SV. TEREZIJA – UČITELJICA MOLITVE

133

U Terezijinoj školi duhovnosti molitva je srce i duša duhovnog života. Ona je poziv terezijanskog Karmela, njegovo poslanje i život svake karmelićanke i karmelićanina. Biti s Bogom i stajati pred Licem Svevišnjega, „razmatrajući dan i noć o Zakonu Gospodnjem i bdijući u molitvi“ temelj je karmelskog Pravila i molitve. (usp. 1 Pt 4, 7).
Ponajprije ćemo se prisjetiti kako je sv. Terezija gledala na svoju dušu. Evo što nam ona sama kaže o tome: „…promatrati našu dušu zamkom, cijelim od jednog jedinog dijamanta ili presjajnog kristala, gdje ima puno prostorija, kao što na nebu ima puno stanova…, a u središtu i nasred svih njih jest najvažnija, gdje se zbivaju vrlo tajni događaji između Boga i duše… ulaz u taj zamak jest molitva i razmatranje.“ (ZD I, 1, 1.3.7).

Molitva i nutarnji život su dvije veoma povezane stvarnosti koje se nadopunjuju. Ne postoji nutarnji život, život s Bogom, bez molitve i obratno. Kroz molitvu se razvija u osobi nutarnji život bez granica. Molitva je napose prema Tereziji „razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi.“ (Ž 8, 5). Molitva zahtjeva intimnost i stoga okrenutost nutrini, nutarnje stavove molitelja koji su veoma daleko od površnog načina života koji je danas učestao. Prema sv. Tereziji Avilskoj tri su stava, tri kreposti koje prethode i pripremaju dušu za susret s Kristom u molitvi. To su: poniznost, nenavezanost i ljubav. Poniznost Terezija definira kao hod u istini, život u istini. Potrebno je doći pred Gospodina sa svojom istinom i iskrenošću: „Takav sam sa svojim vrlinama i manama, sa svojim usponima i padovima, sa svojom dobrotom i zloćom, Gospodine, pomozi mi!“ Nenavezanost promatra sv. Terezija kao jednostavnost i nutarnju slobodu duše za biti s Gospodinom. Što smo više slobodni od raznih navezanosti: materijalnih, obiteljskih, duhovnih i sličnih, to smo slobodniji za Gospodina i za prijateljski razgovor s njime – za molitvu. To je naša molitva učinkovitija. Ljubav je treća krepost potrebna za molitvu. Nju Terezija smatra najvažnijom jer bez ljubavi, sebedarja, nema prijateljskog susreta i razgovora s Onim koji nas ljubi. Ljubav – Bog očekuje odgovor na ljubav, a to može biti samo istinska ljubav.

Mistici dobro znaju, a osobito sv. Terezija, da se na putu u središte zamka, duše, mora proći ovuda – čišćenjem svoje nutrine. Sv. Ivan od Križa naziva to „tamnom noći duše“. Sam Bog je u nama načinio svoje prebivalište. Ne bismo li trebali ući u kuću vlastite duše kako bi se susreli s Onim koji se u njoj nastanio? Sv. Terezija je shvatila da je molitva vrata kroz koja možemo ući kako bi se dogodio taj susret. Molitva kao unutarnji put zahtijeva tišinu, samoću i sabranost: „treba se samo povući u samoću i gledati Ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu.“ (Put 28, 2); „navikavati se uživati u tome da nije potrebno biti glasan, da bi se razgovaralo s Njime, jer Njegovo Veličanstvo će dati osjetiti kada je tu.“ (Put 29, 5).

Ali nema svaka molitva jednaku dubinu. Dubina naše molitve povezana je s dubinom našeg života, i obratno, jer molitva i život idu skupa. Kako molimo, tako i živimo. Autentična molitva nikad ne može biti odvojena od života. Stupanj dubine i površnosti naše molitve i našeg života, ovisit će o procesu našeg sazrijevanja, kako uči Terezija. Drugim riječima, ovisit će o raspoloživosti koju imamo kako bi išli Božjim putovima, kako bi se dopustili izbrusiti, obratiti, lišiti svega, u konačnici, kako bi naše „ja“ umrlo i Bog postao naše sve. „Solo Diós basta.“

Osim toga, stupanj naše molitve ovisi i o slici koju imamo o Bogu. Jer ni molitva nije izuzeta od opasnosti krivog shvaćanja i stoga je nužno dopustiti se voditi i poučiti kako bi se pročistila naša kriva slika o Bogu. I tu nam sv. Terezija daje par savjeta. Osnovni stav koji trebamo zauzeti u molitvi je, kako smo spomenuli, poniznost, tj. biti u istini pred sobom i pred Bogom. Bez toga nema molitve. A da bi bili u istini nužna je samospoznaja na kojoj sv. Terezija toliko inzistira da će izjaviti na jednom mjestu kako bi više voljela da redovnice u njenom samostanu budu bez molitve, nego bez samospoznaje.

Naime, nutarnji život i molitva nemaju ništa zajedničko s egoizmom i okrenutošću samom sebi, naprotiv. Molitelj, koji se dopušta preobraziti od Boga, ima svjetlost života koja mu omogućuje da vidi sebe, svoje bližnje, sve događaje i sav svijet Božjim očima.

To je kontemplativni pogled pun nježnosti, suosjećanja i ljubavi prema svemu stvorenom. Tako da nutarnji život, tj. kontemplacija i akcija ne samo da nisu suprotstavljene i isključujuće već su upravo komplementarne i nužne. Što je intenzivniji nutarnji život, to je veći kapacitet prodora u događaje i obveze svih ljudskih stvarnosti. No, nećemo zaboraviti da su kušnje, suhoće, krize i praznine redovita pratnja svih molitelja. One dolaze na svi razinama molitvenog puta. Kušnje se rješavaju ustrajnošću u molitvi i povjerenjem u Gospodina. Sv. Terezija izričito preporuča da ne napuštamo molitvu zbog bilo kakvih kušnji, već da odlučnom odlučnošću i srčanošću nastavimo moliti i ići naprijed, te na taj način pobjeđivati napasnika i rasti u vjeri, nadi i ljubavi koje nas suobličuju Kristu Gospodinu.

Terezija je bila osoba vjere, mudrosti, molitve i dubokog, mističnog iskustva Boga. Nikada nije trgovala s Bogom, već je po molitvi mijenjala sebe; osnovala brojne samostane sestara i braće, kako bi bili svojom molitvom i žrtvom potpora Crkvi. Jednako tako, osnovala ih je kako bi, po molitvi i žrtvi mijenjali Crkvu i svijet.

Izvor

PODIJELI