**ŠTA ĆE MENI SELO GOVORIT…**

117

 

Iza ove obično ide ona nemjerljivo žalosnija, ‘ma šta će meni fratar govorit šta ću ja radit!’ .Sve do samo par godina ove su dvije krilatice posvemašnjeg neznanja i oholosti, nažalost bile i moj životni ‘moto’. Pogotovo ova prva. Često ih se čuje/pročita, uvijek i svugdje. Kao dijete itekako obilježene obitelji iz malog hercegovačkog mjesta, jako dobro znam kako teško zna biti onima koje JEDAN DIO ‘sela’ proglasi da ‘vrijede manje’ od ‘običnih’ ljudskih bića i da se često pod tim opravdanjem rade strašne stvari, pogotovo djeci-nažalost. I zadnja sam koja bi opravdavala napadanje, omalovažavanje ikoga..Međutim, pa tko nam je to ugradio toliku mržnju prema onome što nas je očuvalo kroz sva ova stoljeća , Crkvi i zajednici ?? Bog je stvorio čovjeka da bio bio dio društvene zajednice. U iole zdravoj zajednici, ako neko od članova skrene s puta ( pa i razuma), dužnost je starijih/ bližnjih s poštovanjem i ljubavlju ga opomenuti. Pokušati pomoći.
Meni, kao i tolikim drugima zavedenim lažnom slobodom i ‘napretkom’, vrli Zapad činio se kao nedokučivi Raj. U bezbožnim medijima, u školi, i polusvijetu kafanskih pametovanja, često su nas prosvjetljivali o nazadnosti svega što život naših starih predstavlja. I kako treba prihvatiti , bez ikakva filtera- sve novotarije što bijeli Svijet nabaci ovom zaostalom dijeliću prosvjetljenog Europskog kontinenta. I tako, da ne bi ne-daj-Bože zaostao za napretkom, ode naš čovjek ne kud mali Mujo, nego kud i svi Nijemci, Englezi.. Ili ako ne može fizički otići, pokuša implementirati napredak u svoj život kući. Naravno, slijede neminovne katastrofe, veliki životni lomovi, razorene obitelji i sve one velike rane što ih većina nas-nazalost nosi.
Razbijaju se iluzije. Od sanjanog Raja, izranja prava slika Zapada. Postkršćanska dezorijentirana hrpa ljudi bez identiteta, smjera, snage- bez živoga Boga . Ljudi koji su dosanjali san o slobodi bez Boga. Postidili se svojih domovina i postali duhovni beskućnici. Oslobodili se stega ‘sela’. Postigli toliko željenu anonimnost. Zdrav razum prigušili svime. Jedan od proizvoda takvog napretka je svijet u kom tolike tisuće leševa trunu u stanu, jer susjedi ne žele znati jedan drugome ime. Svijet u kom se nažalost, gotovo svaki dan vide naslovi o ovome ili onome Fritzlu-jer u takvoj sredini nesmetano se može u svoja prebitna 4 zida raditi što se želi. Zajednica je unistena. Crkva utišana. Svijet psihijatrije, depresivnih ljudi na raznoraznim šarenim tabletama, sa najmanje 19 pasa i mačaka u stanu. Svijet doživotnih dugova i kredita i gomila nepotrebnih stvari nabavljenih na sniženjima, smještenih u pretrpane sobičke beživotnog predgrađa il multikulturnog nebodera u centru.

Ko nas je to uvjerio da su selo i tradicija mjerne jedinice zla ? Da Bog ne postoji ? Da Njegovu riječ svećenik ne prenosi, i pod cijenu vlastitog života , kao već dvije tisuće godina-nego da nas omalovažava , nas pismene i napredne ljude ? Tko nam je to izborio ovakvu slobodu ?

Marijana Perković

PODIJELI