Pasli smo blago

Već kao dječak bio sam pastir.Gospodarstvo je bilo prilično veliko,tako da sam se već kao djete uključio u raspodjelu rada,u suradnju.Tako sam postao pastir.Na paši sam se onako nalazio s drugom djecom ,pa se radosno sjećam i tog svog dječjeg života na livadama.Pasli smo blago.Tražili smo koji put pašu i malo dalje od kuće.A posebno je pak bilo napasanje u jesenske dana,kad se već poberu plodovi s zemlje,kad su sve livade pokošene pa se i prostori za pašu proširuju.To je onda bilo za pastire svakako lakši i zabavniji posao.I onda smo se igrali!Oh….

 

Željeli su da budem u sigurnim rukama

Poslije osnovne škole stupio sam u sjemenište.Pa kako smo živjeli usko povezani s Crkvom i sa svećenikom,meni od djetinjstva nije bila strana ideja da i ja budem svećenik.Onda sam kroz sjemenište morao sam sebi obrazlagati zašto bih postao svećenik.I razmišljao sam.Kad sam se odlučio,odlučio sam se svjesno,zapravo iz uvjerenja da tim zvanjem mogu nešto učiniti u zajednici ljudi,ono što druga zvanja obično nemogu učiniti,dakle da mogu biti u službi Božje poruke,Božje Riječi i spasenja.Uvijek sam tako doživljavao svećeničko poslanje i poziv,kao neki odaziv Isusu Kristu,pa da budem od Njega poslan da ljudima donosim ono što im On daje.Dakako da je to u meni raslo.Roditelji me nisu poslali u sjemenište s primjedbom: ti moraš biti svećenik,nego je to bila mogućnost,a oni su željeli da budem u sigurnim rukama,da svršim školu koja će mi dati dobar odgoj.Oni svakako nisu isključivali želju da postanem svećenik,ali su bili veoma razboriti pa siu meni prepustili slobodu odluke,tako da se ja nisam osjećao nekako obaveznim da baš idem u svećenike zato jer bi to roditelji željeli.Znali su kakve obaveze taj poziv donosi  i da ga mogu samo ja odabrati.Da je pak u tako dubokoj religioznoj obitelji postojala želja da jedno djete bude svećenik,to je svakako razumljivo.I,eto,moj najstariji brat otišao je u Ameriku,tako da ga nikad nisam ni vidio.Kad je onaj drugi brat po starosti pošao u školu,i on i roditelji nadali su se da će možda on biti svećenik.No on je odabrao drugo zvanje i postao odvjetnik.A ja sam onda razmišljao ovako:mama je morala prihvatiti svu veličinu materinstva,prihvatiti djecu iz zaista materinske ljubavi i dragi je Bog čekao da dođe najmlađi,najmanji,pa da njega pozove u svećeništvo,pa da tako na neki način i mojim roditeljima dadne i jednu posebnu radost,Samo mama nije to doživjela.Umrla je baš one jeseni kad sam ja pošao na bogosloviju.

 

Uloga mojih roditelja u mojem zvanju

Kao dijete,pa i poslije,doživljavao sam svoje roditelje kao one koji su imali ne samo neku uobičajenu vjeru,nego su imali,rekao bih,vjeru uvjerenja.I moj tata je pratio misu iz misala već davno,dok liturgijski pokret nije bio tako razvijen.Svojim životom moji su roditelji sigurno dali svjedočanstvo vjere u tom velikom zajedništvu Crkve i uvjeren sam da je njihova žrtva,njihova molitva i ta dosljednost života zapravo blagoslovljena životom sve njihove djece,jer su sva djeca ostala duboko vjerna.Dakle,raste se iz jednog korijena.

Istina je da svaki kršćanin,ako je zaista dosljedan i ako živi svoje krštenje,nužno zrači prisutnost Kristovu,jer u njemu živi Krist.Samo kod svećenika dolazi još jedna posebna obveza,posebno poslanje,jer je on baš na osobit način poslan da ljude sabire oko Isusa Krista.Dakle,svojim služenjem,ispovijedanjem,propovijedanjem,dijeljenjem svetih sakramenata,svim tim svojim činima on neprestano obogaćuje vjernike bogatstvom Kristovim.I moji su roditelji naviještali Evanđelje,i mislim da su roditelji prvi,rekao bih,vjesnici Kristove riječi.Ako oni to nečine,ako djeca jednostavno,ne budu grijana tom toplinom i jakošću njihove vjere,vjeroučitelj će malo moći učiniti.No svećenici su sudionici u Kristovom djelu i zato su sakramentalno ovlašteni i poslani.Počnimo od Isusa!Eto ono:”Niste vi odabrali mene,nego sam ja odabrao vas.Kao što mene šalje Otac,i ja šaljem vas.”Dakle,on od početka odabire apostole,uzima ih posebno u svoju školu i onda ih konačno šalje.Tako je preko apostola uvijek prisutno Kristovo poslanje,kojemu se ljudi odazivaju,koje preuzimaju a onda je nužno i da ga žive.Tako svećenik nije u službi spasenja samo time što ljudima donosi Kristovu riječ i milost.On mora također tom spasenju pridonijeti svoj vlastiti dar,da to što naviješta,što vjeruje,da to i živi.Dakle,on na poseban način onda mora biti svjedok…….

 

Imenovanje za nadbiskupa

Svoje imenovanje za nadbiskupa doživio sam,moram priznati,kao tjeskobu.Svećeništvo sam uvijek doživljavao s radošću.I onda ksad sam imao mnogo posla,i onda kad sam imao vrlo teške trenutke,nikada nisam izgubio onu osnovnu svećeničku radost zato što sam svećenik.Ali kada sam bio imenovan biskupom osjetio sam tjeskobu.Imenovanjem za nadbikupa proširuje se moja odgovornost.Kad sam gledao tu odgovornost u svim aspektima,osjetio sam tjeskobu.Kad sam postao nadbiskup,sve se to svalilo na mene.Zato se i tjeskoba umnožila,moram prizati.Kad čovjek promatra čitavu tu  situaciju Crkve,naroda,svijeta,pogotovo u ovom našem prostoru,i ispituje savijest što mora sada  učiniti tu u svojstvu te službe,da bude zaista koristan,da umnoži vjeru,svakako koji put osjeti zabrinutost,tjeskobu savjesti.

 

dr.Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački

 

 

Iz knjige “U život za druge”

 

 

 

 

 

PODIJELI