»SREĆA, ŠTO JE SREĆA« Zadovoljstvo životom ne mjeri se samo uspjehom

106
Autor

Đurđica Ivanišević Lieb

 

Prije nekoliko dana neki su u Hrvatskoj slavili obljetnicu rođenja Josipa Broza Tita. Ponukalo je to Milana Jajčinovića da napiše tekst u kojem propitkuje kakav je stvarni odnos velikoga broja Hrvata prema Titu, što bi moglo biti najzornije vidljivo u Zagrebu na referendumu. Jajčinović navodi da je filmski zapis Josipa Šarića o Sjevernoj Koreji prikazan na HTV-u u mlađih gledatelja vjerojatno mogao izazvati samo čuđenje, nevjericu i zaprepaštenje da se milijuni ljudi ponašaju poput zombija, vjerujući da žive u najljepšem od svih svjetova. Zapravo žive u najstrašnijoj vrsti antiutopije Georgea Orwella. U starijih gledatelja ta je reportaža pobudila asocijacije na nekadašnju Titovu Jugoslaviju, jedan i drugi režim povezuje kult ličnosti koji je vladao za Brozova vremena i u vrijeme Kim Il-sunga, ali vlada i danas u vrijeme njegova sina Kim Jong-ila. Šarićeva reportaža nekim je svojim sekvencijama starije podsjetila da su i oni slično živjeli u vrijeme kulta ličnosti Josipa Broza Tita. I tada se smjelo, kao u današnjoj Sjevernoj Koreji, samo ono što je bilo dopušteno. Tita se slavilo kao polubožanstvo. Jedna od glavnih partijskih parola bila je: Tito živi vječno! Svake godine za Titov rođendan održavani su sletovi korejskoga tipa. Obično je sve počinjalo nošenjem štafete kroz cijelu zemlju, a završavalo je njezinom svečanom predajom »Najdražemu sinu svih naroda i narodnosti«, na beogradskom stadionu JNA. U svakoj republici Tito je imao svoju vilu, a isto tako u svakoj republici i pokrajini jedan je grad nosio njegovo ime. U Sloveniji to je bilo Titovo Velenje, u Hrvatskoj Titova Korenica, u Bosni Titov Drvar, u Crnoj Gori Titograd, u Vojvodini Titov Vrbas, u Srbiji Titovo Užice, na Kosovu Titova Mitrovica, u Makedoniji Titov Veles. Titu su najčešće štafetu predavali istaknuti mladi političari, umjetnici i športaši: jedan od njih bio je i tadašnji osvajač zlatne olimpijske medalje na konju s hvataljkama Miroslav Cerar, otac današnjega slovenskoga premijera. Titu u čast skladane su ode koje bi obično izvodile operne dive. Svoje su mu pjesme, kao i njegovoj Jugoslaviji, posvećivale i tadašnje lakoglazbene zvijezde – Zdravko Čolić, Lepa Brena, pa čak i tobože apolitični panonski mornar Đorđe Balašević. Njegova pjesma »Računajte na nas« postala je pravom omladinskom himnom mladih titoista…

Doba političara s kodnim imenima
U Hrvatskoj 15-godišnjaci slabijega statusa ne iskazuju znatno niže zadovoljstvo životom od učenika najvišega statusa, za razliku od većine drugih zemalja. Zanimljivo je i da su učenici u Hrvatskoj s najlošijim rezultatima na testovima u prosjeku zadovoljniji životom od učenika s najboljim rezultatima na ispitima.

Razotkrivanje vremena koje je srećom dijelom iza nas navedeno je u knjizi doajena hrvatskoga novinarstva i publicista Vjekoslava Krsnika, koji je nakon knjige »Press – karte na stol« i »Ivo Josipović – kronologija izdaje« objavio novu knjigu »Prvih sto notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem«. Knjiga nije prozivka notornih Jugoslavena, nego je riječ o ljudima od kojih mnogi još vladaju kao što se vladalo u Titovim vremenima, ili kako autor navodi u predgovoru – što Hrvatska nije učinila, a trebala je, kao što su učinile druge komunističke zemlje nakon raspada svjetskoga komunističkoga pokreta: »Radi se o lustraciji koja je conditio sine qua non ideološkoga raskida s prethodnim totalitarnim režimom. Lustracija se nije mogla očekivati od SDP-a koji živi mentalno, ali i praktički, još uvijek u komunističkoj Jugoslaviji. Činjenica da SDP i dalje drži pod kontrolom arhive iz doba komunističke vladavine govori sama za sebe. Lustraciju je trebao provesti HDZ kao stožerna hrvatska politička stranka, ali to jednostavno nije bilo moguće, ne samo za vrijeme Tuđmana koji je navodno imao plan za čišćenje bivših utjecajnih komunista iz javnoga političkoga, gospodarskoga i kulturnoga života. Naravno lustraciju je bilo potrebno prije svega provesti u samom HDZ-u, da bi se stekli moralni uvjeti njezine provedbe u svim segmentima hrvatskoga društva. Za to je bilo još manje mogućnosti nakon Tuđmanove smrti jer su ga naslijedili političari s kodnim imenima koji su se udobno smjestili u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, odakle se, dok je on bio na vlasti s koalicijskim partnerima, pažljivo vodilo računa da se ne dira u tu osjetljivu temu. U takvim okolnostima kontrolirajući prošlost, bez obzira odnosilo se to na HDZ ili SDP, osigurava se kontrola sadašnjosti i budućnosti.« Knjiga donosi imena i poslove glavnih aktera novinarske političke i životne scene gdje se još uvijek osjećaju vladari mračne scene. Osim imena spomenutih aktera navedene su i javne ustanove kao što su HRT, RTL, Jutarnji list, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, N1, Nova ljevica, Novi list, Platforma 112, Novosti, REKOM – Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenih na teritoriju nekadašnje SFRJ. 

