SV. JOSIP – ZARUČNIK B. D. MARIJE
Tomislavgrad, 19. ožujka 2012. u 7, 30 sati
UVOD
Danas na svetkovinu sv. Josipa prisjećamo se tihoga i neprimjetnoga života i djelovanja ovoga čovjeka, izabranika i zaručnika B. D. Marije. Predan je Božjem planu s njim na osobit način u ljubavi prema Bogu. Iz koje prihvaća zadaću da prehrani i pomaže u odrastanju Božjega Sina Isusa Krista
Sv. Josip je bio svjedok poniznosti, postojane ljubavi i predanosti Bogu. Prigoda nam je upitati se, koliko smo mi otvoreni toj ljubavi i Božjem planu s našim životom? Koliko slušamo Njegovu riječ, živimo i ostvarujemo u životu?
Na početku današnjega misnoga slavlja, saberimo se i pokajmo za svoje grijehe. A na poseban način za svaki trenutak, kada smo Boga gurali u stranu od sebe iz svojega života i od problema.
HOMILIJA
U današnjem svijetu na obitelj se gleda kao na osnovnu stanicu društva, ali se istodobno ta ista obitelj degradira, omalovažava i potkopava sa svojim vrednotama i značenjem.
Sv. Josipa je moguće zamisliti jedino u svetoj Obitelji u odnosu prema B. l D. Mariji. U odnosu prema Bogu i Isusu. Zapisi u Matejevu evanđelju, obiluje nježnošću i blizinom. Mariju se naziva Josipovom, a Josipa Marijinim. Time se stvara novi odnos među supružnicima u mentalitetu, koji je ženu smatrao muškarčevim vlasništvom. Ne odnos posjedovanja, nego odnos pripadanja. Njih dvoje pripadaju jedno drugomu. Ne vezuje ih međusobno obveza, nego ljubav.
Tako su nam Josip i Marija primjer bračne ljubavi i odnosa, između muškarca i žene. Primjer su nam prihvaćanja osobe, kao dara od Boga. Primjer su nam razumijevanja posebnosti osobe s kojom smo u braku. Ma koliko se poznavali i bili bliski, druga osoba biva svoja, posebna i neprestano nova.
Zato je potrebna otvorenost koju sv. Josip, pokazuje u odnosu prema zaručnici Mariji. Potrebno se je odgajati, vježbati i nastojati za prihvaćanje druge i drugačije osobe, kao dara od Boga i znaka Božje dobrote i ljubavi. Znaka Njegova povjerenja da nam povjerava drugu osobu da s njom proživimo dane svojega života u dobru i zlu.
U svim trenucima kad mu se obraća Gospodnji anđeo, sv. Josip se nalazi u životnim dvojbama. Prihvaća Božji naum i volju, premda možda to i nije najbolja opcija koja mu se čini najprikladnijom.
Liturgijsko štovanje sv. Josipa počelo je među kršćanima Egipta u 8. stoljeću. Križari su njemu u čast podigli crkvu u Nazaretu u 12. stoljeću i znatno pridonijeli širenju njegove pobožnosti u Europi. U ovom širenju isticao se u 15. stoljeću, franjevac sv. Bernardin Sijenski. Njegovu svetkovinu je u opću Crkvu uveo papa Grgur XV. 1621. godine. Karmelićani Italije i Francuske uveli su i svetkovinu Zaštite sv. Josipa, koju je papa Pijo IX. 1847. proširio na cijelu Crkvu.
U današnjem odlomku drugoga čitanja, liturgija u vjerniku Abrahamu gleda sliku Josipa za kojeg se kaže da je bio biblijski “pravedan”, što znači Bogu odan. Abraham je povjerovao Bogu koji mu je obećao da će dobiti potomka i postati “baštinik svijeta”. Tako je i Josip povjerovao u riječ anđela o Marijinu Sinu, kojemu Josip omogućuje ulazak u jednu izraelsku obitelj.
Abraham je povjerovao Bogu, “koji oživljuje mrtve i ono što nije zove da bude”. Tako je i Josip u Isusu, koji je izgledao kao i drugi nazaretski dječaci, vidio mnogo više nego ostali mještani. Abraham je vjerovao “u nadi protiv svake nade”. Takav je bio i Josip kad je svoju obitelj morao sklanjati u inozemstvo, pred Herodovim bijesom a onda u dugim godinama nazaretske radionice, čekati da se počne ispunjavati ono što je Bog predskazao o Dječaku. Bile su to godine Josipove tihe prisutnosti u Marijinu i Isusovu životu. Prisutnosti bez koje njih dvoje ne bi mogli postati i ostati ono što Bog od njih traži.
Josip nam je primjer pravoga odnosa prema Bogu, koji je pun sinovskog povjerenja. Odnos da Bog vidi i zna što je bolje za nas. Ali je bitno primijetiti, kako Bog ne donosi Josipu gotova rješenja. On itekako razmišlja, važe i dokučuje mogućnost izbora s njihovim posljedicama. Ali i ostavlja prostor Bogu da dadne konačnu riječ te ga uputi kako djelovati.
Na takav smo način i mi pozvani, odnositi se prema Bogu. Koristiti darove koje smo primili. U prvom redu dar vlastitoga razuma i prosuđivanja u nastojanju pronalaska vlastitoga odgovora i rješenja na životna pitanja i dvojbe. Ali istodobno biti otvoreni i prepoznavanju Božjega plana za nas ma koliko nam bili mučni i neshvatljivi.
Zgodom o dvanaestogodišnjem dječaku Isusu u hramu, Luka je ovdje htio pokazati Isusovu svijest vlastitoga zvanja na prijelazu iz dječačkih u mladenačke godine. “Biti u onome što je Oca mojega” za Isusa je važnije od planova, koje o njemu imaju zemaljski roditelji. To je za Mariju i Josipa prvi doživljaj Isusa, kao drugačijega od onoga što su očekivali. Prvi Isusovi koraci u neovisnost odrasloga sina, bili su bolni za Mariju i Josipa.
Prema onomu što čitamo u Evanđelju, sv. Josip Isusa pomaže i traži. Neuspjelo traženje Boga i prepoznavanje u životnim događajima i dobima ne smije nas dovesti do zaključka kako Boga nema. Nego nas treba osnažiti da nastavimo tražiti, dok ga ne nađemo i ne prepoznamo. A kad ga nađemo, valja nam biti zajedno s njime. Bog nas želi i treba da mu pomognemo u traženju i ostvarivanju našega spasenje i spasenje svijeta te da ga uprisutnimo ovdje i sada.
Kao i drugi mladići i djevojke i dječak Isus, prestaje postupati prema očekivanju roditelja. Traži svoj osobni put u život. Marija i Josip su prihvatili takvo Isusovo “udaljavanje” da bi mu omogućili približavanje Ocu nebeskom i planu koji Otac za njega sprema.
Tim približavanjem Ocu, Isus će na nov način postati i član svoje zemaljske obitelji. Neće biti izgubljen za svoju Majku a ni za Josipa, iako će Josip umrijeti prije početka Isusova mesijanskog djelovanja.
Ovdje se posljednji puta u Novom zavjetu spominje Josip. On je i ovdje tiho prisutan, spreman da pomogne, ali je nenametljiv.
Mariji i Isusu omogućuje nužnu samostalnost, ali ih ne ostavlja na cjedilu u presudnim događajima zajedničkoga života. U tome je s. Josip primjer svim vjerničkim muževima i očevima, ali i ostalim vjernicima. S njime bismo svi trebali učiti biti prisutni ali nenametljivi u svojoj obitelji, župi, mjestu i Crkvi.
Utecimo se stoga sv. Josipu za zagovor kod Boga i prosvjetljenje. Osobito mu se utecimo kao zagovorniku na času svoje smrti da bude blažena i u Gospodinu.
Fra Mate Tadić
{fshare}
