Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Srpska strana je tijekom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takvog cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala pokolj u Srebrenici, njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane “Ujedinjene Republike Srpske” sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice je kod Karlovca bio pod kontrolom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.
Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključivo one iz istočnog dijela BiH popunjavane dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove, a postrojbe pripremljene za Operaciju Vaganj nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba je raketiralo više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine Milan Martić je već 4. kolovoza 1995. godine donio odluku br. 2-3113-1/96, kojom se zapovijeda evakuacija cjelokupnog “neborbenog” stanovništva iz RSK. Vojne snage Srpske Vojske Krajine su do kraja Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskom kontrolom, a 5.000 vojnika iz sastava opkoljenog 21. kordunskog korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položio je oružje pred HV.
Neposredno nakon “Oluje” nastavljaju snage HV u suradnji s HVO iArmijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomakBanje Luke, te u situaciji kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine biva, uz međunarodno posredovanje, sklopljeno trajnije primirje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskom sporazumu koji uspostavlja trajniji mir.
Sukobljene strane
Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagalo HVO te 5. korpusArmije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojom se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao Knin, glavni grad srpske paradržave, a čitava RSK razbijena je u svega tri dana.Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.
Hrvatska vojska
Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.
Snaga u vrijeme Oluje:
- 25 potpuno opremljenih brigada
- Stalna vojska: 50.000 ljudi
- Mobilizirano: više od 100.000 ljudi
- Ukupno vojnika u Oluji: 150.000-200.000
- Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika
- 400 tenkova
- Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača
U Operaciji Oluja HV je koristila snagu:
- 5 gardijskih brigada,
- 1. hrvatski gardijski zdrug,
- 81. gardijska bojna,
- 23 domobranske pukovnije,
- 18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
- 3 brigade protuzračne obrane,
- 4 središnjice elektronskog djelovanja,
- dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci ,samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze,
- Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
- dijelovi Hrvatske ratne mornarice
- 3.100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova
Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.
HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropskog podrijetla kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. Obzirom da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabavke oružja i vojne opreme su osiguravane utajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme.U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije – kojima su bile namijenjene najsloženije zadaće – bile su samopouzdane i već dosta iskusne.
“Srpska vojska Krajine”
Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba – Srpska vojska Krajine (SVK) – bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna topništva. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.
Snaga u vrijeme Oluje:
- 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta.
- 200 tenkova
- Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača
Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknula rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita.
Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske – snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) brojile oko 180.000 vojnika. Te su snage – koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe – doista prihvatile postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.
Omjeri
Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:
- Ljudstvo : 1 / 3,7
- Tenkovi : 5 / 7
- Topništvo : 5 / 4
Očita je nadmoć Hrvatske vojske u ljudstvu, te manja prednost u broju tenkova. Zbog podjednakog broja tenkova stvarni odnos snaga tenkovskih jedinica moguće je odrediti jedino utvrđivanjem broja suvremenih tenkova (T-72, M-84). SVK je bila nadmoćnija jedino po broju topničkih oruđa, ali ne bitno. Tome treba dodati i jaku želju Hrvatske vojske za pobjedom, te veliko iskustvo, uvježbanost, motiviranost i opremljenost profesionalnih vojnih jedinica (8 gardijskih brigada). Po broju vojnika i vojnih oruđa na bojnom polju kao i u pogledu morala, SVK objektivno nije imala nikakvih izgleda u sukobu s Hrvatskom vojskom. Međutim je osloncem na znatno snažnije snage bosanskih Srba i možda snage iz Srbije mogla pružiti značajan otpor i nadati se – uz dosta uvjerenosti – da bi napad hrvatskih snaga u konačnici mogao biti odbijen.
Gubici i ratni plijen
Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314.
Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK.
Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.
Prije Oluje
Nakon teških okršaja, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u “mirnu” fazu, u kojoj se s jedne strane našla tzv. Republika Srpska Krajina, srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Velika je većina Hrvata na okupiranom području protjerana ili ubijena.
U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., Hrvatska je vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine, a na području Hrvatske je 1993. izvršila dvije operacije ograničenih razmjera protiv pobunjenih Srba: u siječnju 1993. na širem području Zadra (Operacija Maslenica), a u rujnu 1993. u okolici Gospića (Operacija Medački džep).
Nakon akcija provođenih 1994. i 1995. na području BiH, u svibnju 1995. god. izvršena je iznimno uspješna Operacija Bljesakna području Zapadne Slavonije, koja je u znatnoj mjeri skratila bojište i osigurala dominaciju HV na području sjeverno od Save.
