ROĐENJE GOSPODINOVO – BOŽIĆ

25. prosinca 2016.

1.Iz 52, 7-10

Ps 98 (97), 1-6

2. Heb 1, 1-6

Iv 1, 1-5. 9-14

UVOD

Svetkovinom Božića slavimo vrhunac Božje prisutnosti u svijetu. Sin se Božji rodio radi nas i radi našega spasenja. Bog nam ga daruje da nas prosvijetli i uvede u krilo, svoje božanske obitelji kao svoju posinjenu djecu.

Božić nije nikakav sladunjavi blagdan, kako ga se često prikazuje. To je ozbiljan poziv na obraćenje i hod s Bogom prema Njemu, koji je ušao u našu povijest i daruje nam samoga sebe.

Bog nam daruje svojega Sina da nas prosvijetli i kao svoju djecu, uvede u svoju božansku obitelj. Danas na ovaj najradosniji blagdan i dan, Bog se rađa u nama i među nama i pohađa u Sinu.

Da bi se s Njim dostojno susreli u Riječi i Tijelu, pripravimo se u djelu skrušenja, kajući se za svoje grijehe i propuste.

 

HOMILIJA

Noćašnje i današnje naše okupljanje oko betlehemske štalice – oko rođenog Djeteta Isusa, znak je osobitog događaja. To je događaj koji se jednom dogodio u povijesti čovječanstva prije više od 2000. godina, ali se događa i u naše vrijeme – ljudima 21. stoljeća i trećega tisućljeća.

Taj događaj rođenja Boga nitko ne može i ne bi smio zanijekati, jer On se rodio za svakoga čovjeka i sve ljude – pa i one koji ga negiraju i omalovažavaju. One koji bježe od njega smatrajući ga otimačem njihovog slobodnoga vremena i trenutaka zabave.

Dijete rođeno u Betlehemu izaziva poštovanje svakoga čovjeka. Znak je Božje ljubavi, koje je došlo na ovaj svijet i znak Božje brige za čovječanstvo. To Dijete čovjeku i ljudima dobre i ispravne volje donosi mir, sreću i blagoslov. Njegovim dolaskom uspostavljaju se novi odnosi među ljudima i u svijetu.

U 12. st. u kneževini Brabant umro je vojvoda. Nasljednik na prijestolju je imao tek godinu dana. Njegovi neprijatelji pomisliše da je sada najpogodniji čas da osvoje kneževinu. Ali vjerni podanici zakleli su se, da će žrtvovati i život za svog jednogodišnjeg vojvodu Gotfrieda. Svog su vojvodu – dijete, iz kolijevke uzeli na bojište.

Za vrijeme borbe stavili su ga na jedno drvo kako bi ga svi mogli vidjeti. Iako mladi i nejaki vojvoda, nije mogao svojim ljudima kazati ni jedne riječi. Ipak je njegov pogled u njih ulijevao toliku snagu, hrabrost i borbenost, da su izvojevali sjajnu pobjedu i oslobodili zemlju od neprijatelja.

Naš vojvoda je Dijete Isus u štalici, čija usta još ne govore. Ali njegov pogled nas jača u borbi protiv napasti i raznovrsnih zala. To Dijete nam daje volju za život koja se u njemu nalazi. Zbog njega dolazimo pred jaslice, gdje leži okruženo prvim klanjateljima Marijom, Josipom i pastirima. To je razlog naše preporuke njegovoj zaštiti i pomoći, jer vjerujemo, da je on jači od svakog zla i Zloga.

Danas je za svakoga od nas dan radosti te se možemo bez straha Njemu povjeriti. Sigurni smo, da nas neće prevariti niti odvesti u krivom pravcu. On nas jedini može najbolje razumjeti te dati mir i sreću. On kao Riječ, kako kaže Ivan evanđelist, koja je postala čovjekom, može najbolje čuti našu ljudsku riječ i vapaje.

