PRESVETO TROJSTVO
UVOD
Na svakoj Svetoj misi čujemo riječi: „Tajna vjere“, ustvari: „Otajstvo spasenja“. Danas slavimo najveće otajstvo naše vjere i spasenja: svetkovinu Presvetoga Trojstva. Naš se Bog tijekom povijesti spasenja, postupno otkrivao ljudima dopuštajući im da ga djelomično prepoznaju i spoznaju. Svoju najveću objavu Presveto Trojstvo doživljava u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku.
Ne skrivajmo svoga pogleda od Boga, nego svjesni svojih slabosti priznajmo mu svoje grijehe da bi ga čista srca mogli primiti u ovoj Euharistiji.
HOMILIJA
Danas slavimo blagdan kojim ispovijedamo istinu vjere, a ne neki događaj iz povijesti spasenja. Istina vjere o Presvetom Trojstvu oblikovala se kao nauk Katoličke Crkve u borbi s raznim krivovjerjima. Krivovjerje koje je nijekalo Kristovo božanstvo, pokrenuo je Arije u IV. stoljeću. Arijanizam kao i druga krivovjerja poticala su crkvene Oce u jasnom definiranju vjere Crkve, koja se konačno uobličila u Nicejsko-carigradskom vjerovanju koga ispovijedamo svake nedjelje.
Istina o Jedinstvu i Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetoga, bila je odlučujuća u izricanju smrtne kazne Isusu dok je bio pred onima koji su ga sudili. Govorio je kako su on i Otac jedno. To je bio razlog smrtne presude, jer je sebe nazvao Božjim Sinom. Istina o Presvetom Trojstvu, Kristu je toliko bila vrijedna da je za nju bio spreman i život dati. A koliko su nama danas vrijedne istine naše vjere? Možda toliko, da se uopće i ne trudimo upoznati ih na pravi način. Za istinu vjere o Presvetom Trojstvu mnogi su kršćani dali svoje živote, vjerujući da su Otac, Sin i Duh Sveti jedan Bog u tri božanske osobe.
I danas se na različite načine pojavljuju razni oblici krivovjerja. Ali mi se kršćani suvremenoga doba, na neki način ponašamo smiješno. Znamo zaboraviti cilj i svrhu svoga životnoga putovanja. Zaboravljamo kako su naši sastavni dijelovi tijelo, duša i duh jedno i kako je život na zemlji tek početak našega života.
Izgleda nam shvatljivo kad se netko brine o jelu, pilu i odjeći. Ljutili bismo se na liječnika, pobjegli od njega i drugima isto preporučili, koji bi nam rekao kako je svejedno popijemo li aspirin ili otrov. Jednako bismo se ponašali, kada bi nekoga pitali za put do Zagreba ili drugoga mjesta, a on nam rekao kako je svejedno kamo krenuli jer je zemlja okrugla pa ako krenemo na bilo koju stranu jednom ćemo doći na željeno odredište. Takav nas odgovor ne bi zadovoljio, nego bi potražili drugoga. Tako je i s drugim stvarima ovoga svijeta. Biramo filmove za gledanje, društvo s kojim ćemo biti. To je razumljivo i potrebno, jer smo ljudska bića s darom slobode i izbora.
Jednako je tako i s vječnim životom. Nije važno u potpunosti razumjeti istine vjere i shvatiti božanski život. Naprezati se u shvaćanju Presvetoga Trojstva, slično je kao i krenuti na put oko svijeta da bismo stigli u susjedno selo. Misliti da je važno samo ono što možemo izmjeriti, vidjeti, čuti i okusiti bilo bi zanemarivanje naših ljudskih moći i kvaliteta.
Za ljudski život su nam potrebni drugi s kojima želimo živjeti u slozi i miru. Važno nam je biti u skladu s ljudima oko nas, jer se osjećamo ispunjenima i sretnijima. To sigurno nije jer nam je netko naredio da tako mora biti, nego jer smo osobe stvorene na Božju sliku i priliku. U sebi nosimo potrebu ostvariti se kao samostalne osobe u društvu i zajedništvu na sliku Presvetoga Trojstva u suodnosu Oca, Sina i Duha Svetoga.
Istine naše vjere su nama kršćanima važne. Trebaju nam biti poziv na dublje proučavanje i upoznavanje s vjerom i Crkvom. Današnjim vjernicima istine vjere su od životne vrijednosti. Ako ne vjerujemo u Kristovo božanstvo, što to onda primamo u pričesti? Ako ne vjerujemo u Silu Duha Božjega, koga smo to onda primili u sakramentu potvrde? Ako ne vjerujemo u Boga Oca ne idemo li slijepi kroz svijet, koji je za nas stvoren?