Neposredno prije Oluje, pod okriljem međunarodne zajednice provedeni su u Ženevi pregovori između Hrvatske i RSK, u kojima su predstavnici RSK rezolutno odbili prijedlog da se – u novim okolnostima koje je naznačila Operacija Bljesak – pristupi mirnoj reintegraciji njihove paradržave u RH. Ni vodstvo RSK, ni međunarodna zajednica nisu vjerovali da Hrvatska doista može na bojnom polju izvojevati pobjedu i završiti epizodu s paradržavom na svojem teritoriju.
Akcije u pripremi za Oluju
Oluji je prethodila akcija “Zima ’94.”, poduzeta na području BiH u vremenu od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a.
Uslijedila je jednodnevna akcija “Skok-1” 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.
Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo.
Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, “Skok-2” . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.
Akcijom “Ljeto ’95.”, opet na području BiH od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.
Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su u srazu s Hrvatima pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana: Bljesak je vojno trajao manje od 48 sati, i reakcije iz svijeta su bile pozitivne.
S velikim hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja. Postrojbe za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske – koje su intenzivno pratile radio-promet u “Krajini” – na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, te da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada, te su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.
Zborna područja i popis postrojbi i njihovih zapovjednika u Oluji
Zborno područje Bjelovar
Glavni smjer djelovanja snaga:
Jasenovac → Dubica
- zapovjednik general bojnik Luka Džanko
- načelnik stožera brigadir Krešo Tuškan
- borbena skupina 24. domobranska pukovnija – bojnik Ivica Ivaci
- 52. domobranska pukovnija (Daruvar) – satnik Freid Fazlić
- 121. domobranska pukovnija (Nova Gradiška) – brigadir Željko Žgela
- 125. domobranska pukovnija (Novska) – brigadir Željko Perinović
- 69. satnija Vojne policije (Bjelovar) – bojnik Zdravko Heged
- 505. satnija ABKO (Bjelovar) – Franjo Kukert
- 265. izvidničko – diverzantska satnija (Bjelovar) – natporučnik Jadranko Petran
- 34. inženjerijska bojna (Čakovec) – bojnik Dragutin Remenar
- divizijun 202. trbr
- 312. LOB (Varaždin) – pukovnik Andrija Bunić
Zborno područje Karlovac
Glavni smjerovi djelovanja snaga:
Ogulin → Plaški → Slunj
Karlovac → Vojnić
- zapovjednik general bojnik Miljenko Crnjac
- načelnik stožera brigadir Ivan Polović
- 1. gardijska brigada Tigrovi (od 6. kolovoza) – general bojnik Jozo Miličević
- 99. brigada HV (Zagreb – Pešćenica) – bojnik Vlado Blažinović
- 104. brigada (Varaždin) – pukovnik Mladen Mikolčević
- 14. domobranska pukovnija (Slunj) – pukovnik Vladimir Katić
- 110. domobranska pukovnija (Karlovac) – pukovnik Josip Tomačić
- 137. domobranska pukovnija (Duga Resa) –pukovnik Josip Goršić
- 143. domobranska pukovnija (Ogulin) – brigadni general Mate Pađen
- 13. Protuoklopni topničko – raketni divizijun – (Koprivnica) – bojnik Damir Vuković
- 70. satnija Vojne policije (Karlovac) – bojnik Vladimir Sertić
- dijelovi 16. trb – divizijun – pukovnik Branko Besenić
Zapovjedno područje
Glavni smjerovi djelovanja snaga:
Sisak → Petrinja → Glina
Sunja → Kostajnica
- zapovjednik general bojnik Ivan Basarac
- zapovjednik od 5 kolovoza snagama na Banovini general pukovnik Petar Stipetić
- načelnik stožera brigadir Damir Goršeta
- 2. gardijska brigada Gromovi – brigadni general Zvonko Peternel
- 57. brigada Marijan Celjak (Sisak) – brigadir Stjepan Grgac (poginuo prvog dana operacije) zamijenio ga je brigadir Matija Pavlović
- 101. brigada HV (Zagreb – Susedgrad) – stožerni brigadir Joso Petrašević
- 102. brigada HV (Zagreb – Novi Zagreb) – pukovnik Ivan Bionda
- 103. brigada HV (Krapina) – pukovnik Žarko Miholić
- 145. brigada HV (Zagreb – Dubrava) – pukovnik Bruno Čavić
- 148. brigada HV (Zagreb – Trnje) – pukovnik Veljko Vičević
- 149. brigada HV (Zagreb – Trešnjevka) – pukovnik Ivan Majer
- 15.POtrbr (Križevci) – divizijun-bojnik Antun Radmanić
- 151. brigada HV (Samobor) – brigadir Josip Mahović
- 153. brigada HV (Velika Gorica) –pukovnik Dražen Bartolec
- 1. domobranska pukovnija HV (Zagreb) – bojnik Fabijan Dumančić
- 12. domobranska pukovnija HV (Petrinja) – bojnik Vlado Kunert
- 17. domobranska pukovnija HV (Sunja – Dvor na Uni) – pukovnik Želko Krapljan
- 20. domobranska pukovnija HV (Glina) – bojnik Stjepan Kostanjević
- 140. domobranska pukovnija HV (Jastrebarsko) – bojnik Vilim Šeperić
- 67. bojna Vojne policije (Zagreb) – pukovnik Nikica Oštrina
- 202. trbr PZO (Zagreb) – pukovnik Ivica Kancir
- 252. satnija veze (ZP Zagreb) – natporučnik Željko Blažić
- 502. mehanizirana satnija ABKO, bojna 33. inženjerijske brigade, 31. inženjerijska bojna, 36. inženjerijska pontonska bojna i 1. riječni zdrug Sisak.
