Nedavno sam u jednoj knjizi pročitao naziv jedne vrste troškova. Zove se OPORTUNITETNI TROŠAK. U opisu troška piše da je to najopasniji trošak u poslovanju. Zbog tog troška poduzeća najčešće upadaju u probleme, a mnoga čak i propadnu. Ono što je zanimljivo da se taj trošak nigdje ne prikazuje u poreznim knjigama. Ne možete ga čak ni prijaviti kao poreznu olakšicu. Jednostavno kao da ne postoji. Kakav je to onda trošak? Tako velik da bi zbog njega poduzeće moglo i propasti, a opet da se čak ni ne spominje kao trošak. To bi ga hrvatskim jezikom mogli nazvati trošak IZGUBLJENE PRILIKE.

Jedna narodna poslovica kaže da je prilika ćelava odzada. To znači, kad jednom prođe, više ju ne možete uhvatiti. Rijetko kada se dogodi da dobijete drugu priliku.

Čitajući o oportunitetnom trošku, pitao sam se, postoji li možda u našem duhovnom životu nešto slično. Možda bi to bolje zvučalo, s obzirom da se radi o duhovnim stvarima nazvati stručno oprtunitetni grijeh, ili hrvatski rečeno grijeh propuštene prilike. U Bibliji sam našao nekoliko primjera upravo takvog grijeha. Grijeha propuštene prilike. Želio bi danas pogledati s vama i malo analizirati, zašto ljudi propuštaju priliku. Koji su im motivi za tako nešto. Isti su principi za tjelesni kao i za duhovni život.

Isus je puno govorio o oportunitetnom grijehu, ili grijehu propuštenih prilika. Često je govorio u prispodobama, a također i izravno. Njegova poznata priča o sijaču, upravo govori o propuštenim prilikama. Iznosi razloge zašto ljudi propuštaju prilike. Upravo u toj priči možemo naći tri vrlo važna razloga. Sjeme koje padne na put, te ga ptice pojedu, mogli bi usporediti s ljudima nemarnim za duhovne vrijednosti. Niti su pripremljeni za evanđelje, niti ih ono zanima, pa nije čudo što bilo koje druge aktivnosti zauzmu mjesto duhovnih stvari. Oni propuštaju priliku da evanđelje izvrši u njima promjenu.

Ono koje padne na kamen, mogli bi ih usporediti sa ljudima koji su površni. Njihova površnost ih ograničava, te evanđelje može pokazati neke rezultate, ali vrlo brzo sve propada, jer nema nekih dubljih korijena. Dovoljna je mala nevolja, i oni se povlače. Mogli bi ih možda nazvati konformistima. Nisu spremni mijenjati se, jer to od njih iziskuje napor, kao što treba napor kada hoćete izbaciti kamenje iz svog vrta, kako bi napravili mjesto za dobru zemlju. Oni propuštaju priliku da ih evanđelje mijenja i da donosi rod, jer ne žele promjene.

Postoji i treća vrsta iz ove priče. Ljudi koji su puni predrasuda, kao što je mjesto puno korova. Njima je sve problem. U svemu vide problem, i nije čudo da baš u ničemu ne mogu napredovati. Dok drugi u tome vide izazov. Oni vide prepreke. Dok drugi rtaže rješenje problema, oni traže sve točke koje bi ih onemogućile u provedbi takvih programa. Na žalost, takvi ljudi posjeduju oprtunitetni grijeh, ili grijeh propuštenih prilika, kako u duhovnom, tako i u tjelesnom životu.

Ne znam jesmo smo li kod sebe prepoznali bilo koji oprtunitetni grijeh, ili grijeh propuštenih prilika iz ove Isusove priče. To bi trebalo biti pitanje kojim ćemo se pozabaviti osobno. Svatko za sebe. No u Bibliji možemo naći primjere ljudi koji su propustili životne prilike. Njihovi propusti su ostavili duboki trag u njihovom životu, kao i u životu drugih ljudi. Pogledajmo malo te primjere.

