Ruta i Noemi

875

Zvonko Presečan

Nedavno sam na internetu našao jedan film koji je snimljen po biblijskoj priči o Ruti. Svidio mi se, jer režiser nije odlazio daleko od Biblijskog izvješća već je na jedan lijepi i slikoviti način želio ilustrirati i oživjeti taj događaj. Priču o Ruti sam pročitao nekoliko puta. Slušao sam nekoliko propovjedi i većina tih propovijedi bila je asocijacija na ono što Krist čini za svoju crkvu, uspoređujući i gledajući što je Boaz činio za Rutu.

Svakako da se u toj priči može naći puno asocijacija i poruka, ali meni su se nametnula određena pitanja na koja nisam mogao odmah mogao dati pravi odgovor. Htio bi upravo ta pitanja s vama podijeliti i pronaći one krasne poruke koje nas vode do krajnjeg zaključka a to je, da Bog uvijek sve izvodi na dobro. Prisjetimo se malo te priče.

Jedna obitelj koja živi u Betlehemu Judinu došla je u krizu. Glava obitelji je bio otac po imenu Elimelek, Njegova supruga Noemi, i njegova dva još maloljetna sina Mahlon i Kiljon. Kriza je nastala zbog suše jer već nekoliko godina nije padala kiša. Kako bi riješili problem, riješili su da napuste Betlehem i pronađu negdje mjesto gdje će lakše živjeti i imati dovoljno hrane. Uputili su se i našli su pravo mjesto u moapskim poljima.

Moapski narod je živio u Kananskoj zemlji. Kao narod bili su potomci Lotovog sina kojeg je dobio u incestu sa svojom kćerkom. Očito je da su dugo držali tradiciju obožavanja pravog Boga, ali utjecaj Kananske kulture je očito bio jači. Kao narod postali su idolopoklonici. Imali su neka svoja božanstva kojima su se molili i kojima su se klanjali. Upravo zbog te svoje različitosti bili su ogorčeni Izraelovi neprijatelji.

Seljenje ove obitelji s jedne strane je donosio određeni izazov da kao poznavatelji živog i pravog Boga, misijski djeluju na lokalno stanovništvo, kako bi im ukazalo na ispravne životne vrednote koje su rezultat povjerenja u pravog i živog Boga. S druge strane postojala je opasnost od asimilacije sa Moapcima, jer njihovo seljenje i nije bilo uzrokovano misijskim ciljem, već isključivo iz materijalnih razloga.

Mislim da kao pridošlice i nisu mogli baš previše biti uvjerljivi, jer oni, kao predstavnici pravog Boga, morali su pobjeći iz svoje zemlje da bi našli spas u drugoj zemlji koja ima drugog boga. Njihovo osnovno vjerovanje je bilo da ih njihov bog blagoslivlja sukladno tome koliko oni tog boga štuju. Ukoliko su im godine bile rodne, za njih je značilo da su kod svog boga zaslužili tu milost. Sve je funkcioniralo sistemom zasluga. Nije ni čudo što su jednog trenutka počeli tim svojim bogovima prinositi na žrtvu čak i svoju vlastitu djecu, ne bi li ih nekako umilostivili. U takvoj pogrešnoj paradigmi, bilo je teško objasniti da je samo jedan Bog, i da je On milostiv, i da mi ničim ne možemo Njegovu milost zaslužiti. Tu još svakako treba dodati da je upravo taj Bog kojeg im je Elimelek predstavljao bio Bog njihovih neprijatelja.

No, kako god bilo, Elimelek je nekako sredio svoj život na tim moapskim poljima, i očito mu je bilo dobro. Očito je susjedstvo na neki način bilo tolerantno i nitko ga nije dirao. Međutim, dogodilo se nešto ne predviđeno. Elimelek se razbolio od neke bolesti i nedugo zatim umro ostavivši svoju suprugu Noemi i svoja dva sina koji su već bili dospjeli mladići. Bio je to udarac za Noemi, jer bez muža je bila nezaštićena i ranjiva. Tadašnje društvo nije imalo obzira prema ženama udovicama. Ipak, svoju je zaštitu našla u svojim sinovima.

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali njeni sinovi nisu išli tražiti žene u Izrael, već su si našli djevojke između moapskih kćeri. Oženili su se s njima i nastavili živjeti dalje na svojim poljima. Očito je da su se vrlo brzo prilagodili okolnoj kulturi, i uzimanje žena iz druge religije ili druge kulture im nije bio preveliki problem.

