Potaklo me stalno razmišljati o ljudima koji jako trpe i postavljati samoj sebi pitanje – zašto ne djelujemo odmah kod onih koji trpe; zato što naša duša ne trpi, bojimo se možda kako se približiti trpećoj duši, kako je utješiti, pomoći, ili se bojimo možda da je to kao zaraza da bi i mi mogli početi trpjeti. I ne mogu ne pisati o kršćanima na Bliskom Istoku, najstarijim kršćanima, gotovo biblijskim, usudila bih se reći.
I dok oni tako trpe, crkve se ruše i neka zla sila se širi. Koliko mi na to gledamo ili zatvaramo oči, ali mislim da nitko nije ravnodušan prema tome, pa kao niti kada ovdje mi osobno tražimo molitve da se za nas moli. Braćo i sestre, hoćemo li pokrenuti bar jednu devetnicu, hoće li nas ovdje biti dosta u molitvi, jer svi znate onu staru poslovicu: “samo složna braća kuću grade, a nesložna razaraju”. Budimo složna braća, poduprimo ovu našu braću molitvom, dobro bi mi došao svaki prijedlog koju bi devetnicu predložili da molimo za njih. Na kraju ove moje poruke možda bih predložila da molimo sv. Ivanu Pavlu.
Sjećate se svi našeg predragoga pape, njegova zadnja slika na životu koja se urezala svima nama u pamćenje, gledajući posljednji puta kroz prozor Vatikana, želio je još nešto reći, poručiti svom narodu, ali je ostao bez snage, izdale su ga riječi, bio je nemoćan izgovoriti samo jednu riječ.
I što smo vidjeli? Papu koji je ostao bez riječi.
Da Papu smo vidjeli, ali Papu koji je govorio bez riječi i u tom trenutku dok mu je bio oduzet govor, baš ta nijemost se pretvorila u govor i tako da je sa svojom nijemošću potvrdio govor vjere. Tako i mi, neka naša dosadašnja nijemost se pretvori u veliku vjeru, neka vulkani molitve prorade, pokažimo da smo uz svaku dušu koja treba našu molitvu. Kršćani iz Sirije nemaju ništa više osim nas, braćo i sestre, lakše je svakome od nas kada nam netko ispruži ruku ….
Svjetlana L.
Krist se žrtvuje na svakoj Svetoj Misi
Vječno svjetlo za nas u Chicagu