Sjećamo se jednadžbi koje smo rješavali u školi. Na početku bi se čudili tko to može riješiti i postupak je znao trajati prilično dugo i opširno. Rezultati bi na kraju bili prilično jednostavni. Obično jedan ili dva ili neki drugi sasvim jednostavan broj. Tako je i s tajnama naše vjere. Izgledaju komplicirano kad ih pogledamo, ali ako imamo postupak i dovoljno smo uporni i pažljivi prilikom rješavanja, rješenje se na koncu pokaže jednostavnim. Izgleda kompliciran i nerazumljiv, a ipak na kraju je on Jedan Trojstveni Bog.
Pristup tajni trojedinoga Boga moguća je jedino preko Isusa Krista, koji nam otkriva svoj odnos s Ocem. U Isusovu odnosu s Ocem moguće je otkriti i Božji odnos prema čovjeku. Nitko svijetu nije mogao objasniti kakav je Bog doli On sam. Čovjekov napor da probije nebesa i otkrije tajnu Boga nije dovoljan. Pa ipak, Bog nije skriveni i nepoznati Bog, jer je on sam sišao s nebesa i objavio se čovjeku.
Isus je samoobjava Boga čovjeku u ljudskome liku i jeziku. „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“ U ovoj Isusovoj rečenici nalazi se ključ razumijevanja Božje objave čovjeku i nutarnjega Božjega života. Božji odnos prema stvorenom nije suparnički, nego Bog svijet ljubi. U svome srcu Bog je pokrenut ljubavlju prema čovjeku. Božja ljubav prema svijetu pokreće njegovo djelovanje prema svijetu, jer samoga sebe daje svijetu. Čovjek međutim nije vječan, nego je stvoren u vremenu u kojemu je prolazan i može propasti ali i ući u vječni život.
Pavao u pozdravu Korinćanima, sažima trojstveni odnos Boga prema svijetu. Taj pozdrav je našao svoje mjesto i u liturgiji, jer je liturgijski pozdrav svećenika okupljenoj zajednici vjernika na početku euharistijskoga slavlja. Prije negoli čovjek spozna uključenost u zlo i grješnost, Bog mu izriče i jamči svoju milost, ljubav i zajedništvo.
Čovjek bi rado htio shvatiti Božju tajnu. Kao usporedbu Božje jednosti i trojstvenosti, uzima se usporedba s trima svijećama koje znače i isijavaju jedno svjetlo. Irci imaju običaj na blagdan sv. Patrika nositi list djetaline, čija tri lista čine jedan list kao znak Trojstvenoga Boga. Međutim, Bog se u konačnosti ne da shvatiti i nitko sebi ne može stvoriti valjanu sliku o njemu. Jer uvijek iznova našu sliku i predodžbu, uvijek neizmjerno nadilazi i iznenađuje nas. Jer bi Bog ustvari bio tako malen, kada bi ga ljudi mogli obuhvatiti i shvatiti.
Koliko samo ljudi među kojima smo možda i mi, ne može vjerovati u dragoga i blizoga Boga. Takvi redovito Boga doživljavaju kao onoga, koji stoluje iza oblaka, bez sudjelovanja i miješanja odozgor gleda na okrutnu igru u svijetu. Vjerovati u takvoga Boga, bilo bi nam ludost i ogorčenost. Ali Bog se nije iz svega isključio, nije ostao sjediti dobro skriven u nebu, nego je ušao u Isusu Kristu u svijet i ljudsku patnju da prevlada smrt, bolest, grijeh i patnju. On je dao svoga jedinoga Sina jer je njegova ljubav tako velika da je ne može za sebe zadržati, nego je mora priopćiti. Tko Božje samoobjavljenje Isusa Krista primi s vjerom, prihvaćen je u Božju ljubav, koja ne dokida patnju, ali joj daje smisao i cilj. Naš svijet, vrijeme i prostor su pozornica na kojoj se odvija dramatični komad postajanja čovjekom s nama u uvijek novoj postavi. Bog je iz ljubavi postao čovjekom u Isusu. A mi postajemo u pravom smislu ljudima, kada se ljubeći prepustimo Božjoj ponudi trajnoga i nerazorivoga života s druge strane svake patnje i životnoga besmisla.
fra Mate Tadić
