Bilaj, 25. srpnja 2007. Povodom proslave 200. obljetnice župe Bilaj i blagdana sv. Jakova apostola, zaštitnika župe Bilaj pored Gospića, 25. srpnja 2007. biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović je predvodio svečanu misu u 18 sati u koncelebraciji s župnikom vlč. Zlatkom Sušićem i još šest svećenika, mahom bivših župnika te župe. (D. T.)
Za ovu prigodu su na misi bili hodočasnici iz Josipdola pod vodstvom župnika vlč. Bariše Dejanovića, kao i hodočasnici iz Gospića. Proslavi je prethodila trodnevna priprava koju su vodili vlč. Stipe Zeba (Korenica) i vlč. Nikola Turkalj (Gospić).Osvrnuvši se u kratkim crtama na povijest župe Bilaj biskup je u svojoj propovijedi naglasio životnu poruku sv. Jakova: važno je priznati istinu o sebi! Tako je Jakov na kraju svoga života spoznao da je vrhovna krepost služiti ljudima, a ne njima vladati (prije je želio biti prvi u Kristovu kraljevstvu), kao i to da su praštanje i požrtvovnost za drugoga izvanredne vrline (želio je zazvati oganj na ono samaritansko selo).
Iz povijesti župe
Nakon oslobođenja od Turaka 1689. u Bilaju je sagrađena manja crkva na čast sv. Leopolda, zaštitnika tadanjeg cara. Oko 1710. sagrađena je nova crkva i posvećena sv. Jakovu apostolu. Današnja crkva sagrađena 1848.
Na brežuljku u središtu današnjega Bilaja nalaze se ruševine srednjovjekovnoga grada Bilaja. U ratu Francuske, Rusije i Rajnskog saveza protiv Austrije general Marmont je krenuo iz Dalmacije kroz Liku s namjerom da preko Slovenije prodre do Beča. Nakon zaštitničkih borbi kod Gračaca, krajiški Opservacioni korpus pod zapovjedništvom pukovnika Rebrovića sukobio se s Francuzima 21. i 22. svibnja 1809. godine kod Bilaja. Na župnoj crkvi u Gospiću postavljena je memorijalna ploča (R. Frangeš – Mihanović) poginulima u toj bitki.
Dne 11. rujna 1991. pobunjeni Srbi su zapalili crkvu. Od inventara nije sačuvano ništa, čak ni zvona. Ubrzo (28. listopada) granatiran je i župni stan. Bilaj je mjesec dana bio u potpunom okruženju. Branilo ga je 30-ak hrabrih bojovnika. 15. rujna 1991. je deblokiran. Prva crta bojišnice nalazila se na brdu Medovača. U selu Bilaj je, u odnosu na broj ljudi, poginulo najviše djece u Hrvatskoj. Ginuli su uglavnom u topničkim i minobacačkim napadima.
Zalaganjem župnika vlč. Stjepana Zebe koji je i u najtežim trenucima ostao u svojoj župi, obnovljena je crkva i župni stan. Svake godine se u spilji pored crkve održava sveta misa u spomen na ratne dane.
Župa Bilaj danas broji 250 stanovnika (110 obitelji), gotovo 100% katolika. U prošloj godini bila su svega 2 krštenja, a pokopa 5. Djece od prvog do osmog razreda ima 25. Na području župe boravi više romskih obitelji, koje se također drže katoličkih običaja.
Written by Draženko Tomić on . Posted in Gospić
Bilaj, na Lici, župne selo (koje je natpop Mesić naselio god. 1691.) s 51 kućom i 514 stanovnika. Smješteno je pod razrušenim gorskim gradom Bilajem koji je 1689. osvojio karlovački general von Herberstein; Ovdje je ubijen bosanski kralj Tomaš, koji je u svom dvorcu u Jajcu zaključio s turskim sultanom tajno prijateljstvo, a ubili su ga njegov sin i brat na nagovor ugarskoga kralja Matije godine 1461., nakon čega su ova dvojica podijelila Bosnu, koju su međutim 1464. osvojili Turci.
21. svibnja 1809., kada je francuski maršal Marmont, vojvoda dubrovački, napredovao iz Dalmacije kroz Liku, krajianici su mu se ovdje srćano suprotstavili. Ovoj župi pripadaju pokraj Bilaja joü i sela Novo Selo i Barlete.