Zapovjedno područje Gospić
Glavni smjerovi djelovanja snaga:
Lička Jasenica → Saborsko → Plitvička Jezera → Ličko Petrovo Selo,
Gospić → Korenica
Gospić → Udbina
- zapovjednik stožerni brigadir Mirko Norac
- zamjenik zapovjednika brigadir Drago Lovrić
- načelnik stožera brigadir Agim Ceku
- 1. gardijska brigada Tigrovi – stožerni brigadir Jozo Miličević
- 9. gardijska brigada Vukovi – brigadir Zvonko Brajković
- 111. pješačka brigada (Rijeka) – brigadir Svetko Šare
- 119. brigada HV (Pula) – pukovnik Mirko Vuković
- 128. brigada HV – brigadir Miodrag Hečimović
- 150. brigada HV (Zagreb – Černomerec) – pukovnik Ognjen Debeljak
- 8. domobranska pukovnija HV – brigadir Ivan Nekić
- 118. domobranska pukovnija HV (Gospić) – brigadir Ivan Čanić (poginuo) zamijenio ga bojnik Nikola Zdunić
- 138. domobranska pukovnija HV – brigadir MIljenko Balen
- 154. domobranska pukovnija HV – pukovnik Ivica Devčić
- 71. bojna Vojne policije (Rijeka) – bojnik Luka Matanić
- (253.samostalna satnija veze pod zapovjedništvom stožernog brigadira Norca
Specijalne postrojbe MUP-a RH na Velebitu
Glavni smjerovi djelovanja:
Sveti Rok → Gračac (Otrić),
Sveti Rok → Počitelj → Medak i
Sveti Rok → Lovinac
- zapovjednik general pukovnik Mladen Markač
Zapovjedno područje Split
Glavni smjerovi djelovanja snaga:
- Crena Zemlja → Knin
- Sinj → Knin
- Šibenik → Drniš → Knin
- Zadar → Benkovac
- Obrovac → Žegar → Ervenik
Zapovjedni stožer:
- zapovjednik general bojnik Ante Gotovina
- načelnik stožera brigadir Rahim Ademi
Ljudski i tvarivni potencijal:
- 4. gardijska brigada Pauci – stožerni brigadir Damir Krstičević
- 7. gardijska brigada Pume – stožerni brigadir Ivan Korade
- 2. bojna9. gardijske brigade – bojnik Ivica Arbanas
- 1. hrvatski gardijski zdrug od 6. kolovoza – general bojnik Miljenko Filipović
- 112. brigada HV (Zadar) – bojnik Ivan Ivković
- 113. pješačka brigada HV (Šibenik) – pukovnik Danijel Kotlar
- 144. brigada HV (Sesvete – Zagreb) – bojnik Vlado Čondić
- 6. domobranska pukovnija HV (Split) – pukovnik Mirko Klarić
- 7. domobranska pukovnija HV (Zadar) – pukovnik Danijel Telesmanić
- 15. domobranska pukovnija HV (Šibenik) – pukovnik Tihomir Bandalo i bojnik Selimir Vukušić
- 126. domobranska pukovnija HV (Sinj) – pukovnik Ante Podrug
- 134. domobranska pukovnija HV (Benkovac) – pukovnik Josip Čerina
- 142. domobranska pukovnija HV (Drniš) – bojnik Željko Nakić
- 204. topničko-raketna brigada protuzračne obrane (Split) – brigadir Milan Perković
- 14. topnički divizijun (Rogoznica) – pukovnik Slavko Vlahov
- 20. topnički divizijun (Split) – bojnik Bruno Milin
- 11. protuoklopni topničko-raketni divizijun (Zadar) – bojnik Dragan Brkljača
- Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović – Gavran“ iz Šepurina – pukovnik Werner Ilić
- Borbena skupina dragovoljaca iz Zrakoplovnog vojnog učilišta u Zemuniku – bojnik Darko Banić
- Središte za izobrazbu izvidnika Kozarica – bojnik Branimir Anić
- Odred brodova Hrvatske ratne mornarice (za prevoženje morem u Velebitskom kanalu na ruti Ražanac-Starigrad) – poručnik bojnog broda Dževad Kajan
- 40. inženjerijska bojna (Split) – bojnik Ante Malenica
- 72. bojna Vojne policije (Split) – pukovnik Mihael Budimir
- 264. izvidničko – diverzantska satnija (Split) – satnik Antonio Roca Cipal
- 254. satnija veze (Split) – pukovnik Ivan Landeka
- Satnija taktičkih snajpera (ZP Split) – satnik Draženko Pervan
- Izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera Hrvatske vojske – satnik Ivica Dekalić
- 467. bitnica protuzračne obrane (Split) – natporučnik Josip Petani
- ostale podstožerne postrojbe i postrojbe logistike
