Zanimanje za povijest djetinjstva kao dio društvene povijesti, pojavilo se tek šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Pionir ovakvog istraživanja francuski je povjesničar Philippe Aries, koji je u svojoj monografiji L’enfant et la vie familiale sous l’ancien regime (“Dijete i obiteljski život u starom poretku”) iz 1960. godine, istaknuo da je djetinjstvo kao pojam društvena konstrukcija modernog doba. Proučavajući slike, nadgrobne spomenike, namještaj, školske knjige otkrio je da su djeca prije 17. stoljeća prikazivana kao mali ljudi. Smatrao je da srednjovjekovni roditelji nisu bili privrženi svojoj djeci te da im se u vrijeme velike smrtnosti nije isplatilo materijalno i emocionalno ulaganje u svoje potomstvo.
Njegove su teze opovrgnuli drugi istraživači povijesti djetinjstva koji su istaknuli da odgoj i odnos prema djeci u srednjem vijeku i ranom novom vijeku nije bio nemaran, brutalan i ravnodušan. Naglašavajući kontekst predindustrijskog siromaštva i visoke smrtnosti novorođenčadi smatrali su da su stvarni odgojni postupci predstavljali primjereno ponašanje u tim okolnostima. Štoviše, naglasili su izrazitu roditeljsku skrb prema djeci tijekom bolesti, njihovo žrtvovanje te izražavanje boli za umrlom djecom.
Na odnos prema djeci u seoskoj je obitelji bilo bitno izražavanje emocionalne privrženosti, za njihov odgoj bitno je bila presudna uloga roditelja, općeprihvaćeni “pedagoški” svjetonazor, broj članova obitelji i šire porodice te gospodarski status.
U cijeloj Europi u 16. stoljeću položaj seoskog stanovništva bio je znatno pogoršan. Vlast zemljoposjednika i prihodi stalno su rasli, povećavala su se vladareva potraživanja, a nadnice koje su se isplaćivale nadničarima bile su sve manje. Takav je razvoj situacije u konačnici rezultirao porastom siromaštva i ustancima s jedne strane, a bogaćenju i jačanju aristokratske moći s druge strane. Rast proizvodnje prehrambenih proizvoda i sirovina odvijao se sporije od porasta stanovništva te je završilo konačnim općim osiromašenjem i pogoršanjem uvjeta života seoskog stanovništva. Potkraj 16. stoljeća broj djece po svakom se paru smanjio, jer se u brak stupalo kasnije pa se i to smatralo jednim od razloga pogoršanja ekonomskih uvjeta.
Uvjeti života seoske obitelji i prostor u kojem je živjela imao je važnu ulogu u životu djece te je reprezentativno prikazivao njihovu svakodnevnicu. Tko je živio unutar takvog jednog prostora? Što je podrazumijevala definicija obitelji? Raffaella Sarti, u svojoj knjizi “Živjeti u kući: stanovanje, prehrana, odijevanje u novovjekovnoj Europi: (1500. – 1800.)”, prenosi definiciju termina iz četiri izdanja Vocabolario degli Accademici della Crusca (između 1612. i 1738.), u kojima se navodi da su obitelj “dječica koja žive ili koja su pod vlašću i skrbi oca, uključujući i očevu ženu, sestre i nećake, ako ih drži u kući”.
U novovjekovnoj Europi najčešće je prostor seoske obitelji obuhvaćala jedna prostorija (od 15 do 34 četvornih metra) u kojoj je u prosjeku živjelo osam do deset osoba, a time privatnosti gotovo i nije bilo. Osim toga, u takvim je prostorijama često postojao i jedan dio gdje su se držale životinje.
Raffaella Sarti napominje da je na imanju Altopascio u Toskani bilo oko 1770. godine radnika koji su živjeli u slamnatim kolibama i spavali sa stokom.
Na crtežu Petera Bruegela Starijeg (16. stoljeće) Posjet seoskom imanju, prikazana je jedna prostorija u čijem se sklopu nalazi i obrtnička radionica, prostor u kojem se kuhalo, posluživalo hranu, dočekivalo goste te odgajalo djecu. Prikazana je majka uz kolijevku koja se uz svoje svakodnevne poslove brižno posvećuje djeci (hrani, presvlači, doji, šiva odjeću…).
Rađanje i odgoj djece bila je najvažnija ženina zadaća u novom vijeku. Ženama su pri porodu pomagale babice, dok je muškarcima, kako navodi Marija Mogorović Crljenko, prisutnost pri porođaju bila gotovo zabranjena. Uloga babica je bila važna, jer su one upisivale podatke o novorođenoj djeci u matične knjige krštenih. Zbog nestručnosti pri porodu i tehničkih ograničenja, smrtnost majki i djece bila je velika. U Firenci je krajem srednjeg vijeka svaka treća žena umirala pri porodu ili od posljedica komplikacija pri porodu.
Iako se mnogo djece rađalo, obitelji nisu bile velike, jer su djeca umirala od raznih bolesti, gladi te opasnosti u kući i oko nje. Kakav je bio odnos majke prema djeci? Seoske majke bile su privržene svojoj djeci. Same su ih dojile, previjale, kupale, a pripomoć su mogli biti i ostali ukućani jer su seoske žene često bile zaposlene. Mala su djeca spavala s majkama, pri čemu je postojala opasnost od gušenja u postelji. Navedena autorica spominje da tijekom 17. stoljeća u istarskim mjestima, prilikom kanonskih vizitacija, nije bio iskorijenjen običaj uzimanja djece u postelju i da se nizom upozorenja nastojalo prekinuti tu praksu. Naime, često se radilo o prikrivenoj metodi čedomorstva. Tako Iločki statut iz 1525. godine donosi niz odredaba i sustava kažnjavanja za ubojstvo. U glavi 43. treće knjige Statuta opisana je situacija kada dojilja spavajući pritisne, ili joj dijete ispadne iz kolijevke i umre. Takvu se dojilju, prema Statutu, ima osuditi na smrt i to spaljivanjem, a što je predstavljalo najstrožu kaznu.
Gušenje dojenčadi u majčinoj postelji, prema Miroslavu Bertoši, bilo je zanemarivo u odnosu na bolesti poput oboljenja želuca, debelog i tankog crijeva, teških proljeva koji su odnosili mnogo više života. U takvim su situacijama majke pokazivale izrazitu brigu za svoju djecu. Nastojeći izliječiti svoju djecu obraćale su se, osim liječniku, štrigama ozdraviteljicama i iscjeliteljicama koje su u Istri zvane i bogovicama, a o čemu doznajemo iz radova navedenog autora za 17. stoljeće.
Primjer za poznavanje novovjekovne povijesti djetinjstva te odnosa roditelja i brige prema djetetu predstavlja slika Bolesno dijete, Nizozemca Gabriela Metsua (1629.-1669.), na kojoj je prikazana majka koja u naručju drži bolesno dijete. Slika je važna i kao prikaz novovjekovne svakodnevnice, povijesti odijevanja, uređenja interijera te povijesti senzibiliteta.
Dok su žene iz srednjih i viših slojeva davale svoju djecu na dojenje plaćenim dojiljama, seoske su žene dojile vlastitu djecu. Bile su privrženije svojoj djeci, a starijoj djeci su same pripravljale obroke. Osim majke, bitnu je ulogu u djetetovom životu imao i otac. Da se nisu samo majke brinule o najmlađima, dokazuju razne slike i realistični prikazi na kojima očevi hrane ili ljuljaju djecu (Adrien van Ostade, Paterfamilias, 1648.).
Raffaella Sarti navodi da se obrok siromašnih seoskih obitelji mogao sastojati samo od malo kruha. Često cijela obitelji zbog radova u polju i drugih poslova izvan kuće nije zajedno objedovala. Kada bi se cijela obitelj našla na okupu, svatko je imao svoje mjesto. Muškarci su bili povlašteni u odnosu na žene i djecu pa su na slikama djeca prikazivana kako stoje ili sjede na podu. Zorni primjer je slika L. Le Naina Seljačka obitelj (prva polovica 17. stoljeća), koja realistično prikazuje obiteljsku hijerarhiju za stolom.
