Datum: 27.03.2016.

 

Pitanje:

Zašto neki ljudi počivaju a neki ne? Osobno znam prijatelje koji su jako pobožni, i pravi vjernici, žive svoju vjeru i žive čistoću, poste, mole ali nikada nisu počivali u Duhu unatoč mnogim duhovnim obnovama? Kako to objasniti?

 

Odgovor:
Poštovana,

što bi bilo počivanje u Duhu Svetom?

To je sila Duha Svetoga koje ispunja osobu koja pred tom silom gubi snagu sve dok tijelo više ne može stajati. Ta osoba ostaje pri svijesti ali je pod ozdravljujućom i iscjeljujućom silom i snagom Duha Svetoga. Djela apostolska govore o svetom Petru da je pao u zanos, u Getsemanskom vrtu vojnici uzmakoše natrag i padoše na zemlju pred Isusom (Iv 18,6); i sveti Pavao je doslovno pao s konja na zemlju prilikom svojega iskustva pred Gospodinom kad mu Isus u viđenju kaže da je on onaj koji ga progoni. Čini se da su sva ova iskustva slična iskustvima počivanja u Duhu Svetom gdje čovjek pred misterijem Duha Svetoga ne može ostati ravnodušan te izdržati silan izljev ljubavi u svoje biće.

Mnogi ljudi počivanjem u Duhu ne iskuse samo mir i duhovnu ljepotu, nego prisutnost samoga Boga. Za vrijeme dok je osoba pod utjecajem Duha Svetoga, Isus je želi osloboditi od svega što priječi potpuno sjedinjenje te doći u svaki kutak njegovog bića i izliječiti je na područja duhovne unutrašnjosti. Duh Sveti je slobodan učiniti mnoga duhovna djela te liječiti, ozdravljati, obnavljati, oslobađati kada se osoba potpuno opusti i odmori u Njegovoj ljubavi koja je neizreciva našim intelektualnim instrumentarijem. Kod Duha Svetoga ništa se ne može forsirati ali niti sprečavati Njegovu silu da dođe nad osobu svojim strahom gdje ćeš počivati i što će ljudi misliti o noj. Treba se oslobodi od bilo kojega oblika straha ili kompleksa. Treba se potpuno opustiti u Njegovoj ljubavi i prisutnosti i prepustiti se trenutku koji će Bog započeti u našem životu. Moramo se osloboditi i od osjećaja da nismo vrijedni ili dostojni ljubavi i blizine Duha Svetoga. To nije iskustvo za one koji su vrijedni ili puno mole, poste, zazivaju Boga, sakramentalnog savršenog života, to je za one kojima je potrebno unutarnje liječenje uglavnom duhovnih rana i ispunjenje Božjom ljubavlju. Počivanje u Duhu samo jednu minutu ili satima nije znak veće grešnosti ili veće svetosti. Riječi ljubavi upućene Ocu i Sinu i Duhu Svetome iz iskrenoga srca pomažu da ozdravljanje teče svjesno u naše srce. Treba biti otvoren i živjeti u Božjoj volji i blizini svaki dan. To iskustvo počivanja u Duhu Svetome tek je početak duhovnoga hoda koji zna završiti itekako gorkom i teškom suhoćom i raznim kušnjama. Duhovni put svakoga pojedinca započinje prosvjetljenjem, pročišćenjem te sjedinjenjem s Bogom.To je put posut trnjem i ne može biti drugačije. Isus će nastaviti svoje djelovanje u nama možda i godinama.

Počivanje u Duhu Svetome je za braću s duhovnim problemima i koji teško nose breme životnoga križa i koji su često slomljeni pod njegovom težinom. Stoga Isus obuzima dušu po polaganju svećeničkih ruku da im bude blizak i da im dadne duhovne snage za izdržati duhovnu borbu. Karizmatski pokreti su bogatstvo i blago Crkve. To su bili od samoga početka pracrkve kada se crkva kao još zajednica u povojima gradila na duhovan i karizmatski način po darovima Duha Svetoga, jer karizma je dar od Boga za posebno služenje i izgrađivanje zajednice. Duh Sveti u raznim vremenima povijesti podiže pojedince ili pokrete u Crkvi kako bi ona mogla odgovoriti na sve izazove ponekad dekadentnih vremena. Počivanje u Duhu nije nešto novo što nas na duhovnoj sceni može iznenaditi.

