao biti. Međutim, Isusa tamo nisu našli. Tražili su ga dalje, ali ga nigdje nije bilo. Ljutnja je prelazila u brigu, a kada su prošli i posljednje mjesto, tada su počeli osjećati strah. Tog trenutka počeli su sebi prigovarati zbog površnosti što su za trenutak zaboravili ulogu koju im je Bog dao, da čuvaju Božjeg Sina.

Pokušavam si zamisliti svetog Josipa tog trenutka. Obećao je Bogu da će brinuti o Isusu kao o vlastitom sinu, a sada ga je jednim malim propustom iznevjerio. Sjećanja o pokolju dječice u Betlehemu su još uvijek bila svježa bez obzira što je od tog trenutka prošlo više od dvanaest godina. „Samo da mu se nije dogodilo nešto loše. Samo da ga nisu uhvatili neki Herodovi ljudi.“ Kroz glavu su mu tada prolazili svi najcrnji scenariji koji bi se mogli dogoditi, a u isto vrijeme upućivao je molitve Bogu da sačuva Isusa od toga.

Te noći nisu spavali. Istog su trenutka spakirali stvari i bez obzira na umor od dugog puta, na noć koja je već duboko pala, obasjani srebrenim mjesečevim zracima vraćali su se u Jeruzalem da potraže onog koga su izgubili, Svog i Božjeg Sina Isusa Krista. Dok su ponovno stigli u Jeruzalem, sunčani zraci su se polako sramežljivo probijali iznad jeruzalemskih brežuljaka stvarajući prekrasnu kombinaciju svjetla i sjene. Zasigurno tu ljepotu Božje stvaralačke moći Josip s Marijom nije vidio. Oni su imali važniji zadatak, pronaći izgubljenog Isusa.  Odmah su krenuli tražiti ga kod poznanika gdje bi mogao biti. Na njihovu žalost o Isusu nitko ništa nije znao. Crne slutnje su zasigurno zavladale u Josipovom umu. Ponovno su i Josipu i Mariji vratili se slike njihovog bježanja u Egipat. Strah od Heroda postajao je sve veći. Prošao je taj dan, a Isusa nisu našli. Vrlo rano drugo jutro su ponovno počeli sa traženjem. Sigurno su ga tražili u vojarni raspitujući se da vojnici slučajno nisu priveli dvanaestogodišnjeg dječaka. Nitko ništa im nije mogao reći. Strah je bivao sve veći a drugi dan je bio na izmaku.

U samo jutro trećeg dana ponovno su besciljno lutali ulicama jeruzalema u nadi i molitvi Bogu da ga sretnu. Svojim hodanjem došli su u Hram. Prolazili su pored prostorije u kojoj se odvijala nastava za dječake i tada su čuli kako iz prostorije dopire poznat im Isusov glas. Od uzbuđenja umalo nisu zaplakali. Ušli su u prostoriji i vidjeli čudan prizor. U krugu su sjedili najpoznatiji rabini i učitelji Zakona, dok je Isus sjedio u sredini slušajući ove mudre ljude i postavljao im pitanja. Marija, očito od silnog straha i uzbuđenja nije se mogla suzdržati a da Isusu ne „prigovori“ zbog nestanka: Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. Luka 2,48. Isus je saslušao Mariju i odgovorio: A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Luka 2, 49.  Ovo izvješće je kronološki posljednje izvješće o svetom Josipu u Evanđeljima. Ne mogu si predstaviti koje su emocije obuzele Josipa kada je čuo od Isus da svojim Ocem naziva Nebeskog Oca. Jesu li Josip i Marija ranije Isusu govorili o njegovom čudnom začeću i rođenju nije nam poznato. Ono što je sigurno je da je baš ovdje u hramu promatrajući žrtveni sustav Isus shvatio da je on Božji Sin. Izvješće evanđelja nastavlja Oni ne razumješe riječi koju im reče. Luka 2, 50. Pošao je tada natrag s Josipom i Marijom u Nazaret i Biblijsko izvješće govori da im je bio poslušan.

Razmišljam često o nama. Koliko nam se puta dogodi da zbog neke male nepažnje izgubimo Isusa. Ono što stvar čini težom je da mislimo kako smo blizu Njega, ili kako je On blizu nas. Idemo tada svojim putem i uopće nismo svjesni kako se od njega sve više i više udaljavamo. Kada shvatimo da u našem životu nema Isusa, da smo ga izgubili, tada nam jednako kao i Josipu i Mariji treba veliki napor i puno vremena da ga nađemo. Ipak radosna je vijest da se Isus da naći. Biblija kaže: Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim. Jeremija 29, 13.

Poslije ovog izvješća, evanđelisti daju samo kratku napomenu o Isusu: A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. Luka 2, 52. Nemamo podatak koliko je još Josip živio u zajedničkom domaćinstvu s Isusom. Od ovog događaja kada Isus postaje Sin Zakona do početka njegovog javnog djelovanja prošlo je osamnaest godina. U tom razdoblju do kraja svog života Josip je Isusa naučio drvodjeljski zanat, Razmišljam kako su zajednički radeći u radionici često razgovarali o velikim Božjim veličinama, o stvaranju, o padu u grijeh, o planu spasenja i još mnogim drugim temama. Očito Josipovo dobro poznavanje pisma je pomoglo Isusu da ga usmjeri na veličanstvene istine i zaključke koji se mogu roditi u umu Božjeg sina nadahnuto Duhom Njegovog nebeskog Oca.

Koliko je Josip živio sa Isusom, i koliko su dugo radili zajedno u radionici nije nam poznato. Iz Biblijskih izvora možemo zaključiti da je završio svoj život prije početka Isusovog javnog djelovanja. Pokušavam si zamisliti njegove posljednje dane života na ovoj zemlji. Zamišljam ga kako ga je neka nepoznata i opaka bolest prikovala za krevet. U svojoj mašti gledam ga kako razgovara sa Isusom Sinom Božjim kao sa svojim vlastitim sinom. Isus je već bio stasit mladić i mogao je brinuti o obitelji. Svojim rukama mogao je zarađivati za životne potrebe koje su mu bile nužne. Onako bolestan gleda Isusa, stasitog i odraslog mladića i u molitvi Bogu zahvaljuje za najveću čast koja mu je ukazana. Samo on je u cijelom svemiru imao milost da samog Božjeg Sina može zvati svojim sinom, pa čak da ga po zemaljskim pravnim regulativama i usvoji. Sada je na kraju svog života. Ono što razmišlja je, jeli obavio posao do kraja. Jeli ispunio najčasniju misiju koju mu je Bog povjerio. Gledajući Isusa shvatio je da je svoj zadatak ispunio najbolje što je mogao. Posao koji mu je Bog povjerio bio mu je povjeren po Njegovoj milosti. S tim poslom Josip je ispunio svrhu svog života. Možda iza njega nisu ostale neke velike materijalne vrijednosti, ali ostala je najveća vrijednost svemirskih razmjera. Biblija kaže da nam je Bog darovao najveći dar svemira, jer s Isusom sve nam je darovano.

Dolaskom Isusa na ovu planetu koju je karakterizirala pobuna protiv Boga, ova planeta je postala središtem najveće svemirske zainteresiranosti. Biti dio tog uzvišenog plana spasenja koje je Nebo pripremilo za konačno uništenje zla i grijeha bila je za svetog Josipa velika čast. Doživio ju je kao nešto što nije zaslužio, nešto što je dobio kao dar.

Sada na kraju svog života gleda preko groba u kojeg će ga položiti nakon smrti. Sveti Josip u životu nije napisao ni jednu knjigu, ali sam gotovo siguran da je njegova zadnja misao bila ona koju će sveti Pavao napisati nekoliko decenija kasnije: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. 2. Timoteju 4, 7.8. Možda je to bila i tema razgovora koji je Isus vodio s Josipom zadnje trenutke njegovog života. Sa punim povjerenjem u Boga i nadom u uskrsnuće Josip je sklapao zadnji puta svoje oči. Možda je tada Isusu izrekao svoju najveću nadu koju je i patrijarh Job lijepo definirao: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. Job 19,26.27.

Da, sveti Josip je imao prednost da svog Otkupitelja odgaja kao otac koji odgaja dijete. Svoj je život završio na rukama svog Otkupitelja kojeg je zvao svojim sinom. Sada, umoran od života, umoran od ponižavanja i omalovažavanja ljudi oko njega ,odlazi na odmor znajući da mu je Bog udijelio najčasniji zadatak koji je dovršio. Bez ikakvog straha zaklopio je svoje umorne oči s najvećom nadom u koju je vjerovao. Slijedeći njegov svjesni trenutak nakon što zaklopi svoje oči će biti susret sa svojim Spasiteljem kojeg je volio kao svog sina.

Svojim životom sveti Josip je ostavio veličanstveni trag vjere s kojim nas poziva da ga slijedimo. On je u Božjem pozivu vidio najveću svrhu svog života i nije brinuo o ostalom. Njegov Bog koga je istinski poznavao za njega je bio na prvom mjestu. Upravo s toga s pravom nosi epitet „sveti“. Koliko god njegova životna okolnost bila različita od naše, pokazao nam je da se unatoč svemu može živjeti svetim životom. Na kraju svega, to je Božja milost sa kojom nas želi obdariti. Na nama samo ostaje izbor. Izaberemo li Krista i Njegovu milost, tada i pored svih problema, progona i neugodnosti, prihvaćamo najveću vrijednost koju Bog može dati. On nam je darovao svog jedinorođenog Sina kako bi stvorio mogućnost da vječno budemo s Njim. Razmišljam o tome i ne razumijem tu toliku Božju ljubav. Očito je nismo u stanju razumjeti. Sve što možemo je samo se za nju odlučiti. Sveti Josip nam u tome može biti veliki uzor.

 

Zvonko Presečan

PODIJELI