Ivanovo evanđelje iz koga smo čuli odlomak ne sadrži događaje Isusova djetinjstva, nego počinje himnom o Logosu-Riječi, koja je tijelom postala i među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine, od njega primamo milost.

Himan pretpostavlja starozavjetni nauk o Božjoj riječi, koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici. Logos je došao k svojima, a oni ga nisu primili, dok oni koji ga primaju, postaju djeca Božja.

Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije da je Logos počelo reda i jedinstva u svemiru. Ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom, bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da se Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo, kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide još i dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo.

Evanđelist razmišljajući o životnosti Božjega utjelovljenja, govori u slici svjetla koje rasvjetljuje svijet i čovjeka. „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet.“ Svjetla su neizostavni dio današnjeg božićnog uresa, izraz čovjekova priznanja da živi u tami. Sva svjetla Božića, vapaj su za Svjetlom i prosvjetljenjem.

U ove dane kao da svi želimo pobjeći od tame, koju proživljavamo ili u sebi nosimo. Mnogi će pokušati živjeti u lažnom ili prividnom svjetlu, kako bi barem na trenutak bili oslobođeni mučnog iskustva tame i neznanja pred tajnom života. U snažnom blještavilu koje nas okružuje, tama što je u nama može i dalje ostati snažna i duboka, nedotaknuta Svjetlom.

U ove dane svatko od nas želi barem na trenutak, osjetiti radost Božje blizine. Ali nas plaši tama, koja je u nama. Često smo zatvoreni u sebe i u svoj svijet, udaljeni jedni od drugih pa se u nama nastanjuje šutnja i tama. Šutnjom i tamom današnje Evanđelje, opisuje Božju odsutnost iz života ljudi. Gdje nema Boga tu je tama, nesigurnost te prestaje razlog nade i gledanja naprijed.

Bog je postao jedan od nas u tijelu i uzeo je ljudsku narav što ne smije biti zaprjeka Božjemu dolasku k nama. Naša slabost i grješnost ne može biti opravdanje da ne budemo svjedoci Božje blizine svijetu.

Raskoš današnjih ljudi u božićnom vremenu, prikriveno želi pokazati moć i gospodarenje životom. Prikriva se tako ljudska nemoć i krhkost.

I naši su pokloni, nerijetko znak želje za moću. Božićna zbilja govori o neznatnosti i nemoći. Bog je u stvarnosti štale, Marije i Josipa, priprostih pastira, došao u ljudsku nemoć i siromaštvo ljudske nutrine. Jasle i štala, slika su nas samih. Jaslice nisu idila s betlehemskih polja, nego stanje koje je u nama i koju Bog želi pohoditi.

Stoga se istinski poklon Bogu, događa u vlastitoj životnoj zbilji u kojoj trebamo prepoznati Božji pohod, riječ i svjetlo. Slavljenjem otajstava Kristova rođenja u nama se iznova nastanjuju Riječ i Svjetlo. Naša tama je obasjana božanskim Svjetlom – Kristom, kako bi sav naš život bio riječ o Riječi, koja je postala tijelom.

Božićno otajstvo sadrži proročki navještaj, povijesno prisjećanje na događaj koji se zbio u Betlehemu, neprestano posadašnjenje te usmjerenost na vječnost.

Otajstvo Kristova utjelovljenja i rođenja, može se svesti na istinu da nas Bog slobodno ljubi. Još više nas ljubi kada smo u grijehu da bi nas svojom ljubavlju privukao k sebi i oslobodio grijeha. Na nama je da se otvorimo Bogu i dopustimo da nas oslobodi našega pogleda na svijet, kako bismo mogli u sebi i oko sebe početi promatrati Božjim očima.

Kršćanstvo nije tek folklor i običaj, nego svježe i aktualno življenje vjere, nade i ljubavi. Božić nije tek događaj koji se jednom dogodio u povijesti, nego je otajstvo koje se u našem životu neprestano treba događati.

Svima vama nazočnima s vašim obiteljima, na dobro došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

fra Mate Tadić, OFM

 

 

 

PODIJELI