Napomena: U ZP Split su se nalazile i postrojbe na teritoriju Bosne i Hercegovine na liniji od Grahova do Kupreških vrata:
- 81. gardijska bojna Hrvatske vojske – stožerni brigadir Renato Romić
- 1. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane – stožerni brigadir Antun Luburić
- 2. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane – stožerni brigadir Stanko Sopta
- 3. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane – brigadir Ilija Nakić
- Specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine – brigadir Mijo Jelić
Odvijanje Oluje
Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi. Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.
Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast.
Sektor Banovina
Snage ZP Bjelovar su 4. kolovoza prešle Savu na području Jasenovac-Drenov Bok i probile srpske snage dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo svoj cilj. Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata: toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik.
Snage ZP Zagreb su 6. kolovoza ujutro – suočene sa snažnim srpskim otporom – oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin-Slunj, a ovdje su štitile zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade, koja se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH i krenula iz Rakovice prema Vojniću.
Na zahtjev UNCRO-a, ujutro 7. kolovoza Hrvatska je vojska prekinula paljbu na potezu Vojnić-Vrginmost-Glina-Kostajnica-Dvor na Uni jer su srpske snage 21. kordunskog korpusa najavile da će predati oružje i otići. Međutim, Srbi nisu dolazili, pa se pokazalo da time žele dobiti na vremenu. Stipetić je zapovjedio da se napad nastavi, pa je tijekom dana oslobođeno područje između Gline, Petrinje i Dvora na Uni. Hrvatske se snage tada nisu spojile s 5. korpusom Armije BiH jer su odlučile propustiti kolonu srpskih izbjeglica na cesti od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske su snage do večeri 8. kolovoza uspjele izvući 39. banijski korpus i glavninu Korpusa specijalnih jedinica u Republiku Srpsku.
Sjeverno od Dvora nije bilo otpora, a 21. kordunski korpus predao se 8. kolovoza. Tako je u sektoru Banovine Hrvatska vojska osigurala cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. Na Petrovoj gori su policijski specijalci i snage ZP Zagreb i Karlovac do 14. kolovoza savladali preostale snage SVK.
Sektor Kordun
Na ogulinskom dijelu bojišta, snage ZP Karlovac su 4. kolovoza okružile Plaški i zauzele cestu Slunj-Primišlje-Perjasica. Na karlovačkom dijelu prvi napad nije uspio, ali plan je tada promijenjen, pa je vojska poslana u međuriječje Mrežnice i Koraneprema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Plaški, Primišlje te međuriječje Korane i Mrežnice oslobođeni su 5. kolovoza, dok su snage 5. korpusa Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle cestu Slunj-Titova Korenica i tako spriječile 21. kordunski korpus da krene prema Lici.
Nakon što je zauzela Plitvice, 1. gardijska brigada se poslijepodne 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga je krenula na sjever i ušla u Slunj zajedno sa snagama ZP Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića pobjegla je zajedno s izbjeglicama iz Cazina prema Vojniću, gdje su je blokirale snage ZP Karlovac.
Nakon četverodnevne obrane, 21. korpus SVK je na Kordunu bio opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena 8. kolovoza u 19.00 sati, kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Potom su snage ZP Karlovac potpuno su oslobodile šire područje Vojnića i Vrginmosta, te osigurale granicu i Petrovu goru.
