Zagreb, 10.12.2017.
Plam Hrvatskog gena buktinja postade
u kojoj zastaše pogledi naši.
U mutnu kaljužu zlobna maska pade
i zlobna srca na smrt prestraši.
„Ja zločinac nisam i ne priznam suda!“
Zna Bog za zdvojnost moju.
Istina je tako, tako tvrda;
to je svršetak u mojemu boju.
Na stvarnom stijenju Herceg-Bosne,
krivo optužene od licemjernih srca,
na njenom čelu slike ponosne,
mnogo zlo svijeta umirući grca.
Pade oholi Šekspir, što stoljećima laje
i zbunjeni Dante ponos Italije
i Krleža koji se ne kaje,
što ponudi razdor harmonije.
Padoše jadikovke Marcela Prusta
i ludi Servantes sa ludim Kihotom
i prodana duša Andrićeva, koja pušta
krikove izdaje prožete sramotom.
Pade Luter, pade silni Gete,
opjevani Mocart hvaljenog neba,
dok ponosno naše misli lete;
u zagrljaj srca koje se neda.
Padoše klepetala sladunjave nemoći;
koje prozvaše uspjehom riječi.
Ja slobodan bivam sve veći,
u slobodnom letu nitko me ne priječi.
Ostade samo junak Dostojevski;
ta stepska snaga slavenske duše
i Jesenjin pjesnik; vitez svjetski;
kojih nikad ne mogu da sruše.
I snaga naša modre rijeke,
Dizdarevog srca što ka suncu dere,
ostade na straži zemlje neke,
što nama uzglavlje meko stere.
Ipak prožet snagom katolcizma,
koja nježnom rukom lice mije;
grlim križ najtežeg križa:
oprostiti zločin mrtve nevinosti,
koja na stratištu novi život snije.
Pa neka oni Bogu račun daju,
opijeni snagom i bahati moću.
A bilo bi poželjno da znaju
da mogu biti suđeni za zloću.
Vječna samoća pakao se zove,
slobodnom voljom odbiše milosrđe,
nastave ploviti bez snage nove,
srce im postade sve tvrđe i tvrđe.
Obraćenje kuca, puno Božje tuge;
odbiše ga radi drugih stvari.
Izgubiše svjetlo radi grijeha kuge,
za sudbu vječnu duša im ne mari.
I umriješe sa mnom čiste duše,
daleko, daleko iza starog plota;
gdje lagani lahor tiho puše,
noseći nadu vijenca života.
Pa neka njihova zloba grca
i hude misli nepravednog prava.
Mi imamo ponos, imamo srca;
zeleni se doma našeg trava.
(Krešo Čepo, rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)