Sreća hrvatskih učenika

Koliko su i jesu li hrvatski učenici sretni piše Mirela Lilek. O tome je izvijestila voditeljica ekspertne radne skupine za kurikulnu reformu Jasminka Buljan Culej pozivajući se na OECD-ovo međunarodno istraživanje PISA. Protumačila je rezultate prema kojima su sudionici u prosjeku zadovoljni životom. Na ljestvici procjene kvalitete života od 0 do 10 oni su ocijenili svoje zadovoljstvo životom sa 7,3. »U Hrvatskoj je prosječni stupanj zadovoljstva životom 7,9 posto, čime se Hrvatska stavlja na šesto mjesto ljestvice, iza Nizozemske (prve), Meksika, Dominikanske Republike, Finske i Kostarike (zgodno je znati da su učenici iz Meksika i Dominikanske Republike pri samom dnu ljestvice u primjeni znanja iz sva tri ispitivana PISA područja). Dok je na razini prosjeka OECD-a 34,1 posto učenika jako zadovoljno životom, u Hrvatskoj ih je jako zadovoljno 47,8 posto, a njih 7,3 posto iskazuje nezadovoljstvo životom. U većini zemalja djevojčice su statistički znatno manje zadovoljne životom od dječaka, a slično je i u Hrvatskoj: prosječno zadovoljstvo na ljestvici od 0 do 10 za dječake iznosi 8,21, a za djevojčice 7,62. Podatci dalje upućuju na to da se u Hrvatskoj 57,6 posto djevojčica i 35 posto dječaka osjeća vrlo tjeskobno pred školski ispit, čak i kad su za njega dobro pripremljeni. Tu smo svrstani nešto iznad OECD-ova prosjeka, gdje oko 64 posto djevojčica i 47 posto dječaka izjavljuje da se osjeća vrlo tjeskobno i uz dobru pripremu za test. U PISA istraživanju vidljivo je i da većina učenika iz 67 zemalja sudionica ima osjećaj pripadnosti svojoj školi, iako je taj osjećaj oslabio između 2003. i 2015. Svaki peti učenik izjavljuje da je doživio od svojih nastavnika neki oblik nepravednoga ponašanja, primjerice prestroge disciplinske mjere, vrijeđanje i izrugivanje pred drugima, i to nekoliko puta na mjesec. Da ih nastavnici ismijavaju pred drugima tvrdi 9 posto dječaka i 4,5 posto djevojčica u Hrvatskoj, a da ih strože kažnjavaju nego druge izjavljuje 15,5 posto dječaka i 7,4 posto djevojčica. Dok u prosjeku 21,5 posto dječaka u svijetu tvrdi da ih nastavnici strogo ocjenjuju, u Hrvatskoj to navodi 23,6 posto dječaka, odnosno 17,5 posto djevojčica (prosjek OECD-a 14,2). Više od 68 posto hrvatskih petnaestogodišnjaka želi najbolje ocjene iz svih predmeta. Djevojčice pokazuju nešto veću želju za izvrsnim ocjenama (70 posto) nego dječaci (68 posto), a ujedno se vide ambicioznijima (75,5 posto) od dječaka (71 posto). Iz izvješća je vidljivo i da u Hrvatskoj 15-godišnjaci slabijega socioekonomskoga statusa ne iskazuju znatno niže zadovoljstvo životom od učenika najvišega statusa, za razliku od većine drugih zemalja OECD-a. Zanimljivo je i da su učenici u Hrvatskoj s najlošijim rezultatima na testovima u prosjeku zadovoljniji životom od učenika s najboljim rezultatima na ispitima«, piše Mirela Lilek.

Vizionari, a ne agencije

Koliko je važno brendiranje za pojedinu zemlju i ono čime se predstavlja inozemstvu piše Denis Derk slijedom panel-diskusije »Tko smo i kako se predstaviti svijetu«. Za Davora Bruketu, stručnjaka za dizajn, brendiranje nije trik, nego obećanje koje uključuje i emociju nakon što se ispuni obećanje. Smatra da velike brendove stvaraju vizionari, a ne agencije. Što se hrvatske budućnosti tiče, Bruketa je optimističan jer smatra da je posljednjih godina postala vidljiva. Rekao je da filmovi koji se snimaju u Hrvatskoj ne govore ništa o hrvatskim vrijednostima, ali pokazuju da Hrvatska postoji. Naveo je da kada bi netko prije deset godina u New Yorku rekao da dolazi iz Hrvatske pitali bi ondje je li to Rusija, a danas govore da je Hrvatska zemlja s lijepom prirodom koju bi rado posjetili. Istaknuo je sljedeću zadaću: Hrvatsku povezivati s činjenicom da se u njoj proizvodi električni auto, da je to država obnovljive energije visokih tehnologija, a ne samo lijepe zemlje u kojoj se proizvodi zdrava hrana. Da je u Hrvatskoj rođen i obrazovan Nikola Tesla, da je tu bila prva hidrocentrala u Europi, da je Hrvatska zemlja u kojoj postoji prijateljski način života.

Izvor: Glas Koncila

PODIJELI