Sjećam se kada smo mi sa našim sinovima doselili u Međimurje. Oni su se vrlo brzo uklopili u toj sredini. Vrlo su brzo pričali međimurski. Starijima je to veći problem. Imam jednu tetku u Australiji koja tamo živi skoro pedeset godina, ali još nije naučila engleski.

Što se tiče seljenja, želio bi pogledati nas i našu perspektivu. Rođen sam u središnjoj Slavoniji u jednom malom selu. Tu sam živio do svoje četrnaeste godine. Bilo je to malo selo koje nije davalo nikakvu perspektivu za napredak i neki normalan život. Tu se jedino moglo preživljavati iz dana u dan, iz godine u godinu. Moji roditelji su tu dugo živjeli. Živjeli su dosta siromašno. Sličan život su imali i drugi seljani. Jednog trenutka, mnogi su napustili svoje selo i otišli u Australiju ili u Njemačku. Nije mi istina jasno, zašto čovjek ostaje na svome iako živi u krizi. Zašto je vezan za taj svoj zavičaj i nerado napušta svoj kraj. Ipak oni koji su otišli, mnogi su materijalno uspjeli. U novim krajevima gdje su došli, zaposlili su se i ostvarili su jedan normalan život u kojem su im bile zadovoljene uglavnom sve njihove materijalne potrebe. Možda nisu poneki napredovali duhovno, ali nitko to i ne jamči da bi napredovali da su ostali i da nigdje nisu išli.

Konačno i moji roditelji su odlučili preseliti se iz malog sela kako bi pokušali negdje drugdje. Svakako da su u gradiću u koji su doselili bili bolji uvjeti i veće mogućnosti, ali ni iz bliza kao što to pruža veći grad. Čudio sam se kasnije zašto nisu tražili neki posao u većem gradu, jer u to vrijeme se moglo lakše doći do stana ili kuće u nekim gradovima. Umjesto toga oni su se mučili i sami gradili kuću u kojoj će stanovati. Shvatio sam da je mojoj mami bio veliki problem netko tko je stran. Ona je željela živjeti blizu svoje rodbine smatrajući da će joj oni pomoći ukoliko joj nešto zatreba. Istina, to se i događalo, ali je zbog toga izgubila veće mogućnosti koje joj je nudio veći grad.

Kada razmišljam o Elimeleku i njegovoj obitelji, mislim da je bio hrabar i odvažan. Nije se bojao tuđe kulture, već je tražio mjesto gdje će svojoj obitelji osigurati neku određenu materijalnu sigurnost. Očito je u tim moapskim poljima to i našao. Vjerojatno su se kao obitelj vrlo brzo navikli na tu stranu kulturu.

Ne znam što je Noemi savjetovala svojim sinovima kada su riješili oženiti djevojke koje nisu bile pripadnice njihovog naroda. K tome bez obzira što su živjeli i drugoj kulturi, Elimelekova obitelj je i dalje štovala Jahvu kao svog Boga. Ove djevojke, Orpa i Ruta, ne samo da su pripadale drugom narodu, već su čak i bile druge religije. Sve to je stvaralo prilično veliki rizik za brak kod Noeminih sinova.

Kada sam se ja ženio, upoznao sam se s djevojkom iz Češke. Svi su se čudili kako da to hoću uraditi. Istina je da češka i hrvatska kultura nije baš toliko različita, ali svakako ima velikih različitosti. Kultura svakog naroda nameće i određene životne vrednote. Spajanje dvoje ljudi različitih kultura zbog te različitosti može izazvati veliki problem. Nije ni čudo što me je moja baka koja je tada živjela u Australiji odgovarala da to ne radim, očito imajući iskustvo onih koji su porijeklom iz naših krajeva sklapali brak sa Australcima.

Doba u kojem su živjeli Elimelekovi sinovi bilo je prepoznatljivo što su te brakove dogovarali roditelji. Iz biblijskog izvješća nije vidljivo kako je Noemi ugovorila taj brak. Događalo se ponekad da bi mladić prvi puta vidio svoju nevjestu na dan vjenčanja. Jesu li se ove djevojke prije zaljubile u Elimelekove sinove, ili je to bio Noemin izbor, nije nam poznato. Svakako, brak iz takvih obitelji je donosio ogroman rizik, jer je mogao rezultirati da te žene odvedu Noemine sinove od pravog i živog Boga.