U seoskoj obitelji za odjeću djece prije svega se brinula majka. Mlađa su djeca nasljeđivala odjeću od starije djece, pri čemu se ona stalno prepravljala, krpala. Također su i sluge dobivale staru odjeću od svojih gospodara, a u gradovima na tržnicama su postojali štandovi gdje se preprodavala iznošena roba, kao npr. ulica oko Piazze Navona u Rimu.
Seljačke obitelji nosile su jednostvanu odjeću izrađenu od vune, a sastojala se od komotne košulje za tijelo i visokih čarapa za noge. Već na spomenutim slikama ranonovovjekovne svakodnevnice s prikazima djece uočili smo da su djeca odjevena u bijele košuljice koje su sezale do koljena s maramama na glavi (kod mlađe djece), te su najčešće bosa.
Novorođenčad je bila umotavana u zavoje koji su se mijenjali najviše dva, tri puta tjedno, što je, prema Raffaelli Sarti, pridonosilo njihovoj visokoj smrtnosti. Takva je praksa proizišla iz vjerovanja da je kupanje opasno te da se u tijelo u dodiru s parom i vodom prenose patogeni agensi. Zato je dojenčadi voda bila zabranjena (sve do 18. stoljeća), a s druge strane liječnici su savjetovali da ih se maže ružinim uljem, ili uljem borovnice, te da ih se posipa prahom, primjerice prahom mekušaca, smrvljenim olovnim pepelom.
Joseph Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens navodi kako civilizacija proizlazi i razvija se u igri i kao igra. On dodaje novi pojam: homo ludens > čovjek koji se igra. Igra utječe na stjecanje ljudskog znanja, a, kako tvrdi autor, u temelju je svake igre natjecanje. Preko natjecanja djeca usvajaju nove sposobnosti i znanja i taj poticaj u natjecanju koji se javlja u igri, dio je razvoja ljudske kulture.
U novovjekovnim seoskim sredinama djecu su podučavali seoski župnici i učitelji. Poduke su obuhvaćale učenje čitanja, pisanja, računanja te vjersku poduku.
Osim vremena što su provodila u poduci, pomažući roditeljima u kući i izvan nje, novovjekovna su djeca bila zaigrana.
O dječjoj igri i pučkoj kulturi reprezentativno svjedoče slike Petera Brughela Starijeg: Igra dječaka (1559.-1560.) i Seoska svadba (1568.). Djeca su prikazana u živoj igri, natjecanju, zabavi. Najčešći je prostor zabave seosko imanje, ulica, unutrašnjost kuće. Sudjeluju u raznim društvenim događajima: crkvenim svečanostima i proslavama blagdana, sajmovima, karnevalima, krizmama, itd. Prilikom javnih događaja nalaze se u drugom planu, sa strane i u pozadini (stoje pokraj stola, ili sjede na podu), poštujući hijerarhiju uloga i obiteljskih odnosa koju će svojim odrastanjem zauzeti, i sjesti za svoje mjesto za stolom.
Povijest djetinjstva zasigurno zauzima posebno mjesto u povijesti ljudskog društva. Mnogi slikari ranog novog vijeka prikazivali su svakodnevnicu djece – od hranjenja, odijevanja, interijera i eksterijera u kojima su boravili i izvršavali svoje svakodnevne dužnosti i pomagali roditeljima do društvenih svečanosti i cermonija te prikaza odnosa roditelja i društva naspram djece. Djeca su zauzimala posebno mjesto roditeljske brige, njege, privrženosti. Uloga majke je bila bitna, ali i uloga oca i ostalih ukućana. U trenucima bolesti djetetu je iskazivana posebna njega i privrženost. U nemogućnosti izlječenja djece majke su se obraćale iscjeliteljicama smatrajući da će one magičnim moćima otjerati bolest. Osim slika podaci u matičnim knjigama, statutima, oporukama, školskim knjigama, nadgrobni spomenici, kanonske vizitacije, rječnici i dr., bogato su vrelo za proučavanje povijesti djetinjstva. Kroz igru i smijeh, natjecanje i prepirku ranonovovjekovne djece promatramo povijest kroz prizmu djeteta koji je svoju svakodnevnicu proživljavao kroz razne teškoće, ali uvijek usmjeren na radost i igru.
