Nakon Ahabove smrti na njegovo se mjesto zakraljio njegov sin Ahazija. Međutim Ahazija kao da je brzo zaboravio sva iskustva s Bogom koja je proživio njegov otac. Kao da je zaboravio kako se Bog borio ne bi li spasio Ahaba, i kako je njegov otac Ahab ustvari izgubio život zbog svoje neposlušnosti Bogu i Njegovim prorocima. U ovom izvješću odmah na početku se spominje kako se moabski narod pobunio protiv Izraela prestavši plaćati danak. Međutim, Biblija opisuje veću pobunu u Izraelu od moabske.
Ahazija kao novi izraelski kralj malo se previše nagnuo kroz prozor svoje gornje sobe, izgubio ravnotežu i pao na zemlju. U tom padu se je prilično povrijedio. Ostao je nepokretan. U takvom stanju, očito uz savjet svoje majke Izabele traži pomoć. Šalje poslanike u Ekron da pitaju Baal Zebuba boga ekronskog hoće li ozdraviti od povreda koje je zadobio padom.
Na samom početku mi se ovakva situacija čini potpuno nerazumnom. Ahazija je dobro znao da je njegov pokojni otac pobijedio najjačeg susjednog neprijatelja – Siriju i to zahvaljujući Božjoj milosti. Znao je da je jedino Bog Jahve taj koji im daje sve što treba. U zemlji ima pobunu, sam strada u padu s prozora, i umjesto da se obrati Bogu, on stvara veću pobunu od moapske. On se doslovno pobunio protiv Boga.
Poslanici su krenuli u Ekron. Na tom putu ih po Božjem nalogu presreće Ilija. Biblijsko izvješće opisuje taj susret: Ali je Anđeo Jahvin rekao Iliji Tišbijcu: “Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja i reci im: `Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?` I zato veli Jahve ovako: `Nećeš sići s postelje u koju si se popeo; sigurno ćeš umrijeti.`” I ode Ilija. 2. Kraljevima 1,3.4.
Očito je Ilijina uvjerljivost i susret s Božjim čovjekom bila dovoljna da se poslanici vrate ne izvršivši kraljev nalog. I samom kralju je bilo čudno što su se tako brzo vratili. Nakon objašnjenja što im se dogodilo, kralj je prepoznao da se tu radi o Božjem proroku Iliji. Ponovno na scenu stupa isti scenarij. Onaj koji uistinu želi spasiti kralja, doživljava se kao najveći neprijatelj. Nakon toga izdaje vrlo neobičnu zapovijed. Naređuje da dovedu Iliju, čovjeka Božjeg pred kralja. Očito je vjerovao da će pritiscima i ucjenama ga moći natjerati da od svog Boga –Jahve dobije potrebno ozdravljenje. Da bi doveo Iliju, on šalje pedeset vojnika. Taj susret Biblija opisuje: Tada mu posla pedesetnika s njegovom pedesetoricom i ode taj k njemu i, našavši ga gdje sjedi na vrhu brijega, reče mu: “Čovječe Božji! Kralj je naredio: Siđi! lija odgovori i reče pedesetniku: “Ako sam čovjek Božji, neka oganj siđe s neba i neka te proguta, tebe i tvoju pedesetoricu.” I oganj se spusti s neba i proguta ga, njega i njegovu pedesetoricu. 2. Kraljevima 1,9.10.
Ovdje se pokazala nevjerojatna drskost. Kralj misli da može i s Bogom upravljati. Očito je mislio da će iz straha od pedeset, do zuba naoružanih vojnika, Ilija se uplašiti i poslušati kraljevu zapovijest. Ono što još dodatno otežava tu situaciju je i činjenica da su taj svjetonazor s njime dijelili i vojnici. Zapovjednik ove pedesetorice se upravo ponaša na isti način. Ilija pozivajući vatru s neba koja spaljuje ovu pedesetoricu samo pokazuje da se Boga treba shvatiti ozbiljno. I sada bi možda mogli pomisliti kako će kralj shvatiti poruku. Međutim, njemu nije bilo žao onih pedeset ljudi koje je stradalo, već šalje novih pedeset ljudi sa još oštrijom porukom. “Čovječe Božji! Kralj je ovo zapovjedio: Brže siđi! 2. Kraljevima 1,11.
Pitam se nekada, znamo li mi se moliti Bogu. Slušam neke ljude kako objašnjavaju vjeru. Za njih je vjera vjerovati da Bog to može učiniti što ga tražimo. Za njih je molitva natjerati Boga da učini ono što se traži. Nema poniznosti, ne traži se Božja volja. Njihova molitva kao da završava „Neka bude volja moja.“ Za mnoge je molitva traženje od Boga bjanko potpisanu narudžbenicu koju ću ja popuniti po svojoj volji, umjesto da to bude bjanko potpisan list s naše strane koji predajemo Bogu u namjeri da ju On ispuni za nas, a mi da izvršimo Njegovu volju. Najčešće Bog ne odgovara na takvo bahato ponašanje. Pred Boga ne možemo doći drsko i bahato. Upravo zbog toga, sudbina ove pedesetorice je bila ista kao i prethodne.
Nakon dvije neuspjele akcije da