Sektor Lika
Snage ZP Gospić odbacile su snage 15. korpusa SVK, osvojile važne kote i presjekle ceste, da bi prvog dana osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova na putu Gospić-Korenica.
Zatim su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu,Saborsko, novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera-Slunj i opkolileVrhovine. Policijski su specijalci zauzeli čvor Gračac.
Hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera,Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. 1. gardijska brigada je izašla iz ZP Gospić i krenula prema Slunju.
Hrvatske su snage 7. kolovoza i dalje napredovale prema granici. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić i policijski specijalci oslobodili su Donji Lapac i došli do granice, te oslobodili Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Tako je ZP Gospić oslobodilo cijeli zadani prostor i ostvarilo cilj. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.
Sektor Dalmacija
Operacija ZP Split nije se zvala “Oluja” nego “Kozjak-95”, a imala je četiri operativne skupine: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Napad je išao u tri glavna pravca: Bosansko Grahovo-Knin (4. i 7. gardijska brigada), Jasenice-Miškovci i Uniški Doci-Uništa-Kijevo. Bilo je i osam pomoćnih pravaca, gdje je djelovala glavnina vojske. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, napravljena je diverzija: snage Hrvatskog vijeća obrane napale su Srbe na pravcu Glamoč-Vitorog.
Kad je 4. kolovoza operacija krenula, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probile se do 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove grede i Mali Alan gdje su već prvog dana akcije srpske snage pretrpjele teške gubitke u ljudstvu. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.
S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK, razbijene već prvim udarima, povlačile su se u neredu prema Banji Luci. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Postrojbe specijalne policije iskoristile su još 1993. godine zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.
Sa svojih položaja kod Grahova hrvatske su snage 4. kolovoza snažno tukle Knin i ispalile oko 2000 projektila u nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.
Prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija, koja je kod Drniša naišla na kratkotrajan otpor. Ubrzo su oslobođeni Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana ZP Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više-manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. Dalmatinskog i 15. Ličkog korpusa. Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu.
Zrakoplovstvo
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo djelovalo je na glavnim pravcima napada, davalo potporu, izviđalo i prevozilo radi manevara i spašavanja ranjenika. Osim toga, štitilo je prostor Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.
Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jedan zrakoplov za elektroničko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje.
Tijekom operacije uspješno su gađani planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što je isprva pogrešno pripisivano NATO-ovom zrakoplovstvu. U nastavku operacije Zrakoplovstvo je izvršilo 67 borbenih letova i uništilo 26 raznih objekata. Bilo je i 50 letova za protuzračnu obranu, 7 izvidničkih letova, te 11 helikopterskih letova za prijevoz oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.
Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja, jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije oštećeno je 11 zrakoplova MiG-21, ali bez gubitaka.
Organizirana evakuacija: Odluka br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995.
Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku u automobilima i traktorima.
Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisali su predsjednik RSK Milan Martić i šef vojnih snaga RSK general Mile Mrkšić dana 4. kolovoza 1995. godine. Odluku je Mile Martić potpisao u 16,45 sati, da bi 17,20 sati istog dana bila ovjerena u vojnom zapovjedništvu. U prvoj fazi bila je predviđena evakuacija svog neborbenog stanovništva s područja Sjeverne Dalmacije i Gračaca (Lika), prema Srbu, Lapcu i drugim mjestima na sjeveru.
Broj izbjeglih Srba različito se procjenjuje: hrvatski izvori govore o brojci od 90.000 ljudi, UN o 150.000, a srpski o 200.000-250.000. Nejasno je uključuju li ti brojevi i vojne postrojbe pobunjenih Srba – ukoliko ne, trebalo bi im pribrojiti oko 40.000 vojnika SVK.
O toj organiziranoj evakuaciji posvjedočio je jedan od čelnika pobunjenih hrvatskih Srba Milan Babić 9. kolovoza 1995. u izjavi za Tanjug, a koji je prenijela Naša borba:
“Na mene je zaprepašćujuće djelovalo saznanje da su Glavni štab vojske RSK i predsjednik Martić naredili opću evakuaciju stanovništva i povlačenje vojske na svim crtama bojišta u Kninu, sjevernoj Dalmaciji i Lici, iako na većini crta dodira sa HV nisu bila izražena ozbiljnija borbena djelovanja, a HV se po ranijem planu trebala i mogla zadržati na prilazima Kninu najmanje mjesec dana za što su postojali svi potrebni preduvjeti“.”
Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata (usporediti UN-ove brojke i izvješće Elisabeth Rehn s kraja 1995., zbog problema ubrajanja hrvatskih kuća koje su pobunjeni Srbi, JNA i srpski dragovoljci spalili uoči i tijekom agresije na Hrvatsku, a ubrojene su u srpske kuće). Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2.500 nestalih Srba, nerijetko ubrajajući u to Srbe koji su bili žrtve međusrpskih obračuna još tijekom rata. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).
Srpska odmazda po hrvatskim civilnim ciljevima
Napomena: (popis nepotpun)
- 4. kolovoza
Pobunjeni hrvatski Srbi napali su civilne ciljeve u Sisku, Šibeniku, Otočcu, Gospiću, Ogulinu.
- 5. kolovoza
Srbi iz Bosne raketirali su Županju. Srbi iz istočne Hercegovine granatirali su dubrovačko područje. Pobunjeni hrvatski Srbi iz okupiranog hrvatskog Podunavlja raketirali su Osijek, Vinkovce i Nuštar. Pobunjeni hrvatski Srbi s Korduna gađali su Karlovac.
- 6. kolovoza
Iz višecijevnih bacača raketa gađano je središte grada Karlovca; u napadu je nanesena velika šteta na civilnim ciljevima, ali nije bilo ljudskih žrtava.
- 7. kolovoza
Nakon što su Srbi iz BiH zrakoplovima raketirali Sisak, Županju, Požegu, Daruvar, Novsku, Orahovicu, Slatinu, te sela Mačkovac i Savski Bok, uz znatnu materijalnu štetu i pogibiju dvije i ranjavanje 11 osoba, hrvatska protuzračna obrana srušila im je nad Slavonijom dva zrakoplova tipa “Orao”. Iz zrakoplova su bila gađana i kemijska postrojenja u Slavonskom brodu.
Ishod
Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u Bosni i Hercegovini odigrala ključnu ulogu deblokiranjem dugo opkoljenog “bihaćkog džepa”. Njome se promijenio strateški odnos snaga na cjelokupnom zaraćenom području i u kojoj se Hrvatska vojska pokazala kao vojnički nadmoćna sila. Vjerojatno najvažniji rezultat je zoran poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u Bosni i Hercegovini.
Nakon operacije “Oluja” Hrvatski crveni križ, Međunarodni crveni križ i Crveni polumjesec proveli su akciju pomoći i zbrinjavanja za oko 10.000 starijih ljudi koji su u okolici Knina ostali u svojim kućama, od kojih su oko 7.000 bili Srbi i oko 3.000 Hrvati. I tom je prilikom naglašeno da je Republika Hrvatska poštivala međunarodne konvencije.
Kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu i dan kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirani grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja u Hrvatskoj se svake godine 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Kalendarski prikaz oslobađanja hrvatskih mjesta
(popis dopunjavati) Izvori za prikaz:
- 4. kolovoza
Sveti Rok…
- 5. kolovoza
Knin, Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, Saborsko, Plaški, Hrvatska Dubica…
- 6. kolovoza
Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Korenica, Obrovac, Glina…
- 7. kolovoza
Turanj, Tušilović, Vojnić, Topusko, Gornji i Donji Lapac…
Nakon “Oluje”: Operacija Maestral i Operacija Južni potez
Odmah nakon uspješnog okončanja Operacije Oluja 7. kolovoza 1995., krenula je 8. kolovoza 1995. god. Operacija Maestral, protiv srpskih snaga u BiH; potom je uslijedila Operacija Južni potez. Hrvatsko vodstvo nije htjelo čekati mogući protunapad Vojske Republike Srpske, nego je akcijama na čijem su težištu djelovale 7. i 4. gardijska brigada HV angažirala snage VRS i potisnula ih duboko prema sjedištu srpske pobune u BiH Banjoj Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 23 km. Takvo napredovanje hrvatskih snaga, te snaga ABiH i HVO bitno je promijenjena ratna situacija, te je pridonijela pregovorima koji su rezultirali završetkom rata iste godine: u studenom 1995. godine sklopljen je Daytonski sporazum, nakon kojega je uspostavljen trajniji mir.
Odlazak Srba iz područja bivše RSK
Rukovodstvo RSK svojim stalnim pritiskom na lokalno stanovništvo, retorikom, dezinformacijom i držanjem u masovnoj histeriji stvorili su plodno tlo da Hrvatskoj državi zada posljednji udarac, ako ne s oružjem već s masivnim iseljavanjem civilnog stanovništva. S masivnim iseljavanjem stanovništva cilj je bio da se našteti ugledu Hrvatskoj državi, rukovostvu, vojsci, da se Hrvate oboji kao okrutne i netoleratne, i da se napravi ekonomska šteta Hrvatskoj državi, da se stvori plodno tlo za bezvlašće. Isto tako s masovnim iseljavanjem stanovništva rukovostvo RSK jer htjelo zadržati svoj legitimitet kroz kasnije stvaranje vlade u pogostvu.
