MISAO IZ EVANĐELJA DANA
XVII. tjedan
Nedjelja, 29. 7. 2018.
SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15
NAPOMENA:
▪ Izostavlja se spomendan sv. Marte, osim gdje se slavi kao svetkovina.
Prvo čitanje: 2Kr 4, 42-44
Jest će i preostat će.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 145, 10-11.15-18
Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine, i sitiš nas.
Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.
Drugo čitanje: Ef 4, 1-6
Jedno tijelo, jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 6, 1-15
Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Događaj kada je Isus nahranio pet tisuća ljudi sa pet kruščića i dvije ribe je očito toliko važan da ju spominju sva četiri evanđelista. To se dogodilo onog trenutka kada je Isus dobio vijest o nasilnoj smrti Ivana Krstitelja od strane Heroda. Tog trenutka imao je samo jednu želju – biti sam. Da bi svoju želju mogao realizirati, sa svojim učenicima je preplovio jezero i otišao na neko pusto mjesto gdje se uobičajeno ljudi nisu skupljali. Isus je htio biti sam jednako kao i mi kada nas snađe neka zla vijest. Kao i mi želio je bit sa svojim najbližima. Ali Isus nije želio biti potpuno sam. Htio je moliti. Htio je biti sa svojim Ocem.
Možemo biti u bilo kojoj situaciji u bilo kojem našem usamljenom mjestu, mogu vas uvjeriti da tamo nikada nismo sami. Na svim osamljenim mjestima, čovjeku je najbliži Gospodin, i upravo na takvom mjestu možemo čuti tihi i tanki glas, koji nas poziva i daje nam nadu. Ono što je značajno, na takvim osamljenim mjestima, Gospodin nas ne ostavlja previše dugo, jer biti u takvom okruženju previše dugo zna biti iz drugih pogleda i prilično opasno.
Isus također na tom tajnom mjesto nije previše dugo uživao. Praktično uopće nije. Ustvari tu osobnu zajednicu sa svojim Ocem mogao je iskoristiti jedino u čamcu s kojim je plovio preko jezera. Očito su to učenici shvatili i nisu Isusa ništa pitali. Jedva da su doplovili na to pusto mjesto, a tamo su ga već čekali ljudi koji su na to mjesto došli pješke okolo jezera.
Ono što je važno ovdje naglasiti je da se Isus nije mogao utajiti ili sakriti. To nam samo želi poručiti da ni mi ljudi ne možemo niti smijemo zatajiti ili sakriti Krista. Što ustvari znači, ne zatajiti ili sakriti Krista. Danas nam ni jedan totalitarni režim ne naređuje da krista držimo u svojoj nutrini ili da o njemu smijemo govoriti samo u crkvenim objektima i bogomoljama.
Homilija
Što možemo uzeti kao pouku od samog Isusa Krista. Kao prvo, Isus je za svakog imao dobru i utješnu riječ. Za to Isus nije morao ići daleko. Pored riječi utjehe, govorio im je riječi pune nade i ohrabrenja o Kraljevstvu nebeskom. Isus je znao i nikada to nije opovrgnuo da čovjek ne može živjeti jedino od lijepih riječi, znanju o Božjem kraljevstvu, o molitvi ili nekoj drugoj duhovnoj aktivnosti.
Isus je odgovorio sotoni prigodom kušanja: A on odgovori: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Matej 4,4. S druge strane smijemo odvažno temeljem Isusovog djelovanja i stila života reći da ta rečenica vrijedi i obrnuto. Možda će te se iznenaditi, ali možemo sa sigurnošću potvrditi da je i to Božja riječ, da je i to Kristovo poslanje. Suprotan tekst od ovog prvog bi mogao biti: „Ne živi čovjek samo od Božje riječi, već i od kruha.“ Na kraju ne spominje li Gospodinova molitva Očenaš „Kruh naš svagdašnji daj nam danas“
Izvješća evanđelja kažu što je Isus radio: Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Matej 14,14. Ovo je jedno od važnijih izvješća koje opisuje da je Isus liječio. U ovom tekstu evanđelista želi naglasiti da Isus uzima naše bolesti na sebe. Isus prihvaća bolesti ljudi koji su došli u pustinju, kao svoj vlastiti problem. Ljudske bolesti su bili Njegovi problemi. Bolesti, stradanja zbog prirodnih ili drugih katastrofa po Isusovom primjeru je i naš problem. Mi istina ne možemo te sve ljude spasiti kao Isus, ali trebamo im pomoći. To je Isusovo učenje. To je Isusova religija.
Evanđelist Matej u ovom primjeru daje jedan novi element. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: “Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane. Matej 14,15.
Isusovi učenici gledaju što se dešava i na kraju zaključuju: „Netko ovdje ima problem!“ Večer je, a ljudima krči u želudcu. Danas, gotovo uvijek kada se skupi toliko puno ljudi, odmah dođu pečenjari i ugostitelji te prodaju hranu. Uvijek je dobra ponuda. Tu ima mesa, pomfri, langoši, svakakvih vrsta kolača i ostalih poznatih delicija. Međutim, to nije bio slučaj sa ovom masom ljudi koji su cijeli dan slušali Isusa. Problem je definiran, i važno je naglasiti da to nije bila situacija nakon neke prirodne katastrofe ili ratnih operacija. Tekst nam govori da je to bilo uobičajeno vrijeme za večeru. To samo znači da su ono što su ponijeli, pojeli za ručak i sada za vrijeme večere hrane više nije bilo. Ta potreba za hranom nije bila izvanredna, već redovna.
