Više ni sama ne znam jesam li totalni cinik ili sam bolesno realna, graniči li moja objektivnost s realnošću ili subjektivnim ogorčenjem… Preispitujem sebe, molim, vapim za poniznošću srca kako više ne bih ljude gledala sa odstojanja, kako u ljudima ne bih više prepoznavala zlobu, sebeljublje i – laž.
Naravno, dok god se čovjekom zovem i u meni ima ponešto od nabrojanog. Da, volim primati komplimente i volim kada me hvale. Kada se dive, kada im u očima vidim iskru ne obožavanja već onog jednostavnog poštovanja. Koga ili čega?
Ega!
On traži poštovanje, uvažavanje, odobravanje.
A eto, priznajem, i mene ponese taj vir. Čovjek sam samo. I vrtlozi sebeljublja me uvuku kao vakuum pa opet – ispljunu. Kad uvide da nisam dovoljno dobar materijal za obradu.
Ipak, muči me to i to često. Kad se nađem u tom viru opetovano ponavljam “Isuse blaga i ponizna srca učini srce moje po srcu Svome!” Dok radim, dok šećem, vozim bicikl, kad uspavljujem dijete – uvijek ponavljam tu molitvu. Potrebna mi je jer mi čisti srce i pere mi um, da, ovaj varavi, lukavi i proračunati um koji je u konstantnoj zavadi sa mojim srcem. I uvijek mu nekako uspije zamrljati mI dušu svojim negativnostima.
No eto, da l` iz ega il` iz duše, ograđujem se i distanciram od ljudi. Ne zato što sam bila povrijeđena pa se bojim. To bi bila floskula. Da, naravno da sam bila povrijeđena. Ta tko nije? Ali, ja se zaista ne bojim ponovne povrijeđenosti. Jer,nekako osjećam da me ništa toliko ne može povrijediti kao moj vlastiti izbor da budem povrijeđena. Onaj samoočaj. Samosažaljenje. Samookrivljavanje. Nitko od ljudi me ne može raniti ako ja to isto ranjavanje ne prihvatim.
Također, ako sam odlučila robovati tim osjećajima, iz toga me ropstva nitko od ljudi ne može izvući.
Zato ne prilazim ljudima. Zato bi netko rekao da sam asocijalna. Ali ja to zapravo nisam. Samo mi se kronično ne dâ. Ne da mi se njegovati isprazne odnose i ne dâ mi se biti kurtoazna radi kurtoazije same. Ne dâ mi se glumiti da sam oduševljena novim cipelama koje je prijateljica kupila. Ne dâ mi se razgovarati o novoj nijansi ruža za usne jer bih dok tamo sjedim i debatiram o šminki mogla npr. moliti krunicu ili napisati koji koristan članak. Ne dâ mi se preko telefona razgovarati o trivijalnim temama tipa koji krumpir bolje ide uz pečenu oradu – bijeli ili crveni? Kao da krumpir zna da li će biti prilog ribi ili mesu.
Šalu na stranu, ljudi su, po mom nekom subjektivnom viđenju, glumci. Da, pravi, pravcati glumci. Osmijeh na osmijehu. Sve je prepuno srčeka, smajlića, pusica, a ljudska proračunatost, s druge strane, nema granica.
Recimo, korist je ono što pokreće neke ljude. Ti ljudi, nakon što zadovoljiš njihove potrebe, ruše mostove za sobom i više se ne okreću. Takvi ljudi vole sebe i nemaju ljubavi za ikoga drugoga. Poslužiš im kao sredstvo na putu do cilja i onda te odbace. I još te okrive za to što su “bili primorani” odbaciti te.
I galame kako Bog vidi njihovu “pravicu” i tvoju “krivicu”.
Još je jedna vrsta ljudi, volim ju nazivati “lažnjaci”. Oni žive svoj život u uvjerenju da su dosegli točku prosvjetljenja i svi ostali, jadni i bijedni likovi koji nisu i neće nikada doseći tu točku u njihovim su životima isključivo u svrhu “ispušnih ventila”. Okrivljavanja. Optuživanja. “Lažnjaci” su “top of the pop” i svi oko njih ih trebaju gledati sa strahopoštovanjem i divljenjem. To su emocionalne krvopije.