Evakuacija civilnog stanovništva koja je bila planirana, dobro organizirana i uvježbavana u razdoblju prije Operacije Oluja, koja je bila u sukladnosti s planovima Civilne zaštite RSK. Svaki ogranak civilne zaštite imala je svoj plan za evakuaciju. Dne 29. srpnja 1995. godine Štab Civilne zašite RSK izdala je naredbu za aktiviranje svih regionalnih Štabove Civilne zaštite. Dne 2. kolovoza 1995. Duško Babić izdao je naredbu Civilnoj zaštiti RSK da se izvrše pripreme za evakuaciju naroda iz RSK tako da se prvo evakuira arhivska građa, matične knjige, pokretna dobra, umjetnička djela i slično.[25].Dva dana poslje masovna evakuacija je započela sukladno Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995., na području oslobođenom Operacijom Oluja ostao je tek mali broj od 168 tisuća etničkih Srba koji su na tom području živjeli prije početka rata 1991. godine. Stanoviti dio se poslije vratio, i živi manje-više kao i svi drugi građani RH.
Po podatku koji se nalazi na službenoj stranici MKSJ-a etnički raspored uoči rata je bio sljedeći:
| UNPA zone Sjever i Jug | UNPA sektor Zapad | UNPA sektor Istok | |
|---|---|---|---|
| Srbi | 168.437 (67%) | 14.161 (60%) | 61.492 (32%) |
| Hrvati | 70.708 (28%) | 6.864 (29%) | 90.454 (47%) |
| ostali | 13.101 (5%) | 2.577 (11%) | 40.217 (21%) |
| (Izvor: MKSJ) | |||
Po ovom je broju 1991. na četiri UNPA sektora živjelo 168,026 Hrvata, 244.090 Srba i 55.895 hrvatskih državljana drugih nacionalnosti.
No, to se razlikuje od brojaka koje su objavljene u službenim hrvatskim glasilima – a koje su u pogledu UNPA sektora Zapad obuhvaćala i područje Pakraca i Daruvara na kojem su se nalazile snage UN, ali koje je bilo pod kontrolom hrvatskih civilnih vlasti – a koje iznose:
| UNPA zone Sjever i Jug | UNPA sektor Zapad | UNPA sektor Istok | |
|---|---|---|---|
| Srbi | 169.906 (67%) | 35.206 (35%) | 57.208 (30%) |
| Hrvati | 69.646 (28%) | 43.063 (43%) | 92.398 (49%) |
| ostali | 13.183 (6%) | 21.183 (21%) | 35.578 (21%) |
Po hrvatskim je podatcima na području četiri UNPA sektora prije rata živjelo 205.107 Hrvata, 258.320 Srba i 72.944 hrvatska državljana drugih nacionalnosti.
Uzmu li se u obzir svi mogući elementi demografskih promjena kod srpskoga pučanstva: iseljavanje iz UNPA sektora, useljavanje iz krajeva RH pod legitimnom vlašću, useljavanje iz Srbije i BiH (nelegalno, zbog drugoga državljanstva), broj popisanih srpskih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici 1990-ih, broj popisanih iseljenika u zapadnoj Europi – potpuno je nemoguće da je broj stanovnika «RSK» bio takav kakvim su ga prikazivali provizorni «krajinski» popisi, a koji govore o preko 400.000 stanovnika «RSK» (katkad i preko 450.000), mahom Srba.
Službena srbijanska politika do danas (2016.) smatra da odlazak etničkih Srba s teritorija bivše srpske paradržave – općenito se ponavlja broj od 200.000 Srba, koja je preko 30 tisuća veća od populacije Srba na toj teritoriji prema popisu stanovništva provedenom neposredno prije početka rata 1991., a koja je populacija tijekom ratnih godina smanjivana uslijed ratnih gubitaka, znatnog dezerterstva i drugog iseljavanja (vrijedi napomenuti da se oko 10.000 Srba nije priključilo evakuaciji, nego je ostalo na području zahvaćenom akcijom “Oluja”) – predstavlja genocid nad Srbima, za koje je odgovorna Republika Hrvatska: takav prikaz Operacije Oluje nastoji se prezentirati međunarodnoj javnosti.
Makar postoji nesigurnost o broju Srba koji su izbjegli iz Hrvatske , registriran je povratak njih 133 tisuće (tu je uključeno područje Zapadne Slavonije i neka druga područja koja nisu bila obuhvaćena “Olujom”), u godinama koje su uslijedile.
Hrvatski povjesničar Nikica Barić u svojem znanstvenom radu iz 2004. godine, međutim, upozorava da je srpsko stanovništvo u RSK bilo u velikoj mjeri odlučno da ode u izbjeglištvo ukoliko bi RSK pala, te da je među njima bilo općerašireno stajalište da ne vrijedi živjeti pod hrvatskom vlašću. Stav koji je među tim pučanstvom bio raširen, kojega su promovirali lokalni političari i kojega je širio tisak, može se sažeti parolom: “Nikad više zajedno s Hrvatima”. Srpski političari su čak širili stav da su etnički Srbi koji su ostali živjeti na područjima RH pod kontrolom vlasti u Zagrebu – “Srbi fašisti”, izdajice srpstva. Zbog iznimno teške gospodarske situacije, istovremeno, kod Srba u RSK je vladala sveopća apatija i općerašireno razmišljanje da se ode i normalnu egzistenciju ostvari negdje drugdje. U takvom stanju, stanovništvo se spremno uključilo u evakuaciju na koju su vlasti RSK organizirano pokretale čitava naselja. Slična spremnost etničkih Srba na odlazak s teritorija koji nije pod srpskom vlašću (i gdje se među Srbima širila analogna politička propaganda) viđena je – posve izvan ratnih operacija – u odluci približno 100.000 etničkih Srba da krajem iste 1995. godine napuste dijelove Sarajeva koji su prema Daytonskom sporazumu pripali Federaciji BiH
Povratak prognanih Hrvata na područja bivše tzv. RSK
S obzirom da je tzv. “RSK” bilo od Hrvata i drugih građana Hrvatske etnički očistena, oko 255.000 Hrvata iz okupiranih područja i duž crte razdvajanja čekali su povratak u svoja mjesta boravka. Brojna mjesta duž linije bojišta velikosrpski teroristi su razorili
Prema podacima iz svibnja 1995. godine uoči povratka prognanika i izbjeglica, na tada slobodnim područjima Hrvatske na skrbi je bilo 210.592 prognanika: s područja oslobođenih “Bljesak” i “Olujom” 126.909 a iz hrvatskog Podunavlja 83.683 osoba.
Dva “suđenja Operaciji Oluja” u Haagu
2001. godine je na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu podignuta optužnica protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji da su navodno u sklopu organiziranog zločinačkog poduhvata kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman (koji nije obuhvaćen optužnicom, jer je već bio umro) poduzeli Operaciju Oluja s namjerom da protjeraju etničke Srbe s tog područja. Nakon što je prvostupanjskom presudom iz 2011. godine bio prihvaćen jedan dio optužbi koje su se stavljali na terat generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, drugostupanjskom presudom iz 2012. godine je presuđeno da generali nisu sudjelovali u nikakvom zločinačkom poduhvatu i da nisu počinili zločine koje im je tužiteljstvo stavljalo na teret.
Tijekom suđenja se pokazala potpuna nevjerodostojnost popisa ubijenih civila kojega je nakon Operacije Oluja bio sačinioHrvatski helsinški odbor. U Izvještaju “Vojna operacija Oluja i poslije” (urednik Žarko Puhovski) nabraja se 410 navodno ubijenih civila u bišem “sektoru Jug”,te 267 u bivšem “sektoru Sjever”,dakle sveukupno 677 civila. Način rada HHO-a i taj izvještaj kao njegov ishod označen je tijekom suđenja generalima Gotovini, Markaču i Čermaku nepouzdanim, jer su u postupku pred MKSJ dokazani brojni propusti poput pribrajanja poginulih pripadnika vojnih postrojbi među civilne žrtve, prikazivanja osoba umrlih prirodnom smrću kao ubijenih, dvostrukim popisivanjem istih događaja i dr.DORH iskazuje da prema svojim službenim evidencijama raspolaže podatkom o 214 osoba ubijenih u zločinima počinjenima tijekom i nakon operacije “Oluja”.
Tijekom suđenja koje je završilo oslobađajućim presudama, Ante Gotovina je u pritvoru Haaškog suda proveo 7 godina, Mladen Markač 5 i pol, a Ivan Čermak 4 godine.
Republika Srbija je 2010. godine tužila Republiku Hrvatsku Međunarodnom sudu pravde u Haagu zbog zločina genocida koja je navodno Hrvatska na svojoj teritoriju počinila protiv etničkih Srba u Domovinskom ratu 1991. – 1995. U presudi od 3. veljače 2015. godine, taj sud je odbio navode Srbije – gdje se osobito Operacija Oluja označuje kao genocidna – kao neutemeljene.