Kako god bilo brakovi su bili sklopljeni. Biblija piše da je Noemi ukupno živjela u Moabu deset godina. Nije nam poznato koliko su dugo Ruta i Orpa živjele zajedno sa svojim muževima. No, dogodila im se još jedna nesreća. Vrlo brzo ovi mladi ljudi razboljeli su se od neke nepoznate bolesti i umrli. Za sobom su ostavili nezbrinute supruge i svoju majku. Noemi je bila očajna. Nije znala zašto joj se to dogodilo. Bila je ona vjerna Bogu, ali ovakva nevolja za nju je bila previše. Došli su ovdje na moapske poljane ne bi li nekako organizirali život, i za svega deset godina izgubila ono što joj je bilo najdraže, svoje sinove i svog muža, cijelu svoju obitelj. Nije mogla shvatiti zašto je sve to Bog dozvolio.

S druge strane tu su bile njene snahe. Udale su se za njene sinove, i sada su ostale udovice. Nijedna nije ostala trudna kako bi nastavila potomstvo svoje obitelji. Izgledalo joj je kao da ju je Bog kaznio što je napustila svoju baštinu u Betlehemu i došla ovdje na moapske poljane. Možda je zbog toga i sebe smatrala odgovornom. Možda je baš ona bila inicijator tog seljenja. Sada više nema ništa. Nema više nikoga za koga bi vrijedilo živjeti. Teška gorčina ispunila joj je srce, vjerujući kako joj je tu kraj.

Nekako bi i mogao se staviti u Noeminu kožu i razumjeti ju kakve su je emocije tog trenutka obuzimale. Međutim, meni nisu jasne emocije njenih snaha. One su kao domaće djevojke ušle u ovaj dom sa svim svojim kulturnim i društvenim vrijednostima. Sa udajom za izraelce, mnogi su ih smatrali da su doslovno izdali svoj narod. Udajom za izraelce, oni su prestali štovati svoje moapske bogove i štovali su Jahvu, izraelskog Boga. U toj obitelji im je često rečeno kako ne postoje drugi bogovi, kako su oni čista ljudska izmišljotina, i da jedini i pravi Bog je Jahve kojeg oni štuju.

Očito su im se nametala mnoga pitanja. Ta pitanja su bila  aktualnija tim više, jer je Noemi donijela odluku da se vrati u Betlehem. Hoće li ostaviti Noemi da se sama vrati, ili će ostati s njom. Zasigurno je i okolina dodavala pitanja koja su ih trebala odvratiti od toga da pođu zajedno s Noemi. Ako je Jahve jedini i pravi Bog, zašto je onda kaznio jednu jedinu obitelj na taj način da im uzme sve muške članove obitelji i to jedinu obitelj koja je štovala Jahvu. Obitelji koje su štovale moapske bogove živjeli su bez tih problema. One su učinile veliki korak u tome. Ušle su u obitelj koja štuje Jahvu i umjesto da ih taj izraelski Bog blagoslovi, da im je dao potomstvo, da su im muževi ostali na životu, oni doživljavaju najtežu tragediju. Jeli stvarno Jahve jedini i pravi Bog?

Došao je dan kada je Noemi sakupila ono malo stvari koje je trebala, svezala to u jedan zavežljaj i krenula na put u pravcu Betlehema. S njom su krenule i njene snahe. Pitanja koja sam malo prije postavio očito svoj odgovor imaju u Noemi. U kulturi naroda u kojoj su živjele Ruta i Orpa, žene su bile gotovo kao robovi. Njihov posao je bio da slušaju svoje muževe i zadovoljavaju njihove potrebe. Očito su se ove dvije snahe u zajedništvu s Noemi osjećale voljene. Očito su osjetile veću ljubav kod Noemi, nego u svom vlastitom domu. Ženska djeca u obitelji su gotovo prodavana kao roblje. Tko zna koliki je miraz Noemi morala dati da bi ugovorila brak za svoja dva sina. Ostati bez takve ljubavi očito ove mlade žene nisu mogle zamisliti.

