Dragi prijatelji!
Nalazimo se pred vratima još jedne Korizme, milosnog vremena, koje nam Bog daje. Bog nam daje u tom vremenu, mogućnost da ga tražimo i nađemo, tj. daje nam vrijeme da budemo s Njim. Biti z Bogom, znači otkriti i svu veličinu čovjeka, sebe samoga, svojega poziva i dostojanstva. Pitanje koje nam se nameće, u okružju aktualnih događaja u našoj Domovini, borbi oko „zdravstvenog – spolnog odgoja“ u školi, jest: tko je čovjek? Tko je taj čovjek da se o njemu toliko govori i za njega toliko bori? O njegovog začeća, njegova odgoja i oko same njegove smrti. Što je to u čovjeku, tako vrijedno, da ga se tako napada u svom njegovom dostojanstvu, njegove slobode? Da li bi se mogao dati zadovoljavajući odgovor, na pitanje o čovjeku, bez njegova stvoritelja, bez Boga? Odgovor je jasan: ne može! Povijest je zapisala samo za jednu osobu riječ i to velikim slovima: „Evo Čovjeka!“. Svi znamo da su te riječi upućene na Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga Čovjeka. Riječ izgovorena ne od jednoga „vjernika“, već od Pilata, kojega se ne tiču vjerski zakoni. Iako je to Pilat priznao i potvrdio to dostojanstvo, dakle na Njemu nije našao nikakve krivice, ipak ga je osudio. Zašto? Jedno je vjerojatno zato da ugodi uglednicima društva koji su namećali svoje norme, gazeći prava čovjeka, a Isus im je rekao da: „Čovjek nije radi subote, već subota radi čovjeka“. Druga vjerojatnost je to, što su se trebala ispuniti Pisma, po kojima jedni izabiru spasenje, a drugi propast. To znači prihvatiti ili odbiti Isusa, koji je došao da ljude pomiri, oprosti im grijehe i to vlašću svoga poslanja od Oca. Ti koji su govorili da je to prijevara, da obmanjuje ljude, nisu doživjeli radost Uskrsa. Naprotiv, oni koji su mu povjerovali, prihvatili zakon ljubavi i cjelovito dostojanstvo čovjeka, koje im je sam Bog objavio, radovali su se vidjevši Uskrsloga.
Korizma jest vrijeme čišćenja, rasvijetljenja i prihvaćanja Istine o Bogu i čovjeku. Ne one istine koju je sam izgradio, već one koja mu se objavila odozgor, od svoga Stvoritelja. Čišćenje je moguće postići, samo kada se stvari nazovu po imenu i po onom zdravom razumu obasjanom Božjom milosti, čovjek se odluči za istinu naspram laži; za dobro naspram zla; za život naspram smrti; za blagoslov naspram prokletstva. To milosno vrijeme, korizma, prilika očišćenja lažnih predodžba o Bogu i čovjeku, slušajući i prihvaćajući Riječ Božju. Ta ista Riječ rasvjetljenju dubine otajstva koje nosimo u sebi i koja nam Bog objevljuje o Sebi. Ona kao Riječ Života, nas sjedinjuje s Onim koji je uzor čovjekov i njegov protulik, Isusem Kristem.
