Pozivaju li islam i Kur’an na nasilje?

263

Cijeli svijet se zgražao u rujnu 1996. na uništavanje svjetske kulturne baštine, kada su u Afganistanu fanatični Talibani u ime islama i Kur’ana minirali stare višestoljetne Budhine kipove. Još se živo sjećamo rujna 2001. i terorističkih napada rušenja dvaju nebodera Svjetske trgovinske organizacije WTO-a u New Yorku.

Nakon niza terorističkih napada po svijetu u velikim prodajnim centrima i podzemnim željeznicama „u ime Allaha Uzvišenoga“, svjedoci smo još jednog terorističkog napada islamskih fundamentalista i vjerskih fanatika nasilnika početkom siječnja 2015. na redakciju satiričnog tjednika „Charlie Hebdo“ u Parizu u kojem je iz osvete ubijeno deset novinara i dva policajca. Sa svih strana stižu osude toga terorističkog čina zbog objavljivanja muslimanima uvrjedljivih karikatura o proroku Muhamedu, kojim se ugrožava sloboda izvještavanja i tiska, ljudskog izražavanja i misli. To je osveta zbog povrjede vjerskih osjećaja muslimana, iako je i Isus Krist od istih prikazivan karikaturom u liku raspete žene – ali koje nisu prouzročile niti približan gnjev kod kršćana.

Masmediji donose i ističu izjave nekih muslimanskih svjetskih vođa i uglednika, koji se iz nožnih sila trude začetnika islama proroka Muhameda prikazati mirotvorcem i da nije propovijedao nasilje. Kod čitanja Kur’ana što je muslimanima sveta Allahova objava –kojega Muhamed ustvari nije napisao jer je bio nepismen nego njegov pisar, upada u oči da začetnik islama koji je nastao početkom 7. stoljeća, donosi mnoge zgode i događaji iz Biblije Staroga Zavjeta a spominju se i neki od velikih biblijskih likova. Muhamed prepričava ove događaje na svoj način dok neke i izvrće, a pisar u ovoj knjizi bilježi i Allahove objave Proroku.

Kur’an Muhameda promatra kao prenositelja Allahove objave u drugom licu (mi) vjernicima, dok se sve ne muslimane naziva nevjernicima. Oni trebaju prihvatiti pravovjerni islam na miran način, a ako ne tako onda se opravdava i uporaba sile s pozivom na sveti rat – džihad – i mač u ime Allaha. Sam Muhamed predvodio je ratove u zauzimanju gradova i kod širenja islama u susjednim gradovima na poluotoku Saudijske Arabije. Odatle se islam širi po susjednim zemljama i na druge kontinente.

Do Europe i naših područja islam stiže osvajačkim prodorom Turaka Osmanlija, koji su se na ovim područjima zadržali više od četiri stotine godina. Poznato je teško vrijeme za njihovog zuluma, dok svi koji su prihvaćali (prelazili na) islam dobivaju povlastice i ne moraju plaćati namete i poreze. Iz tih su razloga i mnogi kršćani prelazili na islam – u velikoj mjeri samo izvana – dok ih je dosta ostajalo i potajnim – kripto-vjernicima. S povlačenjem Turaka u Malu Aziju u drugoj polovici 19. stoljeća na našim prostorima ostaje domaće stanovništvo i poturice, koji su prešli iz različitih razloga na islam. Tomu u prilog svjedoče i kupoprodajni zemljišni ugovori u kojima npr. Mujo sin Markov, Hasan sin Franjin… i sl. kupuju ili prodaju zemlju.

U svemu tome svjedoci smo apsurda kada je u Rimu – sjedištu kršćanstva, sagrađena najveća džamija – muslimansko bogoštovno-molitveno zdanje u Europi. S druge strane u Meku – sjedište islama, smiju ući samo muslimani što je zabranjeno drugima i drugačijima a zabranjeno je unošenje druge literature osim islamske.

Papa Franjo je ne tako davno izjavio da su „kršćani najprogonjenija skupina ljudi u svijetu“ – osobito u islamskim zemljama u kojima ima najviše mučenika današnjeg suvremenog svijeta. Poznati su tzv. prijestupi protiv islama i Kur’ana u blasfemiji, kojim se vrijeđa Prorok, a što se iz interesa i koristi zloupotrebljava. Već je godinama poznat namješteni slučaj blasfemije pakistanskoj kršćanki Habibi, koja je osuđena na smrt i odvojena od svoje obitelji te skrovito živi u izbjeglištvu.

Današnji suvremeni multietično-kulturalni zapadni svijet demokracije, teško shvaća i prihvaća fanatizam i prijetnju terorističkog nasilje u ime bilo koje vjere kao i islama. Upoznati druge i drugačije od nas važno je da se otklone sve predrasude, uskogrudnosti i krivi pogledi, ali dopustiti i drugima da imaju svoje stavove, mišljenje i način života put je potrebnog uvažavanja kroz potrebni dijalog, upoznavanje i zbližavanje.

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI