Datum: 29.01.2016.
Pitanje:
Ne znam odgovor na ovo pitanje pa ću tražiti pomoć od vas i molim iskusne da mi odgovore. Kada mi odbacimo, okrenemo leđa Bogu, odbacimo ga, ostavlja li nas On, okreće li pogled od nas, smanjuje li svoje milosti nad nama, dozvoljava li da nas stigne i slomi život, sudba, kako hoćete, ili nas čak kažnjava?
Odgovor:
Poštovani!
Odgovor na Vaše je pitanje je od životne važnosti. Mnogo puta nam se čini da nas je Bog ostavio i više o nama ne brine. Odmah u početku želim naglasiti kako je to pogrešna predodžba Boga. Iznad svega Bog nas ljubi. Njegova jedina želja je da nas spasi za svu vječnost. On nas toliko ljubi da jednostavno želi s nama provesti cijelu vječnost.
Ono što Bog radi to su radnje koje imaju za cilj spašavanje, i to prvenstveno spašavanje od grijeha. U toj borbi sa Sotonom za naš um postoji samo jedno pravilo, to je sloboda našeg izbora. Koliko god Bogu teško palo što smo otišli od njega, On će uvijek poštivati našu slobodu izbora. Neće nam se nametati. U Bibliji možemo naći mnogo mjesta gdje Bog sve čini kako bi spasio ljude koji su od njega otišli i uporno se borili protiv njega. Možete čitati u Starom Zavjetu povijest izraelskih kraljeva. Npr. Kralj Jeroboam koji je odveo narod od Boga, Bog mu šalje proroka nebi li ga odvratio od pogrešnog puta. Kralj Ahab, Bog se bori do posljednjeg trenutka kako bi mu spasio život, ali on uporno ide svojim putem. Cijeli narod ili pleme izraela Bog pokušava vratiti natrag. U riječima koje Bog daje preko proroka vidljiva je ta Božja emocija žalosti za narodom koji se od njega odmetnuo. Prorok Hošea opisuje duhovno stanje naroda: Efraima poznajem dobro, i Izrael nije skriven od mene, jer si, Efraime, služio idolima, Izrael se je zamazao. Hošea 5,3. Nakon toga Bog izgovara svoju žalopojku za Izraelom: Kako bih te mogao dati, Efraime, bih li te mogao predati, Izraele? Kako bih te mogao predati kao Adamu, kako bih te mogao uništiti kao Seboimu? Ne, uznemiri se srce moje u meni. Propinje se sav osjećaj moj. Hošea 11,8. I Isus je plakao nad Jeruzalemom kada ga nije želio prihvatiti kao Mesiju. “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Luka, 13,34.
Kada mi ostavimo Boga, On nam ne okreće leđa. On nas i dalje prati bez obzira što pokušavamo od njega pobjeći. Često puta mislimo kako zbog ostavljanja Boga doživljavamo Božju kaznu. Međutim to zasigurno nije Božja kazna već posljedica našeg osobnog izbora. Odlazak od Boga je život u grijehu. To je mjesto gdje Sotona vodi glavnu riječ. Sotona nije zainteresiran za našu sreću i učinit će sve kako bi nas uništio. Međutim, čak i takve nevolje Bog je spreman izvesti na dobro ukoliko mu se ponovno obratimo. Ono što je najgore, mi se nismo u stanju ni sami vratiti. On dolazi i hvata nas za ruku samo ukoliko to želimo.
Nedavno mi je pisao jedan zatvorenik svoje iskustvo bježanja od kuće koje izvanredno ilustrira našeg Boga punog ljubavi. On piše:
Nekoliko puta sam bježao od kuće. Imao sam tada negdje između 8 – 10 godina. Odlazeći od kuće, uvjeravao sam samog sebe da meni ne trebaju nikakvi roditelji, da mogu ja sam živjeti i brinuti se o sebi. Ali, ubrzo bi me obuzela nekakva nostalgija. Osjećao sam se nekako nesigurno i nezaštičeno. Nakon par dana bi se po noći došuljao kući i pred vratima ostavio majci poruku da ako se ne ljuti na mene neka dođe po mene na jedno određeno mjesto u određeno vrijeme. Dok sam čekao da se razdani i bio sam u zebnji neizvjesnosti hoće li moja majka uopće doći po mene. Bili su to jedni od najgorih trenutaka u životu. Bili su to osjećaji koji se ne mogu opisati. Bila je to mješavina straha, iščekivanja, ali i tuge.
A tada bi došla moja mama. Ne bi ništa rekla, uhvatila me za ruku i povela bi me doma. Pravila se je kao da se ništa nije ni dogodilo. Nikad nisam znao zašto me nije kaznila, ali me nije na neki način zagrlila, niti mi je rekla da mi je oprostila. Umjesto toga skuhala bi mi griz sa čokoladom ( to mi je bio najbolje jelo u to vrijeme). Kasnije sam shvatio da je jako dobro znala da mi je taj osjećaj neizvjesnosti hoće li doći po mene ili ne, bio dovoljna kazna za bježanje. Jednako tako, gris sa čokoladom je bio znak da će me uvijek prihvatiti i oprostiti, što god i gdje god da nešto loše napravim.