U ovoj godini vjere, vrijeme korizme je izvrsna prilika, da se taj veliki dar Boga čovjeku produbi i obnovi. Kao dar, čovjek koji ga prima, postaje za njega i odgovoran. Crkva nam predlaže tri izvora za produbljivanja vjere: Pismo Sveto, Crkveni Nauk i Katekizam Katoličke Crkve. Vezano uz aktualnosti naših društvenih zbivanja, doda bih dio teksta iz Enciklike, Ivana Pavla II, Otkupitelj čovjeka. Enciklika kojom se Papa na početku svoje papinske službe obratio svima u Crkvi i svim ljudima dobre volje (4.3.1979). U njeyinom trećem dijelu, naslovljenom, Otkupljeni čovjek i njegov položaj u suvremenom svijetu, piše: Događa li se da se ljudska prava krše u vrijeme mira, to postaje osobito bolno i s gledišta napretka to predstavlja neshvatljivu pojavu borbe protiv čovjeka koja se nikako ne može usuglasiti s bilo kojim programom koji sam sebe naziva »čovječnim«. Zaista, znakovita je činjenica više puta iznova potvrđena povijesnim iskustvom da gaženje ljudskih prava ide ukorak s gaženjem prava naroda s kojim je čovjek životno povezan kao s proširenom obitelju. Bitni smisao države kao političke zajednice jest u tome da je društvo, odnosno oni koji to društvo sačinjavaju, a to je narod, gospodar vlastite sudbine. Taj pak smisao ne biva ostvaren ako mjesto vršenja vlasti uz moralno sudjelovanje društva odnosno naroda doživljavamo kako određena skupina nameće svoju vlast svim članovima toga društva. To su bitna pitanja našega vremena u kojem je silno porasla ljudska društvena svijest i zajedno s njom potreba za ispravnim sudjelovanjem građana u političkom životu zajednice, vodeći računa o stvarnim uvjetima u svakom narodu i o potrebnoj čvrstoći javne vlasti. Ta su dakle pitanja od prvotne važnosti s gledišta napredovanja samoga čovjeka i sveopćeg razvitka njegove čovječnosti. Crkva je uvijek naučavala dužnost djelovanja za opće dobro i, tako postupajući, odgajala svakoj državi dobre građane. Ona je, štoviše, uvijek naučavala da je osnovna dužnost vlasti skrb za opće dobro društva. Iz te dužnosti izviru temeljna prava vlasti. Upravo u ime tih pretpostavki koje pripadaju objektivnom etičkom redu, prava vlasti ne mogu biti drugačije shvaćena osim na temelju poštivanja objektivnih i nepovredivih prava čovjeka. To opće dobro kojemu javna vlast u državi služi, potpuno je ostvareno samo onda kad su svi građani sigurni za svoja prava. Tako načelo o ljudskim pravima duboko utječe na područje društvene pravednosti i postaje mjerilom njezina temeljnog ostvarivanja u životu političkih organa. Temeljni test jest sloboda vjere. Ograničenje vjerske slobode i njezino vrijeđanje protive se dostojanstvu čovjeka i njegovim objektivnim pravima. Tu se bez sumnje nalazimo pred korjenitom nepravdom prema onome što je u čovjeku osobito duboko, što je izvorno ljudsko. Doista, čak se i sama pojava nevjere, areligioznosti i ateizma, kao ljudska pojava, razumije samo u odnosu na pojavu religije i vjere. Stoga je teško, stanemo li i na čisto ljudsko gledište, prihvatiti stav po kojemu samo ateizam ima pravo građanstva u javnom i društvenom životu, dok su ljudi vjernici, kao po nekom načelu, jedva podnošeni, ili se s njima postupa kao prema građanima nižega reda, i dapače su, što se već događalo posve lišeni građanskih prava. Ako se sustežemo ulaziti u pojedinosti upravo na tom području gdje bi nam to bilo osobito pravo i dužnost, postupamo tako nadasve zbog toga što nas – zajedno sa svima koji podnose muke diskriminacije i progona poradi imena Božjega – vodi vjera u otkupiteljsku snagu križa Kristova. Ostvarenje toga prava jedno je od temeljnih potvrda istinskog napretka čovjeka u svakom režimu, u svakom društvu, sustavu i sredini.
Možemo, na kraju uz želju da nam ovo vrijeme korizme bude doboko proživljavanje istina naše vjere, zamoliti i zagovor bl. Ivana Pavla II za nebeski zagovor, da iznova otkrijemo i radosno živimo ljepotu našega krsnoga poziva, izgrađujući čovječnije društvo u našoj Lijepoj Domovini, po mjeri Isusa Krista.
pater Mihovil Filipović
