Dragutin Matak
„Zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane!“ (Jakov 5,3.)
Kada čitam ovaj tekst najprije pomislim na kao-gljive-niknule natpise i reklame o otkupu zlata i srebra koji dominiraju svojom zlatnožutom bojom i pozivaju građane da prodaju svoje blago po najpovoljnijoj cijeni. Čini se da će oni koji se odluče na prodaju dobro unovčiti svoj zlatni lančić ili narukvicu, prsten ili dukat koji su čuvali za teške dane. Međutim, ta navala na otkup zlata i srebra djeluje zloslutno, naročito usred gospodarskih kriza i novčanih nesigurnosti u kojima se nalazimo i koje nitko ne osporava.
Koja je poruka ovoga teksta? Biblija zasigurno nije udžbenik kemije metala gdje bismo mogli pročitati o zlatu koje hrđa, već je ovo slikoviti prikaz jadnoga stanja onih koji su se pouzdali u trajnost zgrnutog bogatstva ili otetih dobara. Jednostavno rečeno, nepravedni bogataši su se prevarili. Svojom pohlepom su upropastili ne samo one koje su pljačkali, već i sebe. Ono što su mislili da vrijedi trajno zapravo je prolazno i nestalno. Širi tekst u Jakovljevoj poslanici spominje izrabljene kosce i žeteoce koji nisu dobili naknadu za svoj rad (5,4), razvratni život bogatih (5,5) i korumpirano sudstvo pomoću kojeg se uklanjaju oni koji ne surađuju u zgrtanju bogatstva (5,6).
Isus je odavno poručio da iz razloga prolaznosti i nesigurnosti blago se ne sabire na zemlji, već na nebu (Matej 6,19-21), ali apetiti su gotovo uvijek jači od razuma. Naravno, blago na nebu nije zlato, već uljudni, obazrivi i pravedni odnosi među ljudima koji podrazumijevaju i pravednu materijalnu raspodjelu zajedničkih dobara.
Još je jedna poruka istaknuta u ovome tekstu. Zlato koje hrđa, vatra koja sve spaljuje i izraz „posljednji dani“ elementi su apokaliptičkog scenarija sveopće kataklizme koja je neizbježna. Nije nesavjesno poslovanje jedini uzrok kraja ovakvog našeg svijeta, već, kako to apostol Pavao jasno poručuje: „Preziranje bogatstva dobrote, strpljivosti i velikodušnosti Božje“ (Rimljanima 2,4). Ova se misao nastavlja izravnim opisom kraja: „Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna suda Boga koji će uzvratiti svakom po djelima“ (Isto. 2,5-6). Zapazimo, potpuni kraj ovakvog našeg svijeta je posljedica našega izbora, a ne demonstriranje Božje nadmoći. Takozvani apokaliptički krah, Sudnji dan, Dan gnjeva, konačna kataklizma koji dosežu svoj vrhunac prilikom Kristovog drugog dolaska jesu kraj tužne povijesti našeg planeta, ali i slavni ulazak u „ nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2. Petrova 3,13). Uz nagovještaje propasti svega što je zlo i nepravedno Biblija je prepuna opisa novoga stanja među ljudima kada će Bog „otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otkrivenje 21,4). Usred nesigurnosti i nemira našeg vremena ovo dragocjeno Božje obećanje je pouzdani temelj na kojem valja graditi svoj život te njegovati okrepljujuću nadu i mir.
Vratimo se načas na početnu misao. Problem našeg planeta nije u legalnom otkupu dragocjenosti – to je bila samo početna asocijacija. Uzroci našeg nezavidnog stanja mnogo su dublji. Oni su karakterne naravi. Riječ je o nedostatku izvornih humanističkih vrijednosti koje su zapravo duhovni ideali istinske pobožnosti. Gospodarske, novčane, društvene trzavice i krize nastaju kao rezultat „loše kvalitete“ ljudskog bića. Izostanak uvažavanja svake osobe, negativno uspoređivanje s ljudima koje srećemo na životnom putu, izdizanje iznad drugoga i podcjenjivanje drugačijeg samo je na vrhu liste negativnosti koje je čovjek u stanju izmisliti i opravdavati. Nažalost, tijekom povijesti i u svim vrstama odnosa, čovjek je čovjeku vuk, a trebao bi biti dar. Bezobzirni individualizam koji ne mari za društvenu zajednicu, a spreman se je okoristiti tom istom zajednicom, zapravo je bolesno stanje uma, a ne vrhunac ljudskih sloboda i dostojanstva. Zakoni koji su doneseni uz pristanak većine, a podržavaju i omogućuju ovakvo ponašanje, zapravo potiču masovno ludilo i nepravdu. Čini se da ovakvi stavovi dominiraju fenomenom neoliberalizma ili neokapitalizma o čemu ćemo više reći u člancima koji slijede. Takvo stanje među ljudima je samorazarajuće i nema budućnosti, jer je potpuno suprotno naravnom i duhovnom obrascu suživota koji je tako uvjerljivo prikazan u Bibliji odnosom između udova i tijela.
