Pouzdanje – djelovanje

131

 

Pročitao sam svjedočanstvo te osobe. Jako zanimljiv događaj i doživljaj! Ona je kroz tešku nesreću, kao događaj doživjela spoznaju! Kada čovjek shvati gdje je griješio u svome životu, tada on nije isti. Na putu je obraćenja, tada i Bog djeluje i pomaže. Ako neće onda mu je lijepo u blještavilu ovoga svijeta. Vjeruje u Boga ali mu Bog ne treba, jer sve ima pa dolazi do zaborava na samoga Boga. Jednostavno se zaboravi na njega i u službi smo ovoga svijeta.

Svi se mi moramo obratiti. Netko prije netko kasnije, a što prije ili ovoga trena to boljeJer nam je Kraljevstvo nebesko pred vratima, a mi ne vidimo jer smo u zaboravu da vidimo. U stvari tvrdimo da smo dobri ljudi, a ne činimo dobro. Tvrdimo da volimo, a ne ljubimo. Ne dajemo se, ne žrtvujemo… Jer kad činimo svaki dan dobro, volimo, ljubimo nepogrješne stvari – bića, radimo, a sve iz srca, tada zlo nema vlasti nad nama, kao da ne postoji. Pitamo se: Je li to moguće? Naravno! Imamo svece, mučenike, blaženike. Umjesto da i mi postajemo kao i oni im njima se samo molimo. Oni nam moraju biti uzor, jer se u životu ne možemo sami boriti protiv Zloga.

U svom svjedočanstvu,  djevojka opisuje svoje roditelje. Piše o tati, djedu te o grijesima obitelji. Oni su obraćenici, pokajali su se, i spasili po milosti Božjoj. Za nju je u njenoj mami Bog. On je uvijek bio tu samo što je nisu čuli. „Što zna – nepismena mater?“ Svašta su joj govorili i ponižavali je, a tata je tukao! To su joj činili jer je ona ono dobro, nad koju ingerencije Zloga nije mogla doprijeti. Zato jer je molila! Uz pouzdanje je i djelovala – molila i vjerovala. I na kraju Bog pobjeđuje.

Marko Musić, Tomislavgrad, veljača 2011.

PODIJELI