Blaženi Rajmund Lullus (katalonski Ramon Llull, latinski Raimundus ili Raymundus Lullus ili Lullius), katalonski franjevac trećoredac, teolog, mistik, misionar, mučenik, književnik, filozof, logičar i mislilac, rođen je 1232. ili 1233. u Palmi na Mallorki. Velikaškog roda, kao dječak bio je paž na aragonskom dvoru, a kasnije kućni učitelj prijestolonasljednika. Oženio se 1257. Blancom Picany i imao dvoje djece, Domèneca i Magdalenu. Predavao je u Parizu i Montpellieru, putovao u Napulj, Siciliju i sjevernu Afriku. Vatreni trubadur, pročuo se iznimnim književnim darom. Smatra se da je u mladosti napisao mnoštvo pjesama po uzoru na provansalsku liriku, ali da ih je sam uništio kada se u tridesetoj godini života, 1263, nakon nekoliko ukazanja Krista, odlučio posvetiti obraćenju nevjernika na kršćanstvo i duhovnom osvajanju islamskoga svijeta. U tu je svrhu devet godina proučavao arapski i latinski te islamsku i kršćansku teologiju, jer je u mladosti bio školovan samo za svjetovni i dvorski život. Doživio je duhovnu preobrazbu, napustio sva dobra, raskinuo obiteljske veze, postao isposnik, a od 1266. i franjevac trećoredac. U mističnoj teologiji slijedio je svetog Augustina i svetog Bonaventuru, a u duhovnoj teologiji isticao prosvjetljenje (nazvan je doctor illuminatus) i utjecao na Nikolu Kuzanskoga. Zastupao je jedinstvo vjere i razuma, teologije i filozofije. Jedna od najmarkantinijih figura srednjovjekovne kršćanske kulture, dao je priloge mnogim znanostima, razvio računalne tehnike.
Odlučivši se u potpunosti za propovjednički i misionarski život, od 1275. boravio je u Montpellieru, Rimu, Parizu, Barceloni i Genovi. Tvorac je katalonskog pjesničkog izraza i književne proze na katalonskom. Djelima „Knjiga o poganinu i o tri mudraca“, „Knjiga o kontemplaciji“ i „Knjiga o viteštvu“, te prvim katalonskim romanima, „Knjiga o Evastu i Blanquerni“ i „Félix ili Knjiga o čudima svijeta“, postavio je normu katalonskog književno-jezičnog izraza. U djelu „Plač naše Gospe svete Marije“ trubadurske tehnike i udvornu ljubavnu liriku primijenio je na vjersku i božansku tematiku. Najviše je ipak napisao na latinskom, kako svjetovnih tako i duhovnih djela, a glavno mu je djelo „Veliko umijeće“ (vjerojatno nakon 1274), pokušaj stvaranja univerzalne kršćanske znanosti, u polemici s averoistima i muslimanima. Razočaran nedjelotvornošću svojih pothvata, napisao je „Neutješnost“ (1295), svojevrsnu pjesničku „autobiografiju“, nastalu pošto je papa odbio Lullove planove za pokrštavanje muslimana. Nezaobilazna za razumijevanje njegove teologije je i metafizička koncepcija njegovog djela „Stabla znanosti“ (1296), a prikaz Llullovog života nalazimo i u „Ramonovom spjevu“ (1299). Napisao je najmanje 265 djela. Llullov položaj u katalonskoj kulturi možemo usporediti s Danteovim mjestom u talijanskoj. Kao što se engleski jezik često naziva Shakespeareovim, francuski Molièreovim, španjolski Cervantesovim, njemački Goetheovim, tako se i katalonski jezik naziva Llullovim. Posljednja pouzdana vijest o njemu govori da je 1314. boravio u gradu Tunisu, a prema drugom spornom izvoru tamo je boravio i 1315. U gradu Bougieu (danas Béjaïa u Alžiru) bio je kao kršćanski misionar kamenovan, ali je preživio zahvaljujući genovskim trgovcima koji su ga odvezli sa sobom na Mallorku. Prema predaji stradao je 1315. ili 1316. u brodolomu pred obalom Mallorke. Pokopan je u bazilici svetog Franje u Palmi u ožujku 1316, a njegovi otočani podigli su mu 1448. prekrasan spomenik od bijelog mramora. Blaženim ga je 1847. proglasio papa Pio IX. Zaštitnik je informatičara.
Prevoditelj: http://zupajastrebarsko.hr/