Čovjek svoju vjeru izražava čitavim svojim bićem: duhom i tijelom, razumom i srcem. U Katoličkoj Crkvi je bilo zanemareno emocionalno izražavanje svoje religioznosti i pobožnosti. Ono je danas prisutno na karizmatskim seminarima i dobro dođe i to neverbalno izražavanje svoje religioznosti. Kad se radi o polaganju ruku svećenika: Kao što je Isus polagao ruke ili rukama doticao bolesnike, tako opunomoćuje i svoje učenike. Poslije uskrsnuća ukazuje se okupljenim učenicima i ispunja ih silom Duha Svetoga. Pritom ih opunomoćuje da čine ono što je i on činio. Apostoli će to shvatiti ozbiljno. Sam Isus im je rekao da će u njegovo ime na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro. Polaganja ruku i molitva za ozdravljenje i iscjeljenje posve su legitimni i u skladu s tekstovima iz Svetog pisma.

Na karizmatskim skupovima u zadnje vrijeme redovito se događa da svećenici polažu ruke na glave vjernicima koji onda u većem ili manjem broju padaju, što se naziva „počivanje u Duhu“. Smatram da ovdje treba biti oprezan u kvalifikaciji tih događanja. Naime, nama se na naravnoj i na nadnaravnoj razini događa ono u što vjerujemo. Tako se može dogoditi da na tim seminarima počivaju oni koji žele ili koji to svjesno ili nesvjesno očekuju, dok drugi koji su prema tom fenomenu kritični, ne padaju. To se može nazvati i psihološkim fenomenom koji se kod nekih događa, a kod nekih ne, a ne prvenstveno to nazivati počivanje u Duhu Svetom.Kome je potreban dar i duhovno zdravlje i iscjeljenje, Duh Sveti mu ga može dati. Osobe koje su to doživjele kažu da su se prelijepo i ugodno osjećale u tom stanju. Opasnost je da neke osobe to forsiraju pod svaku cijenu, pa se skoro guraju da padnu. To je neprihvatljivo. Također ima da osoba koje kad ne padnu počnu sumnjati kako njih Bog ne, da nisu dostojne ljubavi Božje, da su grešni itd., jer nisu to doživjele.

Svećenici bi trebali vjernicima jasno reći kako je to fenomen koji se nekome događa, a nekome ne događa i da nema veze s osobnom svetošću ili prikladnošću osobe. Slično padanje-počivanje prisutno je i u drugim religijama kao i kod raznih gurua koji se bave alternativnom medicinom.