Noemi je krenula put k Betlehemu, a njene snahe su je slijedile. Noemi je bila vrlo mudra žena. Upravo njen stav prema njima pokazuje koliko je do njih držala. Njihova sreća im je bila važnija od njenih osjećaja i njene sigurnosti. Njene snahe su još bile mlade. Zasigurno će ih netko uzeti za žene, ako se vrate u svoje obitelji. Smatrala je da nije pošteno zadržavati svoje snahe, tim više, jer u Betlehemu zasigurno neće biti dobro prihvaćene kao strankinje. Želeći se s njima oprostiti i pozdraviti obratila im se: Noemi tada reče svojim dvjema snahama: “Vratite se svaka domu majke svoje! Neka vam Jahve bude milostiv kao što vi bijaste pokojnicima i meni. Neka vam Jahve udijeli da obje nađete mir, svaka u domu svoga muža!” I poljubi ih, a one briznuše u plač.. Ruta 1,8.9.

Pokušavam zamisliti taj rastanak. Noemi poziva na razum i smatra da nije mudro ostati s njom. Međutim snahe su bile odlučne: I rekoše joj: “Ne! Mi ćemo s tobom, tvome narodu.  Ruta 1,10.

Noemi je vrlo razumno iznosila argumente da se vrate. Nastavila je: Ali im reče Noemi: “Vratite se natrag, kćeri moje! Zašto biste išle sa mnom? Zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi? Vratite se natrag, kćeri moje, idite samo! Odviše sam stara, nisam za udaju. Pa i kad bih rekla: `Imam nade da se udam još noćas i da rodim sinove` zar biste mogle čekati da odrastu i zar biste radi njih ostale neudate? Ne, kćeri moje, tuga bi moja bila veća od vaše, jer se ruka Jahvina digla na me. Ruta 1, 11-13.

I pored teškog bola koji imala, Noemi toliko voli svoje snahe da im želi da srede svoj život i postanu majke. Ona im više ništa ne može dati. Sve što bi im se moglo desiti je da gleda prezir svog naroda prema strankinjama koje je dovela u svoj dom, a ona ih je toliko voljela da je mislila da to ne bi izdržala. Orpa je shvatila svu težinu odluke da pođe s njom. Shvatila je ogroman rizik i neizvjesnost koji bi joj se mogao dogoditi nastavi li put sa svojom svekrvom. Koliko god joj taj rastanak zadavao bol, razum je prevladao. Poljubila je svoju svekrvu i vratila se svome domu. Za razliku od nje Ruta je bila upornija. Ona nije mogla zamisliti više život bez štovanja Jahve, izraelskog Boga. Pored svih nagovaranja Ruta je tada Noemi odlučno odgovorila:  A Ruta joj odgovori: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe. Ruta 1,16.17. Ova Rutina izjava za mene osobno je najljepša potvrda ljubavi prema Bogu i prema svojoj svekrvi. Ruti je očito bila poznata neizvjesnost u koju se upušta ostajući sa svojom svekrvom Noemi. Međutim, ona je znala i kako funkcionira sustav idolopoklonstva njenog naroda. Istina, nije joj se vjerovanje u Jahvu baš isplatilo. Ostala je bez muža vrlo mlada. nije s njime imala nikakvo potomstvo, sada ide iz svoje zemlje, iz svog zavičaja među narod svoje svekrve koji bi ju mogao omalovažavati i podcjenjivati samo za to što nije izraelka. Ali kao da je to nešto bilo jače u njoj. Očito je pored sve bure koja je bjesnila oko nje, osjećala je taj mir koji se razumom ne može opisati. Očito je osjećala da njena nesigurna budućnost je u sigurnim Božjim rukama.

Kada o tome razmišljam, nameće mi se pitanje, gdje je ona mogla upoznati tog pravog i živog Boga. Sa svojim mužem je očito kratko živjela. Koliko god da to bilo, doživjela je nešto nevjerojatno. Umjesto da je drže kao robinju, Noemi, njena svekrva pokazuje joj ljubav. Kada se Noemi događa tragedija, kada gubi sina, njena ljubav prema Ruti kao svojoj snahi ničim ne prestaje. Očito je da je Ruta shvatila da Noemin izvor ljubavi nije u njoj već u njenom Bogu. Upoznavši takvog Boga, Boga koji daje takav mir i stvara takvu sigurnost, čak i onda kada ti se čini da se svijet raspada, Ruta ne želi natrag. Bez obzira na neizvjesnu sudbinu, želi ostati vjerna upravo tom i takvom Bogu.