Postoje ljudi koji ne prihvaćaju oprost. Svjesni su da su u životu pogriješili, da su kiksali, da su vas povrijedili. Svjesni su da su pogriješili, ali nažalost, nisu svjesni u kolikoj mjeri su njihove sebične odluke u biti utjecale na vas. I oprostite im. Ali oni ne znaju živjeti bez vraćanja u prošlost. Etiketiraju vas kao ranjene, ogorčene, bijesne, ljute i nesposobne oprostiti i stalno vam nabijaju na nos sve svoje pogreške i na kraju ste vi krivi što im ne možete “oprostiti”.
“Molit ću se da mi uspiješ oprostiti.” – omiljena rečenica ovisnika o vlastitoj krivici.
Oprostili im ili ne – njima je svejedno – oni vole glumiti žrtvu pred svijetom. Ono, priznajem sve svoje grijehe, Bog mi je oprostio, nadam se da ćeš i ti. Vi ste totalno nebitna uloga u njihovoj predstavi. Bitno je njihovo priznanje i odglumljeno žaljenje.
Jer, da uistinu žale voljeli bi. A ne vole.
Nikoga.
Samo sebe.
Svi oko njih su samo dio scenarija kojeg su vrlo svjesno i promišljeno odigrali. Uvijek je centar samo – žrtva. Oni.
I ne možeš im se približiti jer kad god se primakneš, oni te odgurnu.
Jer u svog egotripu nemaju mjesta ni za koga drugoga.
Žao mi je što svi ovi ljudi u centru svojih izlaganja imaju – Gospodina.
A žive upravo suprotno od Njegove zapovijedi – ljubavi.
Žive i promiču svađu, zavade, mržnju, okreću najbliže ljude jedne protiv drugih, pohlepa im je vodilja, a koristoljublje epicentar.
Draži su mi oni ljudi, one žene koje se slikavaju polugole i pišu svakakve nebuloze jer – to su one. Ni više ni manje.
“What you see is what you get!”
A ovi vukovi u janjećoj koži, zlo mi je od njihova osebujnog vokabulara, od slatkorječivost, zlo mi je od lažnih profila – ma ne mislim ovdje na društvene mreže – mislim na stvarni život. sve se vrti oko toga da se upakiramo u celofan i prikazujemo onakvima kakvi NISMO!
Radi vlastite prošlosti, radi osjećaja krivice, radi gadarija koje žive u nama, radi, ma radi STRAHA – toliko je iskrivljenih profila,toliko lažnih slika, toliko uludo utrošenih riječi.
Zazivamo Boga, pišemo i pišemo o ljubavi i miru, a živimo kontra, sve suprotno od onoga što pišemo.
Ma, lako je piskarati.
I meni, evo, lako je pisati i praviti se pametna.
Poslije, kad me muž razljuti, hoću li ga voljeti ili ću se predati ogorčenju žrtve?
Navodne žrtve jer možda uživam u vlastitom mazohizmu? Možda i ne, ali moć da me učini žrtvom u vlastitim očima samo ja dajem ljudima.
I ti.
I vi.
Nitko nas ne može povrijediti doli nas samih.
Ipak, ja i dalje biram samoću i svoj mir. Samo radi tih maski koje se izmjenjuju sukladno dnevnim obrocima. Doručak, ručak, večera – svaki objed ima svoju masku.
Nema više “što vidiš to i dobivaš”.
Možeš biti rudar, ali do ljudskog srca nećeš doći.
Možeš kopati i kopati, istinu nećeš iskopati.
Ima li je uopće?
Nije ni bitno, jer moja istina, tvoja istina – samo je u Gospodinu.
Neka im On oprosti jer zaista, ali zaista, ne znaju što čine.
Maja Vidaković