Apostol Pavao opisuje ideal međuljudskih odnosa služeći se slikom skladnog funkcioniranja ljudskog tijela. Metaforu o tijelu nalazimo i u ostaloj antičkoj literaturi, a njom bi se poučavali buntovni članovi društvene zajednice. Međutim, Pavao dokazuje kako je jedino Kristova pokretačka snaga izvor i motiv sklada u tijelu, dakle među ljudima. Ako ne oblikujemo naše odnose prema uzoru Isusove bezuvjetne ljubavi, požrtvovnosti i dobrote, suživot s drugim i drugačijim ljudima je nemoguć. Ovom metaforom Pavao ne ilustrira samo ideal jedinstva, već i potrebu za međusobnim pomaganjem. Prisjetimo se ukratko osnovnih pouka iz ovog genijalnog teksta u Prvoj poslanici Korinćanima 12,12-27.
Osnovna je pouka da su zajednički interesi važniji od individualnih, jer „tijelo nije jedan ud, nego mnogi“ (12,14). Da bi postojala, društvena zajednica mora biti sastavljena od skupa pojedinaca. Ova se tvrdnja čini toliko utemeljenom na zdravom razumu da je teško zamisliti nešto suprotno. Međutim, ovu naravnu mudrost redovito osporavamo, jer naša je stvarnost proturječna i upravo ono što nema smisla silom se nameće kao najperspektivnije rješenje. Pavao stoga umješno dokazuje ludost bezobzirne individualnosti: „Rekne li noga: ‘Nisam ruka, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? (12,14) I rekne li uho: ‘Nisam oko, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? (12,15) Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas.’ (12, 21) Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? (12,17) Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo?“ (12,19).
Druga je pouka sadržana u opisu sklada među udovima koji omogućuje tijelu da živi: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. (12,12) Da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. (12,25) I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. (12,26) A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.“ (12,27)
Kada skupina pojedinaca živi i djeluje prema ovome duhovnom idealu onda su zajednički interesi uvijek ispred pojedinačnih. Zapravo pojedinačni doprinosi društvenoj zajednici jedino postoje i imaju najviše smisla kada su u službi društvenoj zajednici. Svako iskakanje iz konteksta normalne, dragovoljne, i lijepe međuovisnosti je najprije neozbiljno, a zatim destruktivno i tragično za pojedinca i zajednicu. Bogati i bezobzirni pojedinac umire u izolaciji svoje pretilosti. Skladno pak zajedništvo u kojem je suradnja vrhunsko načelo je jedini jamac opstanka pojedinca.
Zamislite si svijet u kojem bi utjecajni i bogati pojedinci i ustanove razumjeli i prihvatili ovaj biblijski model odnosa među ljudima i ravnomjerno raspodijelili dobra koja pripadaju svim ljudima? Istina, banke, poslovne i komunikacijske centre, trgovačka središta i vojne baze ne bismo više gradili od stakla i mramora i od najboljih materijala, i isplaćivali si basnoslovne honorare, ali ne bi ni desetine tisuća obespravljenih i slabih umiralo od gladi i neljudskih uvjeta života svakoga dana. Ideološke razlike među ljudima nismo ni spominjali, one čine probleme našega svijeta još složenijim.
Zamišljati i sanjati o svijetu gdje su svi ljudi prirodno povezani kao udovi u tijelu i gdje su svi ljudi sestre i braća jer imaju istog Roditelja nije nestvarna maštarija. To je kršćanski i općeljudski ideal koji može biti naše životno opredjeljenje. U protivnom bit ćemo žrtvama prokletstva zgrnutog blaga.
Globalne probleme sebičnog i samoživog čovječanstva sam čovjek ne može riješiti. Potrebna mu je pomoć izvana koja je djelatna već sada u osobnim pobjedama, a u cijelosti će se ostvariti uspostavom Kraljevstva Božjeg na Zemlji. Pavlova završna misao je jednostavna i ohrabrujuća: „Strpite se dakle, braćo, do Dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!“ (12,7.8.)
