PLAM HRVATSKOG GENA BUKTINJA POSTADE POVODOM SMRTI HRVATSKOG HEROJA GENERALA SLOBODANA PRALJKA

107

Zagreb, 10.12.2017.

 

 

 

Plam Hrvatskog gena buktinja postade

u kojoj zastaše pogledi naši.

U mutnu kaljužu zlobna maska pade

i zlobna srca na smrt prestraši.

 

„Ja zločinac nisam i ne priznam suda!“

Zna Bog za zdvojnost moju.

Istina je tako, tako tvrda;

to je svršetak u mojemu boju.

 

Na stvarnom stijenju Herceg-Bosne,

krivo optužene od licemjernih srca,

na njenom čelu slike ponosne,

mnogo zlo svijeta umirući grca.

 

Pade oholi Šekspir, što stoljećima laje

i zbunjeni Dante ponos Italije

i Krleža koji se ne kaje,

što ponudi razdor harmonije.

 

Padoše jadikovke Marcela Prusta

i ludi Servantes sa ludim Kihotom

i prodana duša Andrićeva, koja pušta

krikove izdaje prožete sramotom.

 

Pade Luter, pade silni Gete,

opjevani Mocart hvaljenog neba,

dok ponosno naše misli lete;

u zagrljaj srca koje se neda.

 

Padoše klepetala sladunjave nemoći;

koje prozvaše uspjehom riječi.

Ja slobodan bivam sve veći,

u slobodnom letu nitko me ne priječi.

 

Ostade samo junak Dostojevski;

ta stepska snaga slavenske duše

i Jesenjin pjesnik; vitez svjetski;

kojih nikad ne mogu da sruše.

 

I snaga naša modre rijeke,

Dizdarevog srca što ka suncu dere,

ostade na straži zemlje neke,

što nama uzglavlje meko stere.

 

Ipak prožet snagom katolcizma,

koja nježnom rukom lice mije;

grlim križ najtežeg križa:

oprostiti zločin mrtve nevinosti,

koja na stratištu novi život snije.

 

Pa neka oni Bogu račun daju,

opijeni snagom i bahati moću.

A bilo bi poželjno da znaju

da mogu biti suđeni za zloću.

 

Vječna samoća pakao se zove,

slobodnom voljom odbiše milosrđe,

nastave ploviti bez snage nove,

srce im postade sve tvrđe i tvrđe.

 

Obraćenje kuca, puno Božje tuge;

odbiše ga radi drugih stvari.

Izgubiše svjetlo radi grijeha kuge,

za sudbu vječnu duša im ne mari.

 

I umriješe sa mnom čiste duše,

daleko, daleko iza starog plota;

gdje lagani lahor tiho puše,

noseći nadu vijenca života.

 

Pa neka njihova zloba grca

i hude misli nepravednog prava.

Mi imamo ponos, imamo srca;

zeleni se doma našeg trava.

 

(Krešo Čepo, rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)

PODIJELI