Tada su rekli Mojsiju: “Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Ali nemoj da nam govori Bog, da ne pomremo! —Izlazak 20:19
Nije da smo mi svjesno i namjerno neposlušni Bogu – jednostavno ga ne slušamo. Bog nam je dao svoje zapovijedi, no mi ne obraćamo pozornost na njih – ne zbog svojevoljne neposlušnosti, već stoga što Ga istinski niti volimo, a niti poštujemo. “Ako me ljubite, držite moje zapovijedi.” (Ivan 14:15). Jednom kad shvatimo, kako neprekidno iskazujemo nepoštovanje prema Bogu, ispunit ćemo se stidom i poniženjem što ga ignoriramo.
“Ti nam govori, … Ali nemoj da nam govori Bog …” Kad nam je draže slušati Božjeg Slugu nego li Njega, pokazujemo koliko malo malo ljubavi imamo za Boga. Volimo slušati osobna svjedočanstva, ali ne želimo da nam se sam Bog obraća. Zašto smo toliko prestravljeni idejom da nam Bog govori? To je stoga što znamo da kad Bog govori, moramo ili učiniti ono što traži ili Mu reći kako nećemo poslušati. No kad nam se obraća samo jedan od Božjih slugu, osjećamo da je poslušnost neobvezna, a ne imperativ. Mi uzvraćamo, “Pa to je samo vaša ideja, iako ne poričem kako je ono što ste rekli vjerojatno Božja istina.”
Dok se Bog uporno i s ljubavlju ophodi samnom kao sa svojim djetetom, ponižavam li Ga stalno time što Ga ignoriram? Jednom kad Ga napokon čujem, vraća mi se poniženje koje sam mu nanio i moj se odgovor tada mijenja, “Gospode, zašto sam bio tako neosjetljiv i svojeglav?” To je uvijek posljedica kad konačno čujemo Boga. No, naše pravo zadovoljstvo što smo Ga napokon čuli, narušeno je sramotom koju osjećamo što nam je toliko vremena trebalo da to učinimo.
– Oswald Chambers –
Ignoriram li Ga sada?
Bježim li od onog što mi pokušava reći ili sam spreman to čuti za vlastito dobro?
