Potvrđena vjernost katoličkoj crkvi 879. godine

94

bramuc

Nakon što je uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove i tako postao pravi bizantski igrač, razočarani i nezadovoljni hrvatski narod odlučuje god. 879. kneza Zdeslava srušiti s prijestolja, te dovesti kneza Branimira koji će potom odmah vratiti stvari na svoje mjesto.

Knez Branimir se tako odmah odlučno odijelio od Bizanta, te je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak prijestolju sv. Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Na blagdan Uzašašća Gospodnjega 21. svibnja 879., papa Ivan VIII. služio je svetu misu u kojoj je podigao ruke k nebu i blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tom svetom misom papa Ivan VIII. priznao je nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo međunarodno priznanje. Hrvatski narod je tada zauvijek potvrdio vjernost katoličkoj crkvi i vjeru u Boga, koji će im kasnije u teškim i krvavim ratovima s Turcima dati snagu da postanu predziđe kršćanstva “Antemurale Christianitatis”. Ova je odluka stupila na snagu 07. lipnja 879. godine.

 

Preuzvišenom gospodinu Branimiru, slavnome knezu i ljubljenom sinu našem, zatim svim pobožnim svećenicima i poštovanim županima, kao i čitavom narodu, mir i milost u ime Kristovo!

Čuvši od Teodozija, vašega časnog biskupa, o vjeri i pobožnosti koju imate prema Stolici sv. Petra i našem biskupstvu, zahvaljujemo Bogu, koji vas je sada dostojao dovesti k tolikoj milosti i među svoje ovce ubrojio, koje je Gospodin apostolskom prvaku povjerio rekavši: „Ako me ljubiš, Šimune Petre, pasi ovce moje.“ Zato vašu vjernost i najkršćanskiju pobožnost ovim našim apostolskim pismom opominjemo i hrabrimo, da ne propustite do kraja izvršavati i obdržavati ono što ste Božjim nadahnućem počeli činiti i kako ste se pobrinuli, da se poput ljubljene djece svom snagom podvrgnete pod okrilje, upravu i obranu svetog Petra apostola i Našu, i u njegovoj službi ustrajete, tako da što jasnije i očitujete i usavršite, kao što Gospodin u evanđelju govori: „Neka svijetli svjetlo vaše pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“, i tako neka se (svjetlo) vaše raznese po cijelome svijetu, tako da pomoću Božjom i zaslugom svetih apostola, ono što je na spas i korist svih vas, odmah na čast i uznošenje Svete Stolice možemo obaviti, kao što se u vaše ime Nama povjerili pisma (scripta), tako neka ta pisma ostanu u njizi nebeskoj.

Stoga naređujemo da, kada se k vama vrati vaš ljubljeni biskup, ne propustite odmah k Nama osobno poslati prikladne svoje izaslanike, koji se od svih vas Nama i apostolskoj Stolici zasvjedočiti o onome što ste nam povjerili, ta di i mi pošaljemo s njima k vama svog izaslanika, kojemu će po običaju naše Crkve sav vaš puk obećati vjernost. Međutim vas opominjemo da ostanete ustrajni, jer je pisano: „Bolje je ne zavjetovati se, nego nakon zavjeta obećano ne izvršiti.“

Duh Božji, koji je napunio zemlju, neka napuni i vaše srce svakim mirom i veseljem u Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

 

Mlečanima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih god. 887. Neretvani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlečani su morali plaćati godišnji danak (tributum pacis) Hrvatima i Neretvanima za slobodnu plovidbu i trgovinu. “Danak mira” plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se je snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika
Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika, širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

U doba kneza Branimira mnogo se je gradilo. Tako je ostalo sačuvano pet njegovih natpisa: u Gornjem Muću gdje je dao sagraditi crkvu na čast majke Božje djevice Marije (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm), Šoputu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapanju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na gredi iz Šopota kod Benkovca zabilježen je latinskim jezikom “BRANIMIR” najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku, a na zabatu natpis “DUX CRUATORUM”
O prvom utemeljitelju hrvatske nezavisnosti knezu Branimiru, postoje nekakve teorije da je mogao biti jedan od Domagojevih sinova. Zna se sigurno da je imao ženu po imenu Maruša (Mariosa cometissa), s kojom je bio na hodočašću u talijanskom gradu Cividale (16 km. istočno od grada Udine), a dokaz tome su njihova upisana imena u Evanđelju sv. Marka.
Kneza Branimira naslijedio je 892. knez Muncimir, najmlađi sin kneza Trpimira i otac kralja Tomislava.

 

PODIJELI