Julius Fras, Zagreb, 1835.
Bilaj kroz vrijeme
Liku u svojem dijelu «O upravljanju državom» spominje pisac Kostantin Porfirogenet već 818. i 823. godine. Godine 1071. prvi put se spominje ime naselja Bilaj u kontekstu raspada stare ličke Župe na više upravnih jedinica. Do 15. st. Bilaj se spominje još pod ovim imenom 1256. g. u spisima kraljevske župne uprave.
U Bilaju su bili posjednici Mogorovići. Između njih su tu posjede imali Tvrtkovići, oni isti kojima su pripadali dijelovi Sutpetara. Tvrtkovi su sinovi Stefan i Tomas, od kojih je Tomas bio između 1446.-1448. podban. Među Mogorovićima bila je posebna kuća (hiža) Tvrtkovića koja je svoje ime vukla od bosanskog kralja Tvrtka.
Pisani spomenici 1449. spominju da je Bilaj uz Ribnik i Počitelj bio značajno trgovište. Naselje se razvijalo na desnoj obali rijeke Like prije sastavaka sa Jadovom. Sjedište mu je bilo u Bilaju koji se nalazi ispod utvrđenja na visokom brdu. Podban Tomas zove utvrdu u Bilaju 1451. svojom, sudeći po tome zidao ju je on ili njegov otac Tvrtko. Po jednom rimskom zapisu tu je nekad postojala prastara utvrda iz rimskog doba.
U jednom spomeniku stoji «Ja pop Blaž idoh za kaptol senjski v Liku i pridoh pod Bilaj v varoš bilajski… Totu priseže sudac bilajski 1512.» u ovoj su ispravi popisani i neki građani bilajski, svjedoci u roti. Isti su se doselili u trgovište iz Krbave, Luke, Bužana i susjednih krajeva Like.
To jasno pokazuje značaj Bilaja u tom vremenu, jer su u njega naseljavali trgovci i obrtnici iz različitih krajeva. Kasnije, kako posjedi, tako i utvrda, mijenjaju vlasnike da bi se 1509. našla u rukama Ivana Karlovića, a Varoš Bilajski razvija se nešto sjevernije od utvrde. Središte varoši pokazuje crkvina stare varoške crkve koja je stajala nedaleko današnje. Zapadno od utvrde na Lici od starina nalazio se (brod) most, a izgrađena utvrda uz njega kazuje da je bio i čuvan. U jednom zapisu o naplati korištenja mlina (tlake) biti će da je kod istog mosta na rijeci Lici postojao i mlin.
Početkom upada Turaka u Krbavu i Liku 1526.-1527. Bilaj napušta većina stanovništva i odlazi na sjeverozapadne prostore današnje Hrvatske, a nešto kasnije i ostali. Već u jesen 1527. turska vojska zaposjeda utvrdu, ali je preko zime povremeno napušta. U proljeće 1528. u Bilajski Varoš doseljavaju porodice stražara većinom između gornje Une i Sane. Narednih godina tursko stanovništvo se bitno uvećalo pa je1530.-1533. Muratbeg Tardić obnavljao utvrdu u Bilaju. Prvih godina često su ga u tome ometale hrvatske čete koje su upadale na ove prostore, tako je usmenom predajom opisana bitka na poljani između utvrde i Klise zvanoj Megdan. Kasnije je iz roda Murat Tadića postavljen i Dizdar da upravlja samostalnom kapetanijom, a njegova porodica ostala je do raspada i osvajanja hrvatske krajiške vojske. U rujnu 1685. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvode mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili. U ratovima koji su uslijedili 1689. godine hrvatske čete u osvajanju Like okružuju Bilaj te sa muslimanskim stanovništvom dogovaraju predaju kojom su Turci slobodno prešli u Krbavu, a i dalje preko Une. Iz Bilaja je tad izišlo oko tristo vojnika i tisuću stanovnika.
Po sporazumu su mogli ostati i primiti kršćanstvo, tako je nešto kuća ostalo, a pop Marko Mesić ih je pokrstio1696. Kako je Bilaj bio jedno od jačih turskih naselja u popisu Glavinića od 1696. u Bilaju su bile 23 kuće pokrštenika sa 154 stanovnika između kojih je nešto bilo sposobno za vojnu službu.