Kakva je reakcija za rješenje potreba koju predlažu učenici? „Pusti ih neka odu i svoje potrebe neka riješe sami. To su odrasli ljudi. Što više, propovijed su čuli, na kraju neke si i izliječio, a ostalo nas ne zanima. Neka se o sebi pobrinu. Pusti ih neka se snalaze kako znaju.“
Isus ovo rješenje problema učenika ne prihvaća. To nije njegov stav u rješavanju ljudskih potreba. On ponovno objašnjava da se tu ne radi o teško savladivom katastrofalnom problemu koji bi trebali savladati vlastitom silom. Po Isusovom stavu, ovi ljudi ne trebaju odlaziti nervozni i gladni te hodati pješke nekoliko kilometara. Naprotiv, trebaju ostati. Čak što više u granicama mogućnosti da se udobno smjeste na travu koja je tamo rasla. Ljudi koji su okružili Isusa na obali jezera u pustinji ne moraju odlaziti.
Prijedlog učenika da ih pošalje kući nije prošao. Za Isusa je on bio potpuno neprihvatljiv. Po Kristovom razumijevanju, ovi ljudi ne mogu otići praznih ruku. Od Isusa se nikada ne odlazi s praznim rukama. Slušali su Božju riječ. Bili su svjedoci čudesnih ozdravljenja, ali to nije bilo sve. To nije bilo jedino što su trebali.
A Isus im reče: “Ne treba da idu, dajte im vi jesti. Mt. 14.16. Količina hrane koju su imali učenici za toliko broj ljudi nije bila ni simbolična. Ono što je značajno, trebali su podijeliti svoju vlastitu hranu koju su si spremili prijašnjeg ili tog dana. Izvješća evanđelja nastavljaju: Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. U prvom redu Isus ovdje nastupa u ulozi oca u klasičnoj židovskoj večeri. Molio je i zahvaljivao je za hranu koju imaju današnjeg dana. Kao otac obitelji izgovarao je blagoslov nad obitelji.
Učenici su situaciju htjeli riješiti na svoj način. Prvo su predlagali da tu masu svijeta otpusti, Kada su saznali što Isus želi, pitali su ga dali bi možda trebalo da odu kupiti hrane za dvjesto denara koliko su imali ili na neki način skupili. To je bilo njihovo rješenje.
Kakvo je rješenje bilo Kristovo? Isus prihvaća tu njihovu pripravljenu hranu, i to pet kruščića i dvije ribice. Što čini dalje. Isus moli. Učenici žele kupovati, Isus se želi moliti. Učenici razmišljaju potpuno ljudski i prirodno. Raspituju se za najbližu trgovinu hrane, izračunavaju koliko će kruha dobiti za taj novac da bi mogli zadovoljiti potrebe svih.
Za razliku od učenika, Isus na neki način želi poručiti da im on daje samog sebe i to u potpunosti besplatno. Nije mu potrebno ni tih dvjesto denara. Isus ne čeka da se obogatimo. Isus ne čeka da se popravimo, da budemo mudriji i zreliji. On nas poziva da mu dođemo. Jedan prekrasan poziv možemo čitati u Starom Zavjetu. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih. Izaija 55,1-3. Kada god na euharistiji dijelimo (hostiju) kruh Kristovog tijela, tada se iz zahvalnosti prisjećamo da je Isus s nama podijelio svoje tijelo i svoju krv. Podijelio je s nama svoj život. Dao je sve što je imao. Teško nama ako bi to imali samo za sebe i od toga da ništa nemamo.
Upravo ovdje cilja ovaj događaj. Ovdje nije u fokusu čudo koje je Isus učinio. Ovdje nije fokus na velikom broju ljudi. Ovdje nije riječ o velikom ostatku kruha nakon što su se najeli. To nije centar pozornosti ovog događaja. Ovdje se radi o dijeljenju toga što imamo. Sa Kristovog pogleda dijeljenje rezultira jedan paradoks. Više dobijemo nego što damo. Više dobijemo nego što bi nam nedostajalo to što smo razdijelili. To je fokus ovog događaja.
Također možemo iz ovog teksta zaključiti da gdje se za kruh i ostale Božje darove ne prestaje zahvaljivati, tu je uvijek prisutna želja da se kruh podijeli, i to spontano. Ta želja je uvijek tu prisutna. Nasuprot tomu, gdje se ti Božji darovi doživljavaju kao normalni, očekivani ili sl. i nema nikakve zahvalnosti, u takvom okruženju ljudi baš nemaju motivaciju da se dijele. Zahvaljivanje za kruh i ostale Božje darove je izuzetno važno. To zahvaljivanje producira želju podijeliti te Božje darove s drugima, a ne ih samo ostavljati za sebe. Kada se to smatra normalnim, logikom da je očekivano jer mi živimo u Europi, imamo puni stol, puni frižider, Zašto bi za to zahvaljivali. Pa to je rezultat mog posla i rada. Tu nema motivacije za davanje.
U današnje vrijeme nije problem kako tisuće kruhova proizvesti. Problem je kako ih razdijeliti da bi pomoć došla do onih stvarno potrebitih i to ne samo u izuzetnim situacijama.
Posljednja misao je dvanaest košara ostatka kruha. To nas asocira na dvanaest učenika i želio bi da pogledamo tu poruku evanđelja s te pozicije. Učenici su podijelili sve što su imali a vratilo im se to u višestruko uvećanoj mjeri.
Život svakog od nas može biti dotaknut Božjim čudom, čudom dijeljenja. Nemojmo to izgubiti iz vida. Uvjet je da na svemu zahvaljujemo.
Neka vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko Presečan
Kristijan Duver Mag. Theol.
