„Jer žalost koja je po Bogu uzrokuje pokajanje na spasenje…” 2. Kor 7:10.
Uvjerenje u grijeh najbolje je opisati riječima:
Moji grijesi, moji grijesi, o Spasitelju moj,
Kako tužno na Tebe padaju.
Osvjedočenje u vlastiti grijeh jedna je od najrjeđih stvari koje se ikad dogode čovjeku. To je početak razumijevanja Boga. Isus Krist rekao je da će, kad dođe Duh Sveti, prekoriti ljude za grijeh (vidi Ivan 16: 8). A kad Duh Sveti potakne čovjeku savjest i uvede ga u Božju prisutnost, tad to nije odnos te osobe s drugima što ga uznemirava, već odnos s Bogom – „Protiv tebe, samo tebe, ja sam sagriješio i učinio ovo zlo u očima tvojim … ”(Psalam 51: 4). Čuda osvjedočenja o grijeh, oproštenja i svetosti toliko su isprepletena, da je samo osoba kojoj je oprošteno, ta koja je uistinu sveta. Ta osoba dokazuje da joj je oprošteno time što je milošću Božjom, potpuno suprotna svemu onome što je prije bila. Pokajanje uvijek dovodi osobu do točke u kojoj kaže: “Zgriješio sam.” Najsigurniji znak da je Bog na djelu u njegovom životu je kad kaže to i misli to. Sve što je manje od toga, puko je žaljenje radi glupih pogrešaka koje je učinio – čisti refleks uzrokovan gađenjem nad samim sobom.
U Božje se kraljevstvo ulazi kroz oštre, iznenadne bolove kajanja koji se sudaraju s čovjekovom cijenjenom “dobrotom”. Tada Duh Sveti, koji izaziva ove borbe, započinje stvaranje Sina Božjega u životu te osobe (vidi Galaćanima 4:19). Ovaj novi život otkrit će se u svjesnom (po)kajanju praćenom nesvjesnom svetošću, nikad obrnuto. Temelj kršćanstva je pokajanje. Strogo govoreći, osoba se ne može pokajati kad odluči – pokajanje je Božji dar. Stari puritanci običavali su moliti za “dar suza”. Ako ikad prestanete shvaćati vrijednost pokajanja, dopuštate si ostati u grijehu. Ispitajte se jeste li zaboravili što to znači istinski se kajati.
Oswald Chambers, kapelan britanske vojske