Godine 1700. biskup Brajković zatekao je u Bilaju pokrštenike koji su džamiju pregradili u crkvu sv. Leopolda. Već 1701. u popisu Bilaja i bliže okolice tu je 19 kuća pokrštenika, ali tu se sad nalazi i 12 porodica doseljenih Hrvata koji su ušli u sačuvane turske kuće. Butkovići 6, Fink 2, Mihelčići 5 i Tomljenovići 32, te Žagar dvije kuće sa po 5 i 6 čeljadi.
Popis iz 1712. spominje po prezimenima stanovništvo u Bilaju i to Butković 6, Fink 2, Jurišić 2, Klemenčić 8, Mihelčić 5, Pozdarec 2, Prskonja 7, Resman 3, Skender 13, Tomljenović 32 i Žagar u jednoj kući 6 te u drugoj 5 čeljadi ukupno 91.
Od prethodnog popisa u Bilaju je ostalo samo tri kuće pokrštenika i to su Jurišići, kasnije su se odselili u Perušić, Pozdareci su otišli preko Une, a Skenderi ostali u Bilaju. Od novih naseljenika Butkovići su Hrvati iz Ledenika, Tomljenovići iz bunjevačkih naselja, a ostali iz gornjeg Pokuplja.
Tokom narednog vremena u Bilaj se naseljavaju:
Ledeničani: Busije 20 članova u 4 porodice i Frkovići jedna porodica, Bunjevci: Krmpotići 4 člana u jednoj porodici u Barletima, Krpani jedna porodica i Živkovići 3 člana u jednoj porodici. Primorci: Valentići 10 članova u dvije porodice i Bronzovići 3 člana u jednoj porodici. Gorani: Medunići 7 članova u dvije porodice, Sabljak jedna porodica i Šimunići 15 članova u 3 porodice.
Iz bližih krajeva Hrvatske: Ljuštik 4 člana u jednoj porodici i Popravak jedna porodica.
Od Otočca: Ilići 8 članova u dvije porodice. Veliki rod Butkovića useljava se u još dobre kuće Muratove pod srednjim glavicom, a prvi doseljeni Butkovići nastanili su kuće kod crkve i Klise. Sjeverno pod utvrdom nastanili su se Šimunići i Medunići. Jugozapadni dio brda naselili su Mihelčići i Živkovići te južni dio Popravci i Ljuštik, a do njih k istoku Sabljaci.
Busije su se naselile ispod Butkovića (Muratovih kuća), Valentići su gradili kuće jugo-istočno pod srednjom glavicom do Butkovića (Muratovih kuća), a Ilići su na prostoru između Busija i Valentića. Od Bilaja nešto sjevernije u naselje pokrštenika došli su Krmpotići, Žagari i Drenovci.
Kasnije se uz sami Bilaj na lijevoj obali Like nastaje novo naselje (Bilajsko) u kojem su Borčići jedna porodica, Kegljen dvije porodice iz okolnih naselja, Matići dvije porodice iz Ribnika, Mraovići 24 člana u 4 porodice i Pilepići jedna porodica iz susjednog istočnog područja. Šimunići 4 porodice iz Bilaja i Vidakovići jedna porodica iz Sv Roka.
Početkom 20 st. iz Bilaja na desnu obalu rijeke Like iseljavaju se Ilići, a za njima i tri porodice Busije pa tu nastaje zaseok Rosulje. Kasnije između dva rata doseljavaju se i dvije porodica Butkovića. Negdje u to vrijeme iz Barleta sele se i dvije porodice Krmpotića blizu sastavaka Like i Jadove u Dubravu.
Početkom stoljeća naseljavanje Like bilo je u punom jeku kad su u Ribnik došali namjesnici grof Anton Korninja i barun Fidrih Ramšisel, a u Bilaj za kapetana Fralja Portner. Već po dolasku trojac je počeo uvoditi poreze i strahovladu te brojne neosnovane presude za koje su ljude slali u ropstvo na galije.
