Poznata priča pripovijeda o čuvenome ružičnjaku staroga mudraca: svaka djevojka koja ubere ružu iz toga vrta, bit će sretna cijeloga života.
To je znala i neka princeza pa se jednoga dana iz roditeljskoga dvorca uputila prema mudračevu imanju. Kad je napokon stigla, ljubazno je pozdravila staroga mudraca te ga zamolila da prošeće njegovim ružičnjakom i ubere jednu ružu. Starac joj je to dopustio, jasno napomenuvši: „Smiješ ubrati najljepšu ružu u mome vrtu, ali zapamti – kad budeš došla do kraja cvjetnjaka, nećeš se moći vratiti!“ „U redu“, rekla je nestrpljivo princeza, a zatim je potrčala prema vrtu s ružama…
Starčev je cvjetnjak bio prepun ruža, jedna je bila ljepša od druge. Bilo je ondje žutih, crvenih, bijelih, ružičastih, čak i plavih… velikih, i sitnih, mirisnih i onih bez mirisa…
Međutim, princeza je bila veoma neodlučna. Nijedna joj se ruža nije toliko svidjela da bi je ubrala: „Ova nije dovoljno mirisna“, „Ova nije dovoljno jarke boje“, „Ah, prešarena je…“, „Joj, ima previše trnja“, „Ova uopće nema trnja!“, „Ha! Ova nije loša, ali…“, razmišljala je, „idem dalje, sigurno ću naći još ljepšu”…
Tako se premišljajući, nije ni primijetila da je došla do samog kraja starčeva ružičnjaka gdje više nije bilo nijedne ruže. Razočarana, okrenula se da bi se vratila, no prizor koji je ugledala užasnuo ju je: ruže pored kojih je maločas prolazila sada su bile suhe!
Princeza je tužno uzdahnula… i otišla niti ne pozdravivši mudroga vrtlara koji ju je promatrao s trijema svoje kućice…
Izvor: Book.hr
