Sveti Ivan Teofan (Jean-Théophane) Vénard, francuski misionar i mučenik, član Društva za vanjske misije u Parizu (Société des Missions étrangères de Paris), rođen je 21. kolovoza 1829. u naselju Saint-Loup-sur-Thouet (departman Deux-Sèvres, zapadna Francuska), u biskupiji Poitiers. Sin učitelja, odgojen je u pobožnoj obitelji. Njegov brat Eusèbe postao je također svećenik i kasnije se brinuo o Théophaneovim zapisima. Latinskom jeziku Théophanea je podučavao mjesni župnik. Školovao se na sjemeništu Doué-la-Fontaine (departman Maine-et-Loire, Anjou, zapadna Francuska), a kao podđakon stupio u Društvo za vanjske misije u Parizu. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1852, a već 19. rujna otputovao na Daleki Istok. Nakon petnaest mjeseci boravka u Hong Kongu stigao je u svoju misiju u zapadnom Tonkinu (sjeverni Vijetnam). U to vrijeme bilo je zabranjeno širenje kršćanstva u Vijetnamu. Odmah nakon dolaska oca Vénarda, ukazom imperatora Tự Đứca kršćani su osuđeni na progon, svećenici na smrtnu kaznu, a doušnicima je obećana novčana nagrada. Biskupi i svećenici tražili su skloništa u pećinama i gustim šumama. Otac Vénard djelovao je kao misionar uglavnom noću. Iako krhkog zdravlja, bio je neustrašiv sljedbenik Krista Gospodina pa je često propovijedao i usred bijelog dana. Među njegovim stadom našao se i jedan doušnik pa su vlasti mladog misionara uhvatile 30. studenoga 1860. Nadležni mandarin ponudio mu je da se odrekne vjere i pogazi križ, a kad je on to odbio, osuđen je na smrt odsijecanjem glave. Držali su ga zasužnjenog do 2. veljače, poput životinje, u kavezu od bambusa. Iz tog kaveza pisao je svojoj obitelji lijepa i utješna pisma, radostan u očekivanju mučeničke krune. Njegov biskup, Pierre-André Retord, tada je napisao: „Iako u okovima, veseo je poput ptičice.“ U jednom oproštajnom pismu napisao je: “Ponoć je… Oko moga kaveza ne vidi se ništa drugo osim kopalja i mačeva. U jednom kutu sobe skupina vojnika se karta. Druga se skupina kocka. Dva metra daleko od mene mala svjetiljka baca svoje drhtavo svjetlo na list kineskog papira i omogućuje mi da ti mogu napisati ove retke. Iz dana u dan očekujem svoju presudu. Možda ću već sutra biti odveden u smrt. Sretnu smrt, zar ne? Željenu smrt, koja vodi u život…“ Svojem bratu Henriju pisao je ovako: “Dragi moj Henri, ne troši svoj život u ispraznostima svijeta… Opiri se sklonostima tijela i podvrgavaj ih duhu, budi na oprezu pred zasjedama zloduha i običajima svijeta, održavaj zapovijedi vjere, a to znači: Budi dobar! Ove sam ti riječi napisao u jednom svečanom trenutku. Za nekoliko sati zbog vjere u Isusa Krista bit ću predan u smrt… Zbogom, brate, dođi da me nađeš u nebu!“
Na putu do stratišta otac Théophane pjevao je psalme i himne. Svojem krvniku, koji je poželio njegovu odjeću i upitao ga što će mu pokloniti ako ga brzo smakne, odgovorio je: „Što duže, to bolje“. Odrubljena mu je glava na današnji dan, 2. veljače 1861, u naselju Cầu Giấy, danas dijelu glavnog vijetnamskog grada Hanoija. Njegovu glavu, izloženu na vrhu jednog kolca, a zatim bačenu u rijeku, pronašli su ribari i danas je kao relikviju časte vijetnamski kršćani. Tijelo oca Théophanea dopremljeno je 1865. u Francusku i počiva u kripti matične kuće Društva za vanjske misije u Parizu. Tog vijetnamskog mučenika osobito je štovala sveta Mala Terezija. O njegovim posljednjim pismima izjavila je: „To su moje misli, moja je duša slična njegovoj.“ Tri tjedna prije smrti, u prvim rujanskim danima 1897, Mala Terezija rekla je svojim susestrama: „Théophane Vénard je mali svetac. Njegov je život posve običan. Jako je volio Bezgrešnu Djevicu i svoju rodbinu. I ja jako volim svoju rodbinu. Kao oproštajni pozdrav predajem vam nekoliko rečenica iz njegovih oproštajnih pisama.“ Théophane Vénard bio je s Malom Terezijom suputnik „maloga puta“. Njegove riječi iz zatočeništva, upućene ocu, mogla bi potpisati i Mala Terezija: „Velika je istina da je Gospodin izabrao malene kako bi postidio velike ovoga svijeta. Ne oslanjam se na svoje vlastite sile, već se pouzdajem u snagu onoga koji je na križu pobijedio moć pakla. Ja sam proljetni cvijet, koji će gospodar vrta ubrati sebi na veselje. Svi smo mi cvjetovi zasađeni u ovu zemlju i Bog ubire svaki cvijet u svoje vrijeme, jedan malo ranije, drugi nešto kasnije. Nas dvojica, otac i sin, možemo se sresti u raju. Ja, jednodnevni cvijet, otići ću prvi. Jednoga dana naći ćemo se opet u raju i tada ćemo uživati pravu sreću. Zbogom.“ Oca Jean-Théophanea Vénarda blaženim je proglasio 2. svibnja 1909. papa Pio X, a svetim 19. lipnja 1988. papa Ivan Pavao II. O svetim vijetnamskim mučenicima opširnije pišemo u prilogu od 24. studenoga.