Glavni cilj karizmatskih susreta ne bi trebao biti stvaranje uvjeta da se ljudi samo lijepo osjećaju, nego da se dogoditi cjelovito naviještanje Evanđelja. Karizmatici bi morali imati na pameti da je samo ona karizma od Duha Svetoga koja izgrađuje zajednicu (Crkvu), koja naglašava poslušnost hijerarhijskoj Crkvi i koja potiče na karitativno djelovanje. Sve karizme moraju smjerati prema glavnoj i najuzvišenijoj karizmi, a to je ljubav. Treba imati uvijek Boga na prvome mjestu u životu, a to znači redovito pohađati nedjeljnu svetu misu, čitati Sv. pismo i primati svete sakramente. Treba nastojati postati bolji čovjek, znati biti kritičan prema sebi. Naučiti suosjećati s onima koji trpe. Iz ljubavi prema Bogu prihvaćati svakodnevne križeve koje nam Bog pripusti te svoju patnju pridruživati Kristovoj muci za spas čovječanstva. Najveća milost koja se može primiti na seminaru je u tome da se svaki dan prihvaća i s ljubavlju vrši volja Božja. Volja Božja nije primarno u tome da nas oslobodi od patnje, bolesti i raznih križeva, nego da Duh Sveti nas želi najprije suobličiti Kristu patniku.
Karizmatski susreti mogu pomoći ljudima da se obnove u svojoj vjeri, da se vrate Bogu, da dožive pravo obraćenje, da se vjernici tamo lijepo osjećaju i dožive ljepotu i radost. Treba nam ponizna duhovnost koja prihvaća volju Božju i uzda se u njegovu Providnost. Ne treba nam pobožnost koja je nabijena samo emocijama i koja ostaje samo na razini počivanja u Duhu, nego nam treba prava sakramentalna pobožnost preko koje dobivamo milost usklađivanja našeg vjerničkog života s voljom Božjom. Počivanje u Duhu ne bi trebalo tražiti zbog njega samoga niti bi ga trebalo pretjerano naglašavati. Riječ je o jednom vjerskom iskustvu koja snažno dodiruju dušu. Kod takvih iskustava počivanja u Duhu, vrlo je važno da u središtu susreta stalno drže Isusa, njegovo spasenje, ljubav i milosrđe, a ne neobične pojave. To znači da prije svakoga polaganja ruku svećenika pojedinac treba određeno vrijeme posvetiti gorljivome slavljenju. Ako se jasno propovijeda o osobi Isusa Krista, ljudi će iskusiti Kristovu milost, ali ako je prisutno osjećajno uzbuđenje bez propovijedanja evanđelja, lakše će se pojaviti iskustva koja su na razini afektivnosti.

 

Poslije počivanja u Duhu Svetome dolazi suhoća i duhovno protivljenje

Kada čovjek gomila grijeh na grijeh, Bog uznemiruje dušu grižnjom savjesti, a neprijatelj podržava dušu u tome stanju, umiruje je i nastoji je opravdati. Razlučivanje čovjekova djelovanja može se prepoznati po onome što se događa poslije (po plodovima ćete prepoznati): ako nam naša misao ili čin kasnije donosi radost, od Boga je, a ako donosi grižnju, tada je od neprijatelja. Ako se čovjek opredijeli za dobro, tada odmah plaća taj odabir, a kasnije mu se to obilno uzvrati; ukoliko je odabrao zlo, u početku dobiva badava, a kasnije obilati plaća a da zauzvrat ne dobiva ništa.

Kada čovjek postupno napreduje u dobru, događa se obrnuti proces: Bog podržava dušu, bodri, jača, tješi, nadahnjuje i smiruje; a Neprijatelj je uznemiruje razlozima i zaprekama da odustane. Oba pravila mogu se ovako sažeti: U zlu čovjeka podržava neprijatelj, a Bog odvraća, u dobru ga neprijatelj odvraća, a Bog podržava i tješi. To je posve prirodno: kad čovjek promijeni stranu dotadašnji saveznik postaje mu protivnikom i obratno. Spomenuta dva oprečna protagonista mogu se raspoznati prema ishodu: jedan čovjeku prijeći, a drugi pomaže da napreduje na putu slobode. Svaku misao obeshrabrenja, tame i žalosti koja mu prijeći napredovati u dobru valja odbaciti: od neprijatelja je. Postoji u dubini sklad s dobrim koji donosi veliki mir i smjelost. Valja to zamijetiti i gajiti u sebi. Svaka misao pouzdanja i nade, radosti srca i svjetla razuma, mira i snage, koja čovjeku olakšava put, prepreke svodi na pravu mjeru i pomaže mu da napreduje u dobru, valja prihvatiti: od Boga je.

Psihološka je zakonitost da čovjek osjeća radost i zadovoljstvo kada posjeduje veliko dobro ili kada se nalazi u nazočnosti Duha Svetoga. Tako i vjernik kada doživljava prisutnost najvećeg Dobra – Boga. U stanju utjehe očituje se moć milosti; nutarnja radost se širi kao iz izvora na sva druga područja osobe, čuvstva i na samo tijelo. Čovjek se iznova doživljava nepodijeljen, neokrnjen, i zato sretan, zadovoljan, sabran i ispunjen mirom. To je zapravo čovjekovo prirodno stanje, i to je njegova autentična narav.

Duša osjeća radost u pobožnosti – jačaju teologalne kreposti. Jača ljubav prema Bogu i nesebična ljubav prema stvorenju (ljubi ga radi Boga i u Bogu). Jača apostolska revnost oko vlastita spasenja i spasenja drugih, moguće su i tjelesne manifestacije (suze).

Svrha utjeha je da njima Bog privlači dušu k sebi i time je ujedno udaljava od grijeha i od raznih nepotrebnih navezanosti. Stavovi u razdoblju duhovne utjehe.

Ispravni stavovi su zahvalnost i poniznost. Oba proizlaze iz činjenice da je izvor autentičnih duhovnih utjeha Bog a ne čovjek i njegova zasluga. Čovjek ih treba primiti sa zahvalnošću i sa sviješću da one nisu plod njegovih zasluga i da ne valja za njima hlepiti. U vrijeme utjehe sjeti se i budi spreman i na suhoću; kao i obratno: Onaj tko se nalazi u utjehi, neka pomisli kako će mu biti kad opet nastupi suhoća i neka prikuplja nove sile za ono vrijeme. Čovjek može razvijati jednu vrstu infantilne duhovnosti, smatrajući utjehu a ne Boga konačnom težnjom svoga srca, te poistovjećivati duhovni život s duhovnim utjehama i tako razvijati površnu, sebičnu duhovnost, tražeći u vjeri samo utjehu, ugodnost, ono što joj je po volji a kada ih nema izražava infantilnu nestrpljivost i razočaranje.

Može si umisliti da je zbog primljenih utjeha već uvelike uznapredovao i da može druge poučavati. Utjehom nazivam kad se u duši pojavi unutarnji pokret uslijed kojeg ona usplamti ljubavlju prema Stvoritelju i svome Gospodinu te više ne može ljubiti ništa što je stvoreno na licu zemlje samo u sebi, nego u Stvoritelju svih stvari. Isto tako, kad liju suze, koje potiču na ljubav prema Bogu i našem Gospodinu, dolazile one ili od boli zbog grijeha ili zbog muke Krista, našega Gospodina, ili zbog čega mu drago što izravno smjera u njegovu službu i proslavu. Napokon, nazivam utjehom svako množenje ufanja, vjere i ljubavi i svako unutarnje veselje koje poziva i privlači k nebeskim stvarima i na rad oko spasenja vlastite duše, dajući joj mir i pokoj u njezinu Stvoritelju i Bogu.

Utjehe daju duši hrabrost, jačaju duh; spremnosti se pridružuje sveto veselje i radost u pobožnim vježbama što se često i na izvana izražava. Jamačno da je ugodnija i najmanja utjeha u pobožnosti nego li i najbiranije svjetovne zabave. Premda proizlazi iz najintimnije nutarnjosti osobe, osjetna utjeha je više površinske naravi, tipična za početnike i obraćenike. Budući da je osjetna podložna je zabludi, bilo čovjekove psihološke strukture, bilo poradi utjecaja neprijatelja. Duhovna utjeha. Porast u ufanju, vjeri i ljubavi koje otkrivaš u svom konkretnom životu. To je manje osjećajna pa stoga i manje izložena eventualnoj prijevari. To je rijeka žive vode koja vrije u unutrašnjosti onoga koji ljubi Gospodina (usp. Iv 4, 14). Ona je dar Duha (usp. Lk 11, 13) koji nas čini djecom i omogućuje nam da činimo volju Očevu. Ona je hrana jakih koju često prate suhoća u molitvi i snažna borba protiv suprotnih pokreta. Ne smijemo, nadalje, duhovne utjehe miješati s naravnim oduševljenjem koje proizlazi od nečijeg optimističkog temperamenta, vanjskog uspjeha i sl.

Termin „duhovna suhoća“ nekako se uvriježio premda ne obuhvaća svu širinu značenja ovog fenomena. Više ukazuje na osjetno-afektivno područje, gubitak oduševljenosti. Sv. Ivan od Križa taj fenomen najdublje je i najsustavnije razlagao te je za nj koristio metaforu: „tamna noć“. Govori o dvostrukoj noći: suhoća i odvratnost za duhovne i svjetovne stvari spada na «noć osjeta», a osjećaj napuštenosti od Boga na «noć duha». Duhovna suhoća oprečno je stanje duhovnoj utjehi. Bog – najveće Dobro duše – doima se odsutnim, duša ne zamjećuje afektivno pomoć njegove milosti, čini se da je prepuštena samoj sebi. Evo nekih obilježja toga stanja: – Odvratnost u pobožnim vježbama – Teologalne kreposti su ponajprije Božji dar, ovdje se ne uviđa njihova aktivna nazočnost: napast nepouzdanja, bez nade, lijenost u ljubavi – Budući da utjehama nije podržavana, duša intenzivnije doživljava prisutnost snage niskih i prolaznih stvari. – Osjećaj odsutnosti Božje ili čak napuštenosti od Boga. Kad ideš za zlim, neprijatelj te nastoji obradovati prividnim užitkom, a kad želiš izaći iz ropstva, onda ti to prijeći suhoćom, prividnom nelagodom. Dok u utjesi čovjek osjeća ‘unutarnji polet’, i ‘oganj’, ovdje osjeća ‘kočnicu’ i ‘tamu’: nesretan je, trom…

Duhovnom suhoćom nazivam sve ono što je protivno trećem pravilu, kao što je zamračenost duše, uznemirenost u njoj, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir uslijed različitih uzrujavanja i napasti što nas potiče na nepouzdanje, bez nade, bez ljubavi, gdje se sva duša osjeća lijenom, mlakom, žalosnom i kao odijeljenom od Stvoritelja i svoga Gospodina.

Osoba mora znati da se duhovni život ne sastoji isključivo u utjehama, nego poglavito u ispunjavanju Božje volje, to pak se može činiti i bez utjehe, što može biti i znak veće ljubavi, stoga se duhovni život razvija neovisno o utjehama. Ukoliko osoba nastavlja u tim djelima, razvija u sebi duhovni značaj, ona ustraje na Božjemu putu i uslijed protivština, ne dopušta da njome dominiraju unutarnja emocionalna stanja, što je znak veće zrelosti.

Neprijatelj dušu poziva natrag s ugodnim uspomenama, obilnim sigurnostima, prekinutim vezama…, koje je potiču da veli: „egipatski lonci su bili bolji“. U takvom stanju nošena je prema tome da odluči nešto zbog čega će se kajati. Takve su odluke obično obilježene žurnošću, treba ih odmah ostvariti, jer ako promisli, neće ih učiniti. Zlo se vrši ‘na brzinu’, a dobro strpljivo raste. Dok je magla ne valja mijenjati put: neka se čvrsto drži onog što je poduzeo u vrijeme Sunčeva svjetla i neka ga ne napušta zbog malodušnosti.

Takvim stavom čovjek odgaja i jača vlastiti značaj, da postane slobodan od svojih raspoloženja, da ona njime ne gospodare. Ne bude li tako neće napredovati na duhovnom putu: ostat će rob svojih duhovnih stanja, u vlasti svojih prohtjeva, razvlašćen od svoje volje i nošen kao pero na vjetru. Kad mu bude dobro, bit će ushićen, a snužden kad mu bude zlo; bit će ili iznad ili ispod sebe, uvijek izvan sebe, nikad ono što jest. Oduprijeti i suprotstaviti se suhoći, ne dopustiti da čovjeka obuzme njena mrklina, najveća je sloboda od zla. To je borba, ali i Božja pedagogija kojom otac odgaja sina da bi mu ojačao ljubav. U vrijeme duhovne suhoće ne valja mijenjati ništa, već treba ostati čvrsto i ustrajno kod odluka i odredbi koje je tko imao dan prije takve suhoće ili u određenju u kojem je bio u prijašnjoj utjehi. Kao što nas, naime, u vrijeme utjehe vodi i savjetuje dobar duh, tako u vrijeme neutješenosti i suhoće zao; s njegovim pak ne možemo naći put kojim ćemo nešto pravo odlučiti.