Danas zlo i dobro kao da nas paralelno zahvaća u životu. Ljudi nekako više pamte zlo, i misle kako ono dominira. Kako god bilo, kršćanima i onima koji to nisu, vjernima i nevjernima događaju se loše stvari. Kada čovjek prihvati Krista u svoj život, onda mu izgleda kao da su se na njega okomile sve sile zla. To i nije nikakvo čudo, jer Sotona, neprijatelj čovjeka čini sve da vrati natrag dušu koja se predaje Kristu.

Postoji jedno Božje obećanje koje smo možda kao kršćani koji su primili Krista u svoj život zaboravili. “Ovako veli Gospod nad vojskama: U one će dane deset ljudi od svih jezika neznabožačkih naroda uhvatiti jednoga Judejca za skut i reći: “‘Hoćemo da idemo s vama; jer smo čuli, da je Bog s vama.'” Zaharija 8,23. (Šarić)  Što je to toliko privlačno u životu jednog kršćanina kada u životu proživljavaju zla i nesreće kao i ostali. Postoji samo jedna stvar koja ih razlikuje. Biblija to posebno naglašava. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.  Filipljanima 4,7. Puno povjerenje u Boga rezultirat će upravo takvim mirom. To će biti vidljivo u našem životu do te mjere da će ljudi poželjeti poći s nama, ne bi li također stekli slično iskustvo.

Dovršetak priče o Ruti očito znamo. Noemi s Rutom se vraćaju u Betlehem u vrijeme žetve. Ruta (očito Božjom providnošću) odlazi pabirčiti klasje na Boazovu njivu. Tu ju upoznaje Boaz i nakon kulturološke procedure uzima Rutu za ženu. Nedugo zatim Ruta rađa sina kojeg naziva Obed, koji je bio Davidov djeda.

Možda nam ova priča izgleda vrlo romantično. Tu je susret Boaza i Rute, njihovo vjenčanje i sve ostalo što je tome prethodilo. Ipak to je priča gdje dominira sam Bog. To je priča o Njemu koji uvijek onima koji u Njega vjeruju izvodi sve na dobro. Bog je ljubav, tako ga Biblija definira. On je ljubav čak i u uvjetima kada mislimo da se ne isplati služiti Bogu. On je ljubav kada nam život krene naopako, kada nas životni valovi udaraju sa svih strana i svaki čas očekujemo kako ćemo se razbiti. Međutim tu Ljubav Bog može očitovati samo preko onih koji Ga poznaju. Ruta je tu Božju ljubav prepoznala u svojoj svekrvi Noemi. Prepoznavši tu Božju ljubav, odlučila je prihvatiti upravo tog Boga i nije se željela vratiti natrag.

Prije izvjesnog vremena jedan zatvorenik me je zamolio: “Molim te pripremi me kome ću pripadati. U svijet kriminala više ne želim. Ne želim se vraćati natrag.”

“Ono što bi želio je da pripadaš Kristu,” odgovorio sam. “Ako Njemu budeš pripadao, bez obzira na probleme u životu koje ćeš imati, imat ćeš mir u srcu.”

Da bi Bog mogao očitovati ljubav njemu nisu potrebni samo propovjednici i teoretičari. On treba ljude koji će tu ljubav pokazati u praksi. Međutim, Bog nema druge ljude osim nas. Ukoliko Bogu ne omogućimo tu ljubav preko nas očitovati, Bog će s naše strane biti uskraćen da tu ljubav prenese drugima. Mnogo puta smo mišljenja da smo sve obavili ako smo nekome iznijeli sve informacije o Bogu. Međutim Bog traži još nešto. On traži da pokažemo kakva je njegova ljubav na djelu. Nekako mi se čini da bi voljeli da u Bibliji tekst koji Isus naglašava drukčije piše. Voljeli bi da je Isus rekao: “Hodite blagoslovljeni Oca mojega, jer vi ste o meni pričali lijepe priče. Vi ste ljudima iznosili prekrasne informacije o meni. primite za to kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta.” Na žalost tako ne piše. Piše malo drukčije: “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.` Matej 25,34-36.

Spašeni će ovom Kraljevom izjavom biti zbunjeni. Oni se ne sjećaju da su Isusa ikada hranili ili napajali. Međutim, Isus će im dati objašnjenje. A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Matej 25, 40. Jednostavno im odgovara: “Vi ste ljudima pokazivali moju ljubav na djelu, a niste samo o njoj govorili.” Možemo li i mi biti u toj grupi?

 

PODIJELI