Prisile i otimačine i onako siromašnog naroda dovelo je do velike mržnje prema vlasti. Godine 1702. u jednom banalnom sporu između nekog Starčevića i Butorca presudom su Butorca poslani na galiju, a taj događaj je pokrenuo pobunu protiv članova suda. Pobunjeni Ličani iz Lovonca(Skenderovići, Jurjevići…), iz Ribnika(Rendulići Pavičići Jurjevići…),iz Bilaja i Barleta(Butkovići Krmpotići…) i od Pazarišta(Butorci) 22. kolovoza 1702. krenuli su u Ribnik da pogube Korninjija i Ranšiserla. Oni su se pred razjarenim narodom pokušali skloniti u crkvu starog grada koja se je nalazila na otoku rijeke Like.
Pobunjeni Ličani su provalili crkvena vrata i na oltaru isjekli namjesnike potom ih ostavili pred vratima crkve, a pretukli su i člana suda Pavla Mudrovčića i namjesnikova pisara. Iz Ribnika su pobunjeni Ličani pošli u Bilaj da se osvete i kapetanu Fralji. Čuvši što se dogodilo u Ribniku Fralja je s obitelji i četom vojnika pobjegao u utvrdu na Gradini. Žestoke napade pobunjenika Fraljina vojska je odbijala je puna dva dana, a tad je Marko Mesić došao u Bilaj i postigao sporazum sa pobunjenicima. Mesić je obećao da za ove događaje nitko neće biti kažnjen, a zauzvrat da se propusti Fralja sa obitelji i vojskom u Karlovac. Već iduće godine u Liku je za upravitelja stigao barun Andreas
Obersburg koji je kasnije i sam protjeran, a upravu nad Likom preuzeo je privremeno veliki kapetan Senjski.
Nastavljeno je naseljavanje puste zemlje iz krajeva koji su bili prenapučeni stanovništvom a najvećim dijelom od Svetog Jakova kod Krmpota i Senja.
Godine 1710. Bilajski župnik Šimun Zdunić s narod gradi crkvu svetog Jakova na mjestu gdje je prije turskog osvajanja postojala stara crkva. Ustrojom vojne krajine 1714. Bilaj je živio pod diktatom vojne uprave, a nju je u Bilaju predstavljala jedna od devet kapetanija koje su ustrojene u sastavu pukovnije sa sjedištem u Ribniku. Kapetanija s upravom je bila smještena u čvrstu zgradu nedaleko od crkve. Nekoliko Bilajskih mladića pristupilo je i u vojnu službu te su sudjelovali u borbama na granicama sa Osmanski carstvom. Godine 1718 na trgovačkim putima između Turaka i Mlečana koji su vodili preko Like pojavila se opaka bolest kuge, koja je u nekim krajevima poprimila i epidemiske razmjere. U Bilaju je bilo bolesnih i sa smrtnim posljedicama.
Na lijevoj obali Novčice u Gospiću 1729. pukovnik Rajmund Attemsa gradi postaju za pukovniju i pukovniju prenosi iz Ribnika u Gospić.
Sa dolaskom pukovnije i drugih državnih ustanova Gospić postaje središte Like.
Odlaskom Rajmunda Attemsa 1733 nasljeđuje ga pukovnik Fralja ( onaj isti što ga Ličani prognaše početkom stoljeća) koji je nedugo po dolaska izazvao pobunu kod Ličana. U kratkoj pobuni Ličani su pobili neke njegove časnike a zatim i popalili kuće Marka Mesića u Mušaluku.
U Bilaju nadalje ostaje kapetanija sve do 1737. a kasnije satnija sa Satnikom koji je upravljao sa mjestom.
Za zapovjednika Ličke pukovnije 1750 dolazi pukovnik Losy koji modernizira dotadašnju vojsku. U Lovincu osniva centar za obuku sličan onima što ga ima vojska Njemačke i Austrije. Desetke mladih Bilajčana odlazi u taj centar za obuku, a kasnije postaju istaknuti časnici u austrijskoj vojsci. Crkveni pisar u Bilaju 5. prosinca 1768 zapisuje «Noćas se tako zacrveni nebo nad Likom da su nama k našem popu pohitali seljani u čudu tražiti odgovor na spomenuto. Potraja to crvenilo neba duboko u noć »
Kroz proteklih pet desetljeće došlo je do velikog razvoja mjesta gdje je veliku ulogu odigrala trgovina sa okolnim krajevima, a i do značajnog prirasta stanovništva, a tomu je pogodovalo bavljenjem ratarstvom i stočarstvom na plodnoj zemlji. U Lici se je odvijala slobodna dioba između muškog potomstva pa se zemlja rascjepkala na mnogo sitnih posjeda koji nisu bili dostatni za normalno življenje Već 1774. godine vlast uviđa da je zemlje sve manje za obradu i zabranjuje diobu pa se od tad živjeti u zajednicama.
Vlast je strogo provodila ovu zabranu pa su se u Bilaju stvorile veće zajednice kao što su bile: Butkovića zajednica, Busija zajednica, Šimunića zajednica i druge u pravilu su bile vezane za prezime. Idući desetak godina veliki broj mladića odlazilo je dalje u potrazi za boljim životom a najviše u Slavoniji pa i u druge zemlje.
Početkom 1787. počela je izgradnja nove ceste od Gospića prema Lovincu i Gračacu pa je sve sposobno za rad bilo angažirano na izgradnji ceste. Ti radovi zaustavili su raseljavanje i pomogli u razvoju Bilaja. Krajem 1787 na izgradnji Bilajskog mosta došli su i zanatlije iz drugih krajeva koji su most izgradili za jednu godinu. Dva brata Mraovića i jedan Borčić su se međuvremenu oženili i ostali živjeti neposredno uz most. Novoizgrađena cesta bila je završena 1789.
Na vojnom popis u Bilaju 1800 godine našlo se je 321vojno sposoban muškarac. U mobilizacijskom spisku iz 1809. godine za borbu protiv Francuza bile su ustrojene dvije čete svaka po pedeset vojnika i pridodate satniku Ivanu Marojeviću u »Bitki kod Bilaja». Jednu od četa vodio je mladi Baltazar Šimunić koji je kasnije postao vitez austrijske vojske. Sudjelovao je u ratovima 1848 godine sa čina podmaršala, a odlikovanjem je i redom Marije Terezije, umro je u Beču 1861. godine. U bitki od stotinu Bilajskih vojnika petnaest je ranjenih a trinaest je poginula ili naknadno umrla od posljedica ranjavanja. Stanovništvo koje nije bilo za borbu izašlo je iza Rebranićeve vojske prema Gospiću. Nakon bitke Bilaj je bio razrušen i popaljen sa velikim žrtvama,
a veći broj Bilajskih boraca ili je otišao sa Rebranićovom vojskom ili se pritajio u šumama bojeći se Francuske osvete. Oporavak razrušenog sela bio je spor, usjevi su bili uništeni stoka rastjerana ili potrošena za prehranu velikog broja vojnika sa obje strane ,a i Francuska vlast usporavala je kakav takav oporavak.
U kolovozu 1809 Austrija potpisuje predaju i u Liku ponovno dolazi lička pukovnija pod Francuskim zapovjedništvom. Iduće godine već u proljeće na čelo pukovnije dolazi Marko Šljivarić (kasnije general i podmaršal austrijske vojske).
Francuska okupacija ipak je kratko trajala već 1813 odlaze iz Like, a za sobom ostavili korijene školstva. Prva pučka škola u Bilaju je zaživila tek 1843 godine.
Bilaj nikako da se oporavi u broju stanovnika već 1815 godine pojavila se bolest kuga koja je poharala sva sela u Lici, a i česta ratovanja na granici prema Bosni
uzimala su svoj danak. Uz sve nevolje 1830. Bilaj sa Novoselom broji 120 kuća i oko 450 odraslih stanovnika. Ovaj narod 1848 gradi zidanu crkvu sv. Jakova koja je i danas postojeća. Iste godine velik broj Bilajčana otišao je u ratove na talijansko i mađarsko bojište, gdje je i nemali broj poginulo.
Ovaj popis muškog stanovništva po kućnim brojevima sačinio je 1857. svećenik Nikola Protulipva ali nigdje nije naveo razlog popisa. Provjerom kroz matične knjige lako je utvrditi da nije vršen popis stanovništva.
Izvor: http://blog.dnevnik.hr/dubcen/2010/01/1627181093/bilaj-kroz-vrijeme.html
