( Mt 21.3346; Lk 20.919)
-12 1 I on stade njima govoriti u prispodobama. ” Jedan je čovjek zasadio jedan vinograd, ogradio ga ogradom, iskopao jedan bazen i sagradio jednu kulu; potom ga dao u najam vinogradarima i otišao. 2 Došlo vrijeme, on pošalje slugu vinogradarima za primiti od njih svoj dio plodova vinograda. 3 Vinogradari ga dograbe, izbubetaju udarcima i vrate ga praznih ruku. 4 On im je poslao opet jednog drugog slugu; ovoga također oni izvrijeđaju i izudaraju po glavi. 5 On je poslao jednog drugog toga su oni ubili , potom mnoge druge: oni su izlemali
jedne a ubili druge. 6 Ostao mu je još samo sin ljubimac. On ga je posljednjeg poslao k njima govoreći: “Oni će poštovati sina mog.” 7 Ali, ti vinogradari između sebe govoraše: “To je baštinik! Dođite! Ubijmo ga i imat ćemo baštinu.” 8 Oni su ga dograbili, ubili i bacili van iz vinograda. 9 Što će učiniti gospodar vinograda? On će doći, dat će uništiti vinogradare i povjerit će vinograd drugima. 10 Niste li vi čitali ovaj odlomak iz Pisma: “Kamen kojeg su graditelji odbacili, to je onaj koji je postao ugaoni kamen. 11 To je djelo Gospodinovo: kojeg li čuda u očima našim!” 12 Oni su tražili kako ga uhititi, ali su se plašili mnoštva. Oni bijahu dobro razumjeli da to bijaše za njih on govorio tu prispodobu. I ostavljajući ga, oni odoše.
– I doći će, zaista, Otac naš, nitko nezna u koje vrijeme, nitko nezna ni časa vlastitog odlaska sa ove zemlje i tražiti će račun na uvid.
Doći će, neočekivano i upitati tebe…mene…:
“Što si ti radio sa vinogradom u koji sam te postavio?”
Od kad je svijeta i vijeka šalje nam Bog proroke, šalje nam svoje glasnike, sluge nam šalje da nam kroz njih objavi svoju riječ, da nas kori, da nas miluje.
Što uradismo tim slugama?
Sina svojega je također poslao k nama, vinogradarima njegove zemlje i, što mu učinismo?
Što danas radimo s njegovim glasnicima?
Slušamo li ih ili ih tučemo, riječima, podsmjesima, cinizmom i izrugivanjem?
Poštujemo li Njegove sluge jer su poslani od Gospodara ili im se smijemo nazivajući ih “luđacima”?
Crkva je izložena uvredama, progonima, podsmjesima, javnim sprdnjama, javnim sablaznima zbog nebuloznih optužbi raznoraznih hejtera pod krinkama liberalista. Svećenici su prozivani i stavljeni na stupove srama, svaki svoj čin moraju opravdavati u žutim tiskovinama, svaka njihova misao izvlači se iz konteksta da bude na sprdnju zavedenom narodu. Svaka osoba danas samu sebe naziva spisateljicom u svojim kvazi-kolumnama koje niti jedne iole ozbiljne novine ( ako uopće danas u Lijepoj našoj takve i postoje ) neće objaviti nego se dotične dame same reklamiraju i same financiraju a sve da bi se čuo njihov pametan – neo – liberalan glas buđenja. (?!)
A mi, katolici, vjernici, Kristov narod – stojimo usred vinograda i … šutimo pognutih glava…
I kada dođe Otac, što ćemo mu dati?
Kakav urod?
Koje plodove?
Uzeti će od nas zemlju i vinograd, dati će je drugom narodu, vjernom i po djelima i po molitvi…
A što ja, Isuse, mogu još učiniti za ovaj vinograd koji si mi povjerio u ovom mom putovanju na zemlji?
Što ja Isuse, mogu učiniti za ovu zemlju koju si mi dao da obrađujem?
Rječju, djelom, mišlju i osjećajem, molitvom?
Stavljena u vinograd koji si mi namijenio, stavljena u sred te plodne zemlje, što ja mogu napraviti?
Ponekad sam tako umorna, ponekad od toliko korova ne znam gdje početi…
“Nije moguće Bože da je OVO moj vinograd!”
Jer, moj je vinograd prepun trnja, korova, grmlja, šikare; moj je vinograd prepun nevidljivih jama i zemlja u njemu je tvrda, suha i ispucala. U mom vinogradu trs se gotovo i ne vidi od sveg tog drača. U mom vinogradu sunce ne dopire do trsa…moj je vinograd zamršeno, mračno mjesto u kojem stojim ja, sama i moj Bog uz mene…
“Bože, jel` da ovo nije moj vinograd? Ovo mjesto je strašno, trnje me grebe po rukama, toliko sam puta zapela o granje da sam sva koljena padovima izranjavala, prsti me peku od otrovnog bršljana. Bože, na ovom mjestu nema sunca i ja se bojim. Ja ne mogu vjerovati da bi mene, koja te Toliko ljubim, stavio usred ove tame i hladnoće. Jednostavno, ja sam samo Tvoja. Zar ne bih ja trebala biti na nekom ljepšem, suncem okupanom mjestu? Negdje gdje će me jutarnja rosa sa latica umivati, negdje gdje će zrake sunca milovati moja ramena, negdje gdje će duga biti iznad mene i sve njene boje u meni?
Reci mi, Bože, nije li ovaj vinograd možda ipak, susjedov?”
“Nije, mila, ovaj vinograd sam namijenio tebi.
Da,baš tebi.
Toliko je mračan da samo kroz tebe mogu svoje Svjetlo pustiti u nj.
Toliko je hladan da samo preko tvoje vjere mogu zagrijati njegovo tlo.
Toliko je strašan i zapušten da samo putem tvoje molitve mogu i hoću raskrčiti ga svojom Milošću i učiniti ga mjestom za svoje buduće naraštaje.
Vjeruj mi mila,samo mi vjeruj.
Točno si tu gdje moraš biti. Ne odustaj, jer ovo je tvoj zadatak, ovo je tvoja zemlja, ovo je vinograd koji ti dajem u zakup. Radi i obrađuj tu zemlju, račun ćeš mi pokazati u svoje vrijeme.
Moli i snagu ću ti dati, mir ću ti dati, ustrajnost i strpljenje, vjeru tvoju ću ojačati, samo moli…
Pouzdaj se u mene.
I vjeruj mi.
Ja sam Otac Tvoj.
I ja te volim.
Pokaži mi poslušnost, podari mi zahvalnost, uzvrati mi ljubav.
Vjeruj mi…”
Teško je, stvarno jest, uzeti lopatu u ruke i krenuti raskrčivati tu šikaru boli, nepraštanja, mržnje, zamjerki, oholosti, ponižavanja, ismijavanja, poruga…teško je, zaista je ponekad strašno biti gol i izložen pogledima izrugivačkim, pljuvanju i šibanju…grozno je biti sam kao stup usred ničega, usred takve neizmjerne hladnoće da se kosti u tijelu tresu… Ali, ovo je MOJ vinograd!!!
A ja želim vratiti Mu ljubav poslušnošću, zahvalnošću i ljubavlju. “Samo zato da živim da Ti ljubav vratim!”
Nema odustajanja.
Nema povlačenja.
Nema bježanja.
Nitko nije rekao da će biti lako.
Ali je Bog obećao da me nikada neće ostaviti.
Zato, lopate, motike i grablje u ruke i … idemo…
BVB
Maja Vidaković
