Propovijed povodom blagdana Preobraženja Gospodinovog, kojeg Slobodna katolička Crkva obilježava 25. siječnja
Blagdan Preobraženja Gospodinovog, koji naša Crkva obilježava 25. siječnja te sljedećih osam dana, obilježava događaj koji je opisan od strane više evanđelista (Mateja, Marka i Luke) kao i u Petrovoj Drugoj poslanici, a u kojima je opisano kako je Isus pošao na visoku goru, u osamu, na molitvu, u društvu trojice svojih najbližih suradnika – apostole Petra, Jakova i Ivana. Dok je molio, odjednom mu je lice zasjalo, haljine mu postale kao svjetlost, a uz njega se pojavili Mojsije i Ilija, te su njih trojica međusobno razgovarali. Isusovi su učenici sve to promatrali s velikim strahom, kad se iznenada pojavio svijetao oblak koji ih je zasjenio, te se iz njega začuo glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Od straha su pali ničice. Isus im je prišao i rekao da ustanu i da se ne boje. Više nije bilo Mojsija i Ilije, a Isus im je zapovjedio da o tome nikome ne govore.
Da bismo bolje razumjeli značenje ovog događaja, valja poći od sebe. Pogledati svoj život sad, u odnosu na ono kako je izgledao prije pet, deset ili više godina. Primjećujemo li kod sebe barem jednu promjenu? Ako je primjećujemo, predstavlja li ta, barem jedna promjena, dokaz da smo napredovali, evoluirali, sazrijeli kao ljudsko biće u duhovnom i bilo kojem drugom pogledu? Ako tu, barem jednu promjenu, shvaćamo i osjećamo kao primjer vlastitog napretka i rasta, očito smo doživjeli jedno od svojih mnogobrojnih preobraženja, transformacija, a da toga nismo bili ni svjesni.
Podrazumijeva se da je preobraženje koje je doživio Gospod Krist, a koje je opisano u današnjem evanđelju i koje danas obilježavamo, u globalnom smislu imalo daleko veći odjek, jer je riječ o stupnju spoznaje koji je Isusu omogućio temelj za daljnje djelovanje u ulozi Krista, u ulozi koja je bila ključna za njegovu ulogu u zemaljskom životu, koju je u potpunosti ostvario davši cijelog sebe drugima. No, unatoč značaju tog događaja, kao temelja za sve što se dogodilo kasnije, a što je rezultiralo Kristovim djelovanjem u svijetu, ni sva naša, pa i najmanja osobna preobraženja, nisu zanemariva, jer svaka naša transformacija, bez obzira koliko se nama, iz naše subjektivne perspektive činila beznačajna, su jedna od neizostavnih postaja na putu potpune, najviše transformacije koju možemo doživjeti u ljudskom tijelu. Na tom putu, nama kršćanima, Gospod Krist je temeljni uzor i učitelj.
U trenutku preobraženja, kraj Isusa su bili Mojsije i Ilija. Postavlja se pitanje: koja je bila njihova uloga u tom događaju? O navedenom možemo imati različita gledišta, no bitno je za znati: tijekom našeg životnog puta, kao bića u ljudskom tijelu za vrijeme zemaljskog života, dok živeći ljudske živote nastojimo rasti i razvijati se duhovno, nedvojbeno imamo duhovnu potporu od naših pomagača. Jedni od najpoznatijih pomagača su naći anđeli čuvari, no tu su i mnogi drugi duhovni pomagači ili vodiči. U kontekstu tog gledišta, možemo pretpostaviti da su Mojsije i Ilija imali takvu ulogu u Isusovom životu, dok nije postigao stupanj preobraženja, koji je bio ključan za njegovu daljnju ulogu u ulozi Krista. Jasna je uloga Mojsija i Ilije kao onih koji su davno prije Isusovog dolaska na Zemlju stvarali temelje za njegovo djelovanje, stoga njihova potencijalna uloga kao pomagača u procesu transformacije Gospoda Krista nije iznenađujuća.
Na našim putevima preobrazbe vlastite ličnosti suočavamo se sa mnogim izazovima. Najteže je pred svladavanje jednog stupnja razvoja, kad, htjeli mi to ili ne, dobijemo najteže testove, kao završne izazove na putu svladavanja životnih lekcija u pojedinom stupnju razvoja. Koliko god nam bilo teško, ne posustajmo. Ugledajmo se u Gospoda Krista na tom putu, i zatražimo Njegovu pomoć, kad god osjetimo da nam je potrebna.
Amen