Uzmimo prvi primjer: Kad se Elizej razbolio od bolesti od koje mu valjade umrijeti, dođe mu izraelski kralj Joaš, rasplaka se nad njim i reče mu: “Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi! Elizej mu reče: “Uzmi luk i strijele.” I on dohvati luk i strijele. Elizej će tada kralju: “Nategni luk!” I on ga nateže. Elizej stavi ruke na ruke kraljeve, zatim reče: “Otvori prozor prema istoku.” I on ga otvori, a nato će Elizej: “Odapni!” I on odape, a Elizej reče: “Pobjedonosna strijela Jahvina! Pobjednička strijela nad Aramejcima! Do nogu ćeš potući Aramejce kod Afeka. I nastavi: “Uzmi strijele!” On ih uze. Elizej tada reče kralju: “Udri o zemlju!” On udari tri puta i stade. Tada se rasrdi na njega Božji čovjek i reče: “Pet ili šest puta trebalo je da udariš! Tada bi potpuno potukao Aramejce; ovako ćeš ih pobijediti samo tri puta. 2.o kraljevima 13. 14-19.

Izraelski kralj Joaš prepoznao je u Elizeju, Božjem proroku, najveću sigurnost. Elizej ga je želio blagosloviti, i simbolično je odapinjanjem strijela pokazao kako će ga Bog blagosloviti pobjedama nad njegovim neprijateljem. Elizej je tada od Joaša tražio da strijele odapinje u zemlju. A Joaš se brzo umorio. Odapeo je strijele tri puta i stao. Elizej je prekorio Joaša. Kao da mu je govorio. „Joašu. Tvoj osnovni problem je ustrajnost. Brzo si se umorio. Da si bio ustrajan zauvijek bi pobijedio svoje neprijatelje. Ovako tvoja pobjeda će biti djelomična. Joašu počinio si oprtunitetni grijeh. Učinio si grijeh propuštene prilike.“

Ovdje bi se malo osvrnuo na nas. Pitam se koliko smo ustrajni u našem duhovnom životu? Jesmo smo li se već možda umorili u hodu s Bogom? Možda nam je već dosadilo. Godine prolaze, a kod nas se ništa ne mijenja. Čak i u svakidašnjem životu, ukoliko nam nedostaje ustrajnosti, malo je vjerojatno da ćemo uspjeti. Vi, koji ste išli na fakultet, vjerojatno se sjećate one najteže, prve, ili eliminacijske godine. Trebalo je samo izdržati. Položiti samo još jedan ispit. Mnogi su pošli na fakultete, ali završili su ih samo ustrajni. Samo oni koji su to doživjeli kao izvanrednu priliku, uspjeli su doći do cilja.

Upravo nedostatak ustrajnosti, može nas dovesti da učinimo onaj najveći i najuništiviji grijeh, oprtunitetni grijeh, ili grijeh propuštene prilike. Koliko puta smo se već umorili od proučavanja Božje riječi. Uvijek ćemo naći izgovor. S druge strane, kada gledam sebe, mogu se pitati, što da proučavam. Sve mi je poznato. U svojih pedeset i više godina koliko idem u crkvu, možete samo misliti koliko sam propovjedi čuo. Bibliju sam pročitao nekoliko puta, što još novog mogu naći. Međutim, moj dugogodišnji crkveni staž mi nije baš nikakva garancija. Isus je rekao da će samo oni koji izdrže do kraja biti s njim. Samo ustrajni nikada neće počiniti grijeh propuštene prilike. Samo ustrajni će ostati vjerni do kraja. Oni će iskoristiti svaku priliku da budu s Kristom.

Pogledajmo drugi primjer. Jednom prilikom Isusa je sreo jedan bogati mladić. Gledajući Isusa, shvatio je da mu ipak nešto nedostaje. Došao je pitati Isusa, što bi to moglo biti. Isus mu je odgovorio da drži zapovijesti. Nakon citiranja zapovijesti, mladić pita što bi još trebao. Isus mu kaže vrlo jednostavan recept. Prodaj sve što imaš, i hajde za mnom. I kako je reagirao ovaj mladić. Kaže mu mladić: “Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje? Reče mu Isus: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak. Mat. 19. 20-22.

Oportunitetni grijeh. Grijeh propuštene prilike. Za što? Zbog straha. Straha od promjene. Kako da se promijenim, i to na gore? Kako da prihvatim nešto što će me vratiti nazad? Kako da se odreknem nečega što su moji generacijama stjecali? Trebam izgubiti ovo dostojanstvo koje su moji preci generacijama gradili? Tu je odmah i strah od budućnosti. Tko će se o meni brinuti? Tko će mi davati hranu i ostale potrebe? Upravo taj strah onemogućio mu je da prihvati tu najveću životnu priliku, prihvatiti spasenje koje mu je Isus nudio. Da bude gora stvar, ako ne prije, a ono nakon nešto više od 30 godina, ovaj mladić koji je vjerojatno tada bio čovjek srednjih godina, izgubio je sve. Ukoliko slučajno za vrijeme opsade i razorenja Jeruzalema od strane Rimljana nije izgubio ovozemaljski život, ali imovinu je izgubio sigurno. Očito se dobro sjećao ponude koju mu je prije više od 30 godina Isus nudio. Sada je bilo kasno. Sve je propalo, a na kraju, i mogao je i život izgubiti.

Pitajmo se, jeli možda u našem životu također propuštamo priliku za spasenje zbog straha. Pa nije baš popularno reći da sam odani i vjerni kršćanin. Danas su tolike velike predrasude prema odanim kršćanima. Zovu ih fanaticima, a to mi automatski smanjuje moj ugled u društvu. Prilika da budem Kristov, onemogućava mi društveni napredak. Danas je gotovo u našem društvu nemoguće pošteno raditi svoj posao, i zaraditi. Ukoliko budem pošten, izgubit ću puno. Masa strahova dođe kada smo u prilici prihvatiti Krista. U takvim slučajevima uvijek smo u dvoumici koju priliku iskoristiti. I đavao nam stvara prilike.

Pogledajmo još jedan slučaj oprtunitetnog grijeha, ili grijeha propuštene prilike. Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ! Agripa će Pavlu: “Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah! Dj.26.27 -28.

Pavle je na sudu i koristi priliku da posvjedoči o Isusu Kristu. Agripa koji je očito bio oženjen nekom hebrejskom princezom, znao je jako dobro o čemu Pavle govori. Što je ustvari Agripa rekao Pavlu. Još malo, još samo malo pa bi me nagovorio da postanem kršćanin. Nigdje u nikakvim izvještajima ne nalazimo da je Agripa ikada postao kršćanin. To što je bio tako blizu da prihvati Krista, jednako mu vrijedi kao i čovjeku koji je na vlak zakasnio samo 10 sekundi. Ostao je na stanici kao i onaj koji nije namjeravao nikamo ni ići. Agripa je bio čisti konformista. Nije želio prihvatiti Krista, jer jednostavno, to bi ga tjeralo na promjene, a njemu je bilo dobro i tako. On je navikao na svoj lagodan život, i jednostavno nije ga htio mijenjati. Bez obzira na okolnosti zbog kojih Agripa nije prihvatio Krista, možda bi zbog toga taj postupak mogao i opravdati, ali postoji mogućnost da se ljudi naviknu na loše, i da ne žele promjene.

Pogledajmo malo kako se ponašao izraelski narod u pustinji. Hodao je po pustinji već nekoliko godina. Došli su do granice obećane zemlje. Obećana zemlja bila je s druge strane rijeke Jordana. Svaki dan mogli su je vidjeti. Mogli su dobaciti kamen na nju. Međutim kao da im se nije dalo prijeći. Bog im je obećao zemlju, a oni žele to uraditi planski. Ne žele nikakva iznenađenja. Jeste da je Bog obećao, ali sigurno je sigurno. Poslali su uhode da razgledaju zemlju.

Ja vjerujem da smo mi Božji narod kojeg Bog želi uvesti u obećanu zemlju. Mi smo toga svjesni, i rado ćemo pričati kako smo čekaoci Kristovog dolaska. I ako pogledamo vrijeme u kojem živimo, Isusov dolazak je toliko blizu. Kao da već čujemo kako dolazi. Imamo čak i zadatak. Trebamo obavijestiti svijet o tome. Međutim mi se ponašamo kao da smo zastupnici u Saboru. Veoma smo organizirani. Imamo odbor koji zasjeda, diskutira, analizira, oslikava, predlaže. Diskusija se vodi po svim pisanim pravilima koje je propisao neki poslovnik. Svi su zadovoljni što su svoje ideje mogli prezentirati na tom odboru. Na kraju predsjedavajući poziva na glasovanje. Glasovanje se obavi i prijedlog se prihvaća. Svi su sretni što je sjednica konačno završila, jer već je i 9 sati u večer. Izglasala se odluka da se glavna govornica s ovog mjesta premjesti 2 m lijevo kako bi bila na sredini. Taman svi ustaju kako bi otišli kući, kad jedan član odbora postavlja pitanje,

«Ali gospodo, zar ne bi trebali razgovarati kako ući u obećanu zemlju. Zar nam to nije važnije od premještanja glavne govornice.»

«Ma važno je» odgovorio bi predsjedavajući, «ali vidiš koliko je sati. Ako počnemo tu diskusiju, onda ćemo se zadržati do ponoći, a sutra je radni dan.»

«Ja predlažem da osnujemo pododbor koji bi stručno razmotrio taj problem. Javio bi se neki drugi član odbora.

«To je dobra ideja,» podupre ga treći član. «Ja predlažem da to bude Jošua, Kaleb, i još desetorica, neka naprave stručni elaborat, a mi ćemo ga tada odobriti.»

Konačno svi izglasaju novi prijedlog i osnuju odbor koji će razmotriti ulazak u obećanu zemlju.

Možda nam ovo izgleda kao satira, ali na žalost, ovo je često surova i realna stvarnost. Toliko smo okupirani nekim nevažnim sitnicama, da jednostavno zaboravljamo zašto u opće postojimo, i koji nam je glavni zadatak. Što se onda događa. Upravo ono što se dogodilo izraelskom narodu. Lutanje po pustinji još 40 godina. Koliko ćemo još lutati pustinjom ove zemlje, dok nam je otvorena mogućnost ulaska u Novi grad koji nam Bog sprema. Najveći grijeh popuštene prilike za Izraelce bio je što nisu vjerovali i ušli u obećanu zemlju. Bog je morao dovesti drugu generaciju koju je uveo u obećanu zemlju.

Što će biti s nama. Dali će Bog morati čekati da mi ovdje izumremo, kako bi doveo novu generaciju s kojom će završiti ovaj posao objavljivanja vijesti evanđelja, i došao po spašene.

Dok smo analizirali razloge zašto ljudi propuštaju prilike, možda se nismo našli ni u jednom slučaju. Možda u duhovnim sferama nismo nemarni, nismo površni, nemamo prema nikomu predrasude, ustrajni smo, nemamo strah od promjena, možda čak i čeznemo za Isusovim dolaskom. Reklo bi se da smo uspjeli izbjeći opasnost oportunitetnog grijeha, ili grijeha propuštene prilike. Međutim nije baš tako. Iskušenje da propustimo priliku, možemo doći čak i kada aktivno radimo Božji posao. Čak i onda kada se trudimo da za Krista učinimo velike stvari. Najbolji primjer toga je Marta koja se trudila da ugosti Isusa, za razliku od Marije. Isus joj otvoreno kaže, «Marta, to što radiš, nije loše, ali propuštaš dragocjenu priliku za nešto bolje.»

Međutim upravo ovo podsjeća me na Isusovu priču o deset djevica. Ta poznata Isusova prispodoba govori o deset djevica koje su očito na svadbi vrlo uglednog ženika bile zadužene da prate ženika sa zapaljenim uljanicama. Pokušavam si samo zamisliti pripremu ovih djevica za svadbu. Očito da ove djevice nisu bile nemarne. One su sve učinile kako bi svečanost bila na vrhuncu. Možete samo zamisliti kako su pripremale svoje haljine. Koliko je bilo značajno, dali će oko struka biti crvena traka, plava ili roza. Strašno je bilo značajno da im vrpca za kosu bude u skladu s bojom očiju, i bojom vrpce na haljini. Bitno je bilo da frizura bude vrhunska, ukrašena sa sjajnim trakicama i šljokicama kako bi svjetlucale na njihovom svjetlu. Preko dana o ulju nitko nije ni razmišljao. Očito da su ovih pet ludih djevica toliko bile zaokupljene uređivanjem da su jednostavno zaboravile da se trgovina s uljem zatvara u četiri sata popodne. Kraj već znate. Ženik je došao, i to kasno. To što je došao kasno, u skladu je s istočnjačkim običajima. Što je čovjek društveno utjecajniji, obavezno treba više kasniti.

Tu bih vrlo rado pokušao povući paralelu. Mi još imamo vremena da izvršimo sve pripreme za Isusov dolazak. Jako je dobro što pazimo na svaki detalj koji je bitan kako bi našeg Gospodina dostojno proslavili. Međutim, nameće se samo jedno pitanje, «Imaš li dovoljno ulja.» Kao što su djevice imale na početku ulja, možda ga i mi imamo, ali pitanje je imamo li ga dovoljno. Ovih pet ludih djevica učinilo je grijeh propuštene prilike. Ovo je pitanje vrlo ozbiljno. Isus je znao da bi mogli vrlo lako zaboraviti da nam se trgovina s uljem uskoro zatvara, pa nam je dao savjet. Savjetujem ti da od mene kupiš…. pomasti da pomažeš svoje oči da vidiš. (Otkrivenje 3, 18, zadnji dio) Mislim da bi to pitanje trebalo neprestano biti pred nama «Imam li ulja?» Ima li moja služba koju radim u crkvi Duha. Svetog Duha. Kad služim i radim vani, imam li duha. Svetog duha. Ne propuštam li priliku dozvoliti Svetom duhu da On kroz mene radi.

Zanimljiv mi je primjer koji Isus navodi po koje ljude dolazi. Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!` Mat. 7. 22-23.

Možete li zamisliti iznenađenje ljudi koji će tog zadnjeg trenutka shvatiti da su zauvijek izgubljeni. Možda bi taj razgovor mogao ovako izgledati.

«Čekaj Isuse, ovo je očito neka greška. Pa ja sam o tebi držao tako snažne propovjedi. Pa čak sam i u tvoje ime bolesne liječio. Čuda sam činio. Znaš Isuse za tebe sam investirao desetke tisuća eura, i kod gradnje crkve, i za propovijedanje evanđelja. Kako ti mene ne poznaješ?»

«Pa znaš,» odgovorio bi Isus «postojalo je puno škola koje su govorile o meni. U tim školama učilo se kako o meni lijepo govoriti. Učilo se kako me braniti od napadaja nevjernika, kao da mene treba braniti. Tako ste u tim školama odgajali moje advokate a ne svjedoke. Svašta se u tim školama učilo, ali ipak zaboravilo se na jednu stvar. Naučili ste lijepo govoriti o meni, ali niste nikada naučili govoriti sa Mnom. Pogledaj ove male obične ljude, koji si često puta podcjenjivao. A upravo kroz njih ja sam se proslavljao. Kad sam bio gladan oni su me nahranili, kad sam bio žedan, oni su me napojili, kad sam bio bolestan, obišli su me. Dok si ti prorokovao u moje ime, ovi ljudi su bili sa mnom. Propustio si dragi moj prijatelju najveću životnu priliku. Propustio si priliku da se sa mnom družiš, i da sa mnom razgovaraš. Zato te ja ne poznam.»

Vjerujem da ovaj  dijalog nitko od nas ne očekuje. Vjerujem da svi očekujemo one slavne Isusove riječi, Dobri slugo, dobri i vjerni uđi u radost Gospodara svojega. Možda smo u životu propustili mnogo prilika. Ja znam da jesam. Međutim Božja milost još mi pruža priliku. Nemojmo je propustiti. Napravimo analizu svog života, i utvrdimo, treba li nam rezerva ulja. Treba nam sigurno, jer Duha Svetog nikada nećemo imati previše. Pokušajmo malo zastati. Tražimo od Boga oprost što smo propuštali prilike. Tražimo Ga da nam da Duha Svetog u izobilju. Tražimo ga da nam očisti naša srca, kako bi imao gdje izliti Svetog Duha.

Možda bi bilo dobro kada bi Bogu uputili molitvu sličnog sadržaja:

Dragi Nebeski Oče. Umorni smo od promašaja i neuspjeha tijekom našeg života. Umorni smo od propuštenih prilika koje si nam davao, a mi ih nismo znali iskoristiti. Znamo da ničim ne zaslužujemo tvoju naklonost, ali i znamo da je tvoja milost veća od svih naših propusta. Hvala ti na toj milosti. Ovog puta ne molimo te da nam daš priliku, već te molimo, prosvijetli nas da prepoznamo sve prilike koje nam neprestano daješ i tako proslavimo tebe, jedinog i pravog Boga.

Po Kristu Gospodinu našemu te molimo. Amen

Zvonko Presečan

 

PODIJELI