Suhoćom Bog kuša čovjeka, provjerava hoće li mu služiti i opirati se neprijatelju i sada kad ne prima osjetnu i opipljivu milost, nego samo dostatnu za spasenje. Uzrok duhovne suhoće može biti i Bog sam. Bog na taj način ima iskustvo čovjeka, uviđa je li spreman za zreliji stupanj ljubavi. Ujedno čovjek bolje upoznaje sebe, svoju ograničenost i bijedu, ali i snagu Božje milosti, posljedica čega je rast u poniznosti iz koje kao posljedica slijedi rast u dubljem pouzdanju u Boga. Valja istaći da ovo govorimo u kontekstu osobe koja napreduje od dobra na bolje. Jer ukoliko se radi o osobi koja ide od lošega prema gorem, onda suhoća ne može biti Božja kušnja, nego Božja kazna i plod vlastite nevjernosti.

Kroz vježbu strpljivosti opirući se napastovanjima oprečnim vrlinama: Ako si bez pouzdanja, rasti u pouzdanju, ako si nestrpljiv u strpljivosti, ako se lako naljutiš u miru, ako si nestalan u ustrajnosti, ako si senzualan u samokontroli, itd. Tako će čovjeku zlo koje doživljava, umjesto da ga razori, postati prigoda koju Gospodin dopušta da bi se sve bolje ukorijenio u dobru koje se suprotstavlja tom zlu – neka se ne prepušta negativnim i malodušnim mislima, nego neka pobudi nadu da je poteškoća prolazna.

Tri su razloga duhovne suhoće.

Bog dopušta suhoću iz tri razloga: 1. kao kaznu; 2. kao kušnju; 3. kao pouku

Uzrok suhoće može biti čovjek sam, to jest, njegova nevjernost. Ukoliko se čovjek prepustio nemarnosti, površnom duhovnom životu, olako si dopušta lake ili čak teše grijehe; u njemu je ohladila ljubav prema Bogu i Božjim stvarima, stoga je logično da ga one niti ne privlače niti oduševljavaju. Zato suhoća može biti kazna. Suhoća može proizlaziti i izravno od Boga, tada se radi o kušnji. Bog želi vidjeti jesmo li spremni služiti mu i ljubiti ga i živjeti kreposno i kada ne dobivamo utjehe i nagrade. Želi provjeriti jesmo li spremni i dalje napredovati u duhovnom životu, prijeći na viši stupanj.

Onaj tko je u suhoći neka razmišlja kako ga Gospodin kuša, prepustivši ga njegovim prirodnim silama da se opire uznemiravanju i napastovanju neprijatelja. A on se može oduprijeti s pomoću Božjom, koja ga nikad ne ostavlja premda je jasno ne osjeća jer mu je Gospodin oduzeo njegovu izvanrednu revnost, veliku ljubav i jaku milost, ostavivši mu ipak dovoljno milosti za vječno spasenje duše. Tko je u suhoći, neka nastoji ustrajati u strpljivosti.

Tri su poglavita razloga s kojih nas obuzima suhoća.

Prvi je što smo mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama, i zato se zbog naših vlastitih pogrješaka duhovna utjeha udaljuje od nas. Drugi je da nas Gospodin iskuša što vrijedimo i koliko napredujemo u njegovoj službi i proslavi bez tolikih nagrada utjehama i velikim milostima. Treći je da steknemo pravu spoznaju i svijest da na dnu duše osjetimo kako nije u našoj vlasti da steknemo ili održimo veliku pobožnost, žarku ljubav, suze, ni koju drugu duhovnu utjehu, već da je sve to dar i milost Boga, našega Gospodina, i da ne gradimo gnijezda u tuđoj kući, dižući glavu u oholosti ili u taštoj slavi, pripisujući sami sebi onu pobožnost ili druge pojave duhovne utjehe.

 

Kristijan Duvel,mag.theol.

PODIJELI