U svemu tome, za mene je bio najteži dio pogledati ju u oči. Osjećaj srama što sam ju povrijedio mojim postupkom razdirao je tada moju dušu i u meni izazivalo strašnu nelagodu. Upravo ta emocija sramote, kada ju nisam mogao pogledati u oči kad bi došla po mene, taj grozan osjećaj poniženosti, ta mješavina straha, sreće, poniženja i isčekivanja, dala mi je odgovor na pitanje zašto se ljudi ne žele „vratiti Bogu“ i vjerovati u Njega. Zašto okreću glavu ili spuštaju pogled kad im se spomene Bog, Biblija, Krista, pa čak i ono najbitnije, vjera. Mislim da taj osjećaj mogu usporediti sa ovim svojim kad sam se odlučio vratiti se kući, a znao sam da sam „gadno“ zgriješio. To je vrlo neugodan osjećaj.
Dovoljno je zavapiti Bogu, i On će nas odmah čuti. Kada govori o stanju u kojem se nalazimo kada ostavimo Boga, Biblija kaže: Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, ego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. Izaija 59,1.2.
Ako odlazimo od Boga, tada ulazimo u opasnu zonu grijeha. Bog nas može sačuvati od nevolje, ali budući da smo mu oduzeli „punomoć“ za to, On nas tada najčešće ne može spasiti. Jedini način je da mu takvi krvavi i razbijeni ponovno dođemo i potražimo ga za milost. Milost Božja još uvijek traje, i Bog ju nikada neće uskratiti sve dok postoji vrijeme milosti. Milost je prisutna, jedini je problem što se mi od te milosti pokušavamo izmicati.
Stoga, nevolje i problemi u koje upadamo odlaskom od Boga, nisu napuštanje Boga od njegove strane, već rezultat našeg vlastitog izbora. I u takvoj situaciji Bog može izvesti sve na dobro samo ukoliko mu dozvolimo da nas izvuče iz tog gliba grijeha. On je zainteresiraniji za naše spasenje nego što smo mi sami zainteresirani za sebe. Isus je prinio ogromnu žrtvu za naše spasenje i nije čudo što sve čini da bi nas spasio. Drevni proroci su prenijeli Božju objavu: Iz daljine objavio mi se Gospod: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato sam ti tako dugo sačuvao milost. Jeremija 31.3. Još uvijek odzvanjaju Kristove riječi koje je izrekao preko svetog Ivana na otoku Patmosu: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20.
Ipak, možda se pitamo a zašto onda pate i pravednici. Često puta u ovim teškim vremenima razmišljam o blagoslovima koje sam primio u proteklom razdoblju. Tada imamo priliku zamisliti se nad svojim životom, prisjetiti se Božjeg vodstva i Božje milosti.
Sjetim se tada riječi Svetog Pavla apostola, koje je izgovorio na kraju svog života. Dobro je ako s vremena na vrijeme okrenemo svoj pogled u natrag i zahvalimo se na primljenoj milosti kao što je to činio sveti Pavao: „Milošću sam Božjom ono što jesam. A milost koju mi je Bog dao nije bila bez uspjeha.“ 1.Kor.15,10. Neki drugi prijevodi prevode riječi „nije bila bez uspjeha“ sa „nije bila uzaludna“.
Sveti Pavao apostol prolazi u svojim mislima svoj kršćanski put i zaključuje da Božja milost u njemu nije bila bez uspjeha, nije bila uzaludna. Njegov život je bio težak. Na jednom mjestu nabraja neke životne opasnosti kroz koje je morao proći kada je putovao i navješćivao evanđelje u udaljenim mjestima. On se toga ne prisjeća iz razloga da sebe istakne, da prisjeti čitatelje na svoju žrtvu koju je i za njih podnio. Ne, to njemu nije bilo cilj.
Sveti se Pavao prisjeća nedaća samo iz jednog jedinog razloga, da pokaže veličinu Božje milosti u svojem životu. Jer Božja milost koja je poklonjena čovjeku može biti uzaludna, bez uspjeha. O takvim primjerima možemo čitati u Bibliji, primjerice u slučaju kralja Šaula gdje se pokazala Božja milost uzaludnom.
Vjerujem da Božja milost u velikoj mjeri djeluje i na nas kao zajednicu. Vjerujem da Božja milost obilno natapa i u širem smislu našu toliko spominjanu ekonomsku krizu, da prožima vodeće strukture naše države i naše županije. Božja milost obuhvaća naša poslovanja, našu sigurnost. Ona ne zaobilazi našu duhovnu niti materijalnu postojanost.
Ona još uvijek djeluje i to ovdje gdje se nalazimo, bili mi toga svjesni ili ne. Sam Isus je izjavio o karakteru svoga Oca da On čini da Njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednim. To znači da Božja milost pripada svima.
Želja mi je da budemo svjesni Božje milosti i da za nas ona ne bude uzaludna, da ljudi oko nas postanu svjesni i te „svoje“ milosti koju njima Bog svakodnevno pruža i kroz koju jedino mogu doći do spasenja.
Neka Vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko Presečan
