Posljednjih dana često preispitujem nešto, razmišljam o nečemu. Trenutno me okupirala prolaznost… Prolaznost života, prolaznost svega. Nedavno sam čistila podrum i među starim prašnjavim stvarima pronašla sam kutiju. Na njoj je pisalo “Kutija uspomena…” Otvorila sam je i u njoj pronašla mnoštvo svojih starih fotografija, pjesama, mnoštvo razglednica i suvenira koji datiraju još od mog 3. razreda osnovne. Malo pomalo pregledavala sam svaki papirić, svaku sliku, raspoređivala ih i u svojoj se glavi vraćala u te događaje, u te uspomene. Nakon dugo, dugo vremena, zastala sam na Taizeu. Zatvorila sam oči i prisjećala se svake minute, svake sekunde posjeta tom mjestu. Prisjetila sam se predivnog klanjanja, mnoštva ljudi na molitvama. Ja bih Taize nazvala “navigacijom za izgubljene” jer svi dolaze pronaći odgovore na svoja pitanja, svi nešto traže. Onaj tko se istinski unese u tišinu i prepusti svoje kormilo Onome gore, pronađe ono što traži, u to sam uvjerena. Prisjetila sam se i Asiza i njegovih predivnih zidina, La Verne koja odiše Franjinim duhom, Greccia koji pobuđuje Božićno veselje… Postoji mit da, tko sjedne u krilo Franjinih roditelja, taj će se vratiti u Asiz. I čini se da to nije samo mit. Sjela sam u krilo Franjinih roditelja i, akobogda, uskoro se vraća tamo, ali nije to tema. Kroz sve ovo prisjećanje, želim reći kako mi se čini da je sve to bilo jučer. U Asizu sam molila za mnoštvo stvari, palo mi je napamet da molim i za svoje životno zvanje, ali rekla sam: “Ma ima do toga još dvije godine…” i sad me to čeka, za par mjeseci. Kako je vrijeme brzo prošlo. U te dvije godine promijenila sam milijun zvanja i odgađala konačnu odluku… Neke stvari su me počele privlačiti, neke su mi postajale odbojne, ali sve sam gurala pod tepih, odgađala. Sad mi je to odgađanje pokucalo na vrata i priopćilo da sam iskoristila sve bonuse i potrošila sve odgode. Bilo me baš strah odlučiti. Što ako pogriješim? Ako odustanem? I tako do u nedogled… Onda sam se sjetila jednog citata sv. Tereze Avilske, a glasi ovako: “Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Tko ima Boga – ima sve, tko je strpljiv – sve postiže. Sve prolazi, samo Bog ostaje isti.” i odjednom kao da me je bilo manje strah. Shvatila sam da ne mogu pogriješiti ako uključim Boga u svoje planove, ako sve preporučim u Njegove ruke. Jer, sve prolazi, ljudi dolaze i odlaze, a On je od mog prvog daha sa mnom i još nije otišao, niti će otići. Svaki dan mi pomaže da se nosim s poteškoćama, da se borim i postižem svoje ciljeve, da pobjeđujem. On je ključ uspjeha i ključ sreće, a Njegov križ moja i tvoja ulaznica za vječni život. Prepustimo Bogu svoj život jer On neće otići, neće nas ostaviti. Pođimo s njim u nove pohode jer svaka bitka s njim, definitivno je i pobjeda.
Izvor: Portal Frama – Široki brijeg, autor: Jelena Skoko
