Bog je naš Otac. Sveto pismo nam govori da smo stvoreni na njegovu sliku, njemu slični. Isus je pravi čovjek, ali i pravi Božji Sin. A budući da je Isus po svojoj ljudskoj naravi naš brat, onda smo i mi zajedno s njim Božja djeca. Snagom svoje smrti i uskrsnuća, Krist nas po svetom krštenju čini dionicima svoje božanske naravi. Naš je Bog na nebesima, a mi smo već na zemlji nebesnici, dionici Božjeg kraljevstva. Oče Naš odnosi se na Boga. Kad kažemo Oče Naš, priznajemo prije svega da su se sva obećanja ljubavi naviještena po prorocima ispunila u novom i vječnom Savezu, u njegovu Kristu: postali smo njegov Narod, a on je odsad naš Bog. Taj nov odnos uzajamne pripadnosti udijeljen nam je kao čisti dar i na tu milost i istinu, koje su nam darovane u Isusu Kristu (Iv 1,17), moramo odgovoriti ljubavlju i vjernošću. Budući da je Gospodnja molitva, molitva jednostavna, trebamo posvjestiti koje veliko značenje sadrži sama riječ Oče naš. Moleći Oče naš obraćamo se osobno Ocu Gospodina našeg Isusa Krista. Ne dijelimo božanstvo, jer Otac je izvor i počelo, nego time ispovijedamo da je Sin od njega rođen odvijeka i da od njega izlazi Duh Sveti. Jer ispovijedamo, da naše zajedništvo jest s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom, u njihovom jedinom Svetom Duhu. Presveto Trojstvo istobitno je i nedjeljivo. Kad se molimo Ocu mi mu se klanjamo i slavimo ga sa Sinom i Duhom Svetim. Sama riječ naš označava zajedničku zbilju više osobâ. Samo je jedan Bog, a Ocem ga priznaju oni koji su, po vjeri u njegovog jedinorođenog Sina, nanovo rođeni vodom i Duhom. Crkva je to novo zajedništvo Boga i ljudi: sjedinjena s jedinorođenim Sinom koji je postao “prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29), ona je u zajedništvu s jednim te istim Ocem, u jednom te istom Duhu Svetom. Moleći: Oče naš, svaki krštenik moli u tom zajedništvu: “U mnoštva onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32). Zato usprkos podjelama kršćana molitva “Oče naša” ostaje opće dobro i hitan poziv svim kršćanima. U zajedništvu s Kristom po vjeri i krštenju, oni moraju sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih učenika. Konačno, ako Oče naš molimo u istini, izlazimo iz individualizma, od kojeg nas oslobađa ljubav što je prihvaćamo. Kršteni ne mogu moliti Oče “naš” ako pred njega ne donose sve one za koje je on svoga ljubljenog Sina predao. Božja je ljubav bezgranična, takva mora biti i naša molitva. Molitva Oče naša otvara nas obzorima njegove ljubavi očitovane u Kristu: moliti sa svima i za sve ljude koji ga još ne poznaju, da budu sabrani u jedno (Iv 11,52). Ta božanska skrb za sve ljude i sve stvorenje nadahnjivala je velike molitelje: ista skrb mora širiti i našu molitvu u beskrajna prostranstva ljubavi, kad god se usudimo reći Oče naš.
Koji jesi na nebesima taj biblijski izraz ne označava mjesto ili prostor nego način bitka; ne Božju udaljenost, nego njegovo veličanstvo. Naš Otac nije negdje “drugdje”, on je iznad svega što o njegovoj Svetosti možemo zamisliti. I upravo jer je triput Svet, on je veoma blizak smjernu i skrušenu srcu. S pravom se ove riječi “Oče naš koji jesi na nebesima” odnose na srca pravednika, gdje Bog prebiva kao u svom hramu. Zato će onaj koji moli željeti da onaj koga zaziva prebiva u njemu. “Nebesa” bi mogli biti i oni koji nose sliku neba i među kojima Bog prebiva i kreće se. Simbol nebesa upućuje i na otajstvo Saveza koje živimo dok molimo Oče naš. On je na nebesima: to mu je prebivalište, a kuća Očeva jest naša “domovina”. Grijeh nas je prognao iz zemlje Saveza, a obraćenje srca vraća nas k Ocu, k nebesima. No, u Kristu su nebo i zemlja pomireni, jer je Sin sišao s nebesa sam i svojim Križem, Uskrsnućem i Uzašašćem na nebesa, vraća zajedno sa sobom i nas. Kad Crkva moli “Oče naš, koji jesi na nebesima”, ispovijeda da smo narod Božji kojega Bog “posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,6), da smo skriveni “s Kristom u Bogu” (Kol 3,3), dok istodobno “u ovome (šatoru) uzdižemo i čeznemo da se obučemo u svoj nebeski stan” (2 Kor 5,2). Kršćani su u tijelu, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali su građani neba. Sam Isus nam govori preko prispodoba u Svetom Pismu, o svojoj najdubljoj želji: „Želim da upoznaš Oca“. Osvijestit ću u sebi da je upravo radi ostvarenja te želje Isus postao Čovjekom i položio za mene svoj život. U žarkoj molitvi Oče naša, obraćajmo se ponajprije Duhu Svetom za milost dubokog sjedinjenja s Isusovom željom. Isus nas poziva preko prispodoba da razmatramo o Ocu. Trebamo moliti Isusa da utisne u naša srca sliku Oca, koji je milosrdan i milostiv, da je čisti od svega onoga što izobličava u meni njegovo pravo lice. Te na koncu zahvaljujmo u svakodnevnici Isusu koji nam pokazuje Oca.
Urednik: Marko Martinović
