Pouka i njihova primjena

35

Propovijed povodom 23. nedjelje po Trojstvu

U današnjem Evanđelju čuli smo riječi Gospoda Krista: „Ja sam kruh života, koji dolazi k Meni nikad neće ogladnjeti, i koji vjeruje u Mene nikad neće ožednjeti. I koga Mi Otac dodijeli doći će k meni i koji dođe k Meni, neću ga odbaciti“. Što nam ovim riječima Gospod Krist poručuje?

Nama kršćanima, Gospod Krist je najveći uzor i učitelj. Vječna inspiracija koja nas vodi kroz život. Sukladno tome, nauk koji smo dobili od Njega i kojeg kao civilizacija prenosimo već više od 2000 godina na sljedeća pokoljenja smatramo najuzvišenijim učenjem s kojim smo se u potpunosti poistovjetili i koje je neizostavni dio naših života.

Ipak, svako duhovno učenje, pa bilo to i kršćansko, je podložno raznim tumačenjima. Kristove riječi koje nalazimo u Evanđelju, ne samo u današnjem nego i u ostalima, razne kršćanske denominacije shvaćaju na razne načine, a različitost u tumačenju vidimo i kod pojedinaca na osobnoj razini unutar jedne denominacije. Tko je onda u „pravu“,  a tko u „krivu“?  Po kojim kriterijima spoznajemo „pravu istinu“?

Doktrina naše Crkve zastupa tezu da istina nije istina za pojedinca, dok istu sam ne spozna. Shodno tome, kako god tumačili riječi Svetog pisma, a time i Kristov nauk, je u pravilu naše osobno tumačenje, naša osobna istina koju nemamo pravo nametati drugima, neopravdano vjerujući da je to „za njihovo dobro“.

Unatoč tome, u duhu slobodnog katolicizma, ulogu Krista u našim životima shvaćamo kao pojam ideala kojim kao ljudska bića težimo. Zemaljski život Gospodina Isusa Krista možemo promatrati kao najsavršeniji uzor zemaljskog života koji je u ljudskom tijelu moguć, kao na zemaljski život koji je dosegao svu puninu življenja u Bogu, života koji dolikuje čovjeku koji je postao kristolik – savršen u svakom pogledu. Stoga, Kristove riječi iz današnjeg Evanđelja možemo shvatiti kao na potpunu spoznaju sebe i Boga u sebi kad u potpunosti postanemo kristoliki – kao Krist. Jer, u konačnici, Kristove riječi su: „…onaj koji vjeruje u mene činit će također djela koja ja činim: on će ih činiti i veća, jer ja idem k Ocu.“ (Ivan 14,12). Zaista, svi smo pozvani biti kristoliki, svi smo pozvani doseći potpunu spoznaju, puninu spoznaje Boga u sebi, a Krist nam je na tom putu u ovom zemaljskom životu trajni uzor u nastojanju na to postignemo.

No, postavlja se pitanje: što nam je potrebno činiti da bismo dosegli veličinu Kristovu, da bismo postali kristoliki? Samo vjerovati u Krista, slijediti ga i slušati te se izjašnjavati kršćanima? Naravno da ne. Od svega navedenog, potrebnije je, što je god više moguće, nastojati živjeti Krista u svakodnevnom životu. Nastojati primjenjivati Kristov nauk u punini. Nastojati graditi sebe kao osobu u svakodnevnim izazovnim situacijama, u čemu nam je Kristova poruka i njegov život trajni uzor i primjer.

Gradnja sebe kao ljudskog bića, po uzoru na Krista, primjenjujući Njegov nauk, nije lagan put. Na tom putu, koji, unatoč svim preprekama, neminovno vodi konačnom cilju – ispunjenju spoznaje Boga u sebi u potpunosti, smo suočeni s mnogim preprekama i izazovima koji nas nastoje odmaknuti od našeg cilja. Te izazove i prepreke nemojmo shvatiti kao nekakvim vanjskim prijetnjama, nego ih shvatimo kao naše osobne testove karaktera, testove kojim, nesvjesno, sami sebe provjeravamo. Neka nas takve situacije ne obeshrabre, nego znajmo i vjerujmo – u našim molitvama, meditacijama i na bilo koji način koji je naš, se obratimo Kristu, koji je ionako uvijek u nama. Dopustimo Kristu da naše živote obuhvati u potpunosti, jer s Kristom nikad nismo sami.

Amen

PODIJELI