Prvi korak u život treba ujedno biti prvi korak u religioznu zajednicu, danas nam baš i neće odgovarati. U život smo poslani, a da nismo pitani. To se teško može promijeniti. No, želimo imati mogućnost sami izabrati religiju i vjeru. Naime u novome vijeku, rođenje je se smatralo u određenoj obitelji i društvenom staležu, u jeziku i kulturi, u povijesnim okolnostima i religiji  da je to Božja volja ili eventualno volja sudbine. Kršćanskim Crkvama bilo je naravno jasno da se ne smije zaobilaziti slobodna volja odrasla čovjeka, i zbog toga su je respektirale. No, nisu željele odustati od utjecaja na dijete, a i danas to nerado čine. Ipak se zna da će se dijete, koje odrasta lišeno religioznog obrazovanja i odgoja, kao odrastao čovjek teško odlučiti za nešto što uopće ne poznaje. I većina roditelja, danas, zagovara religiozni odgoj, makar u školi, a pastoral djece i mladih u zajednicama. Ipak ostaje neka nelagoda kad se krsti novorođenče, a da nije moglo dati svoj pristanak. S obzirom na tu dilemu, u današnjim kršćanskim crkvama postoji više gledišta. Najradikalnije susrećemo kod baptista i sličnih vjerskih zajednica. Ondje se veli, da samo odrasli može biti valjano kršten. Pretpostavka za to je ono obraćenje koje je Ivan Krstitelj zahtijevao već kod propovijedanja krštenja na Jordanu. Bez obraćenja nema kršćanina – tako bi se mogla formulirati ta najstroža verzija krsnog zahtjeva. Krštenje se smatra temeljnim primanjem u kršćanstvo, koje vjernik može razvijati samostalnim sudjelovanjem u duhovnom životu i sakramentima.

Katolička crkva danas poznaje tri stupnja uvođenja u kršćansku zajednicu. U redovitom slučaju dijete se krsti ubrzo nakon rođenja. Otkad je uvedeno pričešćivanje djece, prva pričest slijedi oko sedam godina nakon krštenja djeteta – naravno uz pristanak školskog djeteta. Opet nakon sedam godina – podjeljuje se potvrda. Njome se potvrđuje konačni pristanak na kršćanski život. Dob od četrnaest godina svjesno je zadržana. Treba je shvatiti kao najnižu dob i zato se na mnogim mjestima podiže. Taj trostruki obred primanja uvažava dijete kao samosvojnu osobu i stoga nastoji oko djetetu primjerene priprave i organiziranja prve pričesti. U početku kršćanstva vjere i krštenje bili su, naime, stvar odraslih. Često se ipak u novu religiju, koja je isprva shvaćena kao židovska zajednica, pristupalo obiteljski, skupa s ukućanima. Tako se – nakon spora o načelnim stvarima, o kojem izvješćuju Djela apostolska (15 poglavlje), na tkz., Apostolskom saboru oko 50. godine – krštenje razvilo u „sakrament“ sličan obrezanju u židovstvu: isprva dakako kao trostruki simbol: uranjanjem (krštenje), pomazanjem (potvrda) i sudjelovanjem u lomljenju kruha (euharistija). Pri tome je potvrda – rečeno današnjim jezikom – bila pretpostavka za pričest. Kad se u ono doba odrasli čovjek odlučivao za zahtjevni opasni put kršćanstva, a osobito u vremenima progona, unaprijed je na se morao prihvatiti raznovrsne poteškoće. U barem jednogodišnjoj pripravi, katekumenatu, bili su pripravnici za krštenje (katekumeni) poučavani i ispitivani o kršćanskom nauku (kateheza). U uskrsnoj noći s Velike subote na nedjelju Uskrsa svečano su primani u kršćansku zajednicu. Danas ćemo to nazvati trostrukim sakramentom: najprije bi bili kršteni uranjanjem, potom u svojim bijelim haljinama odvedeni na skup gdje bi pomazanjem primili potvrdu, a zatim bi u slavlju euharistije primali pričest. Tako se u prvim stoljećima krštavalo u smrt i uskrsnuće Kristovo. Time je noćno uskrsno bogoslužje bilo godišnji vrhunac obrednoga događanja.

Prijelaz od krštenja odraslih na krštenje djece uvelike je djelovao na shvaćanje krštenja. Odrasli kandidat za krštenje stajao je na životnoj prekretnici: on se obratio na kršćanstvo i morao je svoj život iznova urediti, dakle, prema kršćanskim pravilima življenja. Njegovu krštenju prethodilo je obraćenje. Stoga je čin krštenja i bio znak opraštanja, pranja dotadašnjih grijeha. S krštenjem i krizmom vezana je i služba koja još i danas u mnogim obiteljima ima veliko značenje: služba kuma. Skupa s roditeljima je odrasla osoba – a ponekad i obitelj – preuzimala odgovornost za dijete. U doba visoke smrtnosti uz to je vezano očekivanje da se u slučaju smrti roditelja netko pobrine za siroče. Nerijetko je dijete prihvaćano u obitelj kao vlastito. Budući da je pri tome bila riječ i o vjerskom odgoju djeteta, pridavana je vrijednost kumovu besprijekornom životu. Na sličan način je služba kuma bila važna i kod potvrde u vremenima kad se školsku djecu krizmalo što je moguće ranije. Što je krizmanik bio stariji, to je uloga kuma bila manje važna. Dvostruka simbolika izvorno noćnog krsnog i uskrsnog bogoslužja – voda i svijetlo – može se još uvijek doživjeti u krštenju: voda kojom se polijeva krštenik i svijetlo krsne svijeće. Osim toga, kao krsni simboli zadržali su se pomazanjem (krizmom), ostatak nekoć neposredno podjeljivanje potvrde, i bijela krsna haljina. Nakon krštenja uranjanjem u velikom bazenu i brisanja, koje je potom slijedilo, bijela haljina je bila uistinu vrlo izražajan simbol: tek kršteni kršćani predstavljani su zajednici u bijelim haljinama. To odijelo su nosili čitav uskrsni tjedan sve do po njemu nazvane „Bijele nedjelje“. Pripaljivanje krsne svijeće na uskrsnoj svijeći još i dan danas podsjeća da je nekoć jedini termin krštenja bila uskrsna noć.

Može se zamisliti da je krštenje uranjanjem cijelog tijela u velikom bazenu ili čak u tekućoj vodi posjedovalo dramatiku koju je bilo moguće iskusiti osjetilima. Ta simbolika na dvostruk način ukazuje na pustinju: s jedne strane, kao spasonosna voda koja je Izraelce spasila pred progoniteljima pri izlasku iz egipatskog ropstva i prolasku kroz Crveno more – a s druge strane, kao životvorna voda bez koje bi tijekom četrdesetgodišnjeg lutanja pustinjom preostala samo smrt i propast. Simbolika vode je tijekom povijesti Crkve postala nejasna: katoličkim naukom o istočnom grijehu toliko je naglašeno značenje vode za pranje grijeha i istočnog grijeha, da je izvorna simbolika gotovo zaboravljena. Naime u prvom redu voda je znak života, upravo u jednoj kulturi u kojoj pustinja znači smrt bez vode. Oskudica vode na Bliskom istoku podsjeća nas na naše izvore: kao što smo iz plodne vode majke došli na svijet kao njezina djeca, tako iz vode krštenja dolazimo na svijet kao Božja djeca. Drugi put bivamo rođeni, tako reći duhovnim novim rođenjem. Ako se pomisli na dragocjenost vode na vrelom i suhom Bliskom istoku, razumije se da je taj simbol, ondje tako važan, mogao s vodom pretežito bogatoj kulturi Europe izgubiti na značenju. Ondje je voda rijetka i dragocjena „živež“, ondje čovjek može sebi još priuštiti da s njom postupa rastrošno. Zato se ne treba čuditi što je u činu krštenja simbol postajao sve neizražajniji. Tako se od krštenja uranjanjem razvio danas jako reducirani znak polijevanja vodom. K tomu dostatno je nekoliko kapi. Još štedljivija je mala gesta kojom se katolici pri ulasku u Božju kuću sjećaju vlastitog krštenja: umaču ruku ili nekoliko prstiju u posudu s blagoslovljenom vodom i čine znak križa, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, na spomen svog krštenja. Ako to znaju i misle na to, pri ulasku u Crkvu obnavljaju svoj negdašnji pristup u crkvenu zajednicu.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI