SV. PETAR I PAVAO – apostoli
Ps 34 (33), 2-3. 4-5. 6-7. 8-9
2 Tim 4, 6-8. 17-18.
Mt 16, 13-19
UVOD
Danas slavimo svetkovinu apostolskih prvaka, sv. Petra i Pavla. Zahvaljujući Božjoj ljubavi, obojica su na različite načine postali Isusovi učenici. Premda potpuno različiti u svojim karakterima, usprkos međusobnim i neslaganjima, zdušno su radili na širenju vjere u Isusa Krista. Oni su živjeli i istrošili se za Isusa i širenje kršćanstva. Ništa im za njega nije bilo teško podnijeti, pa na koncu ni samu smrt.
Mogu nam biti primjer, kako uzvišeni cilj može izgladiti međusobna neslaganja. Svi smo po sakramentu krštenja, pozvani raditi na širenje i svjedočenje vjere, a tolike nas razlike i razmirice u tomu sprječavaju.
Za te i takve zaprjeke jednih prema drugima i grijehe, iskreno se pokajmo pred Gospodinom.
HOMILIJA
Petar i Pavao za svoga zemaljskoga života, nisu se često susretali niti su snažno bili povezani. Različito im je podrijetlo, obrazovanje i narav a psihološki su se uvelike razilazili. Životni putovi pa ni smrt, nisu im bili jednaki. Božje djelovanje na njima i po njima, vidljivo je i iz njihove međusobne različitosti. U Petru i Pavlu međutim, prepoznajemo kršćane svih generacija po kojima Bog djeluje u svakom vremenu.
Petar je pripadao nižem društvenom sloju ljudi, koji jedva preživljava krpajući mreže i ribareći u ne baš bogatim vodama. Pavao potječe iz obitelji koja je stekla rimsko državljanstvo pa se mogao pozvati na samoga cara kad je posumnjao u pravednost suđenja u Izraelu.
Razlikuju se i u učenosti. Petar je neuk i jednostavan. Kad je čuo za Isusa ide se uvjeriti, vidjeti i zdravim razumom prosuditi. U njega nije bilo velike filozofije i teologije. Njegove propovijedi su svjedočanstvo onoga što je vidio, čuo i doživio – čemu je bio svjedok.
Pavao je međutim učeni farizej, koji je dugo studirao Sveto Pismo i židovski Zakon. Uvjeren u njihovu ispravnost i druge ide poučavati, čak i silom nametnuti to učenje. Niti nakon obraćenja ne postaje drugačiji. Povlači se i proučava Kristovo evanđelje, kako bi se uvjerio u njegovu ispravnost da bi ga mogao propovijedati. Njegovi su nastupi primjer dobro pripravljenih govora i dobro promišljenih riječi koje će slušatelju biti jasne. Svakomu se obraća na njemu blizak način, a Poslanice su mu prepune dubokih teoloških misli i poruka.
Pavao i Petar niti po naravi nisu bili isti. Petar je bio prevrtljivac, kukavica, brzoplet i promjenljiv. Brzo bi se za nešto zagrijao i oduševio, a još brže ohladio i često je mijenjao mišljenje. Hrabro obećava umrijeti za Krista, a potom prvi bježi niječući da ga uopće i poznaje. Vadi mač za borbu, a pred običnom se sluškinjom krivo zaklinje.
Pavao je međutim hrabar, odlučan i s jasnim životnim ciljem. Hrabro progoni kršćane i kršćanstvo, a još ga hrabrije i odlučnije naviješta. Uvijek i do kraja je odlučan, kao progonitelj i kao navjestitelj. Stoga i može tako odlučno izjaviti: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je i pripravljen vijenac pravednosti.“ Njih dvojica su se susreli tek nekoliko puta čime Pavao potvrđuje ispravnost svoga nauka, a Petar dosljednost svoga života.
Pogledamo li nas okupljene na euharistiji, vidjet ćemo da smo različiti po podrijetlu, bogatstvu, obrazovanju, naravi. Prepoznajemo se u dobrim i lošim osobinama kako Petra tako i Pavla. Pitamo se: „Tko je taj, tko ovako različite ljude i vjernike može ujediniti?“ Naše jedinstvo međutim nije potpuno brisanje različitosti među ljudima i jednoumlje u mišljenju. Treba biti potvrda vjere u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Sazidani na Petru zajedno ispovijedamo: Isus Krist je Sin Božji i jedini Spasitelj svijeta. Zajedno s Pavlom tu radost spasenja želimo navijestiti i svjedočiti cijelome svijetu otvarajući se svima u pozivu svake osobe u naše zajedništvo.
Rimski kršćani počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla na 29. lipnja od sredine 3. stoljeća, jer se grob tih mučenika čuvao u Rimu gdje je sagrađena i velebna bazilika. Ostala je tradicija da su mučeni u vrijeme Nerona (vladao 54.-68.), ali je značajno što su od početka slavljeni na isti dan, iako nije sigurno da su pogubljeni iste godine i istoga dana.
Današnje vlastito misno Predslovlje, ističe različnost ove dvojice Kristovih svjedoka, koji su obogatili Crkvu svojim djelovanjem: “Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili; jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.”
Nama današnjim vjernicima svaki je od ovih apostola na svoj način divan uzor u vjeri i životu. Poruka nam je svima zajednička, a to je da nije potrebno kao ljudi i vjernici da svi budemo jednaki poput kopija, jer je svatko od nas Božje originalno stvorenje. Od nas se ne traži da odgovorimo na upit zašto nismo bili kao sv. Petar, Pavao, Majka Terezija ili netko od duhovnih velikana. Ali se traži da u svojoj različitosti i posebnosti darova, mjesta i zvanja budemo kakvima nas Bog zamišlja i na što nas poziva.
Ovo nam je prilika da se uz molitvu aktivnije osobno i u skupinama posvetimo čitanju, studiranju i tumačenju Pavlovih poslanica u Novom Zavjetu. Naši zaštitnici sv. Petar i Pavao neka nam izmole čvrstu i postojanu vjeru u Boga, ljubav prema njegovoj Crkvi i svim ljudima.
fra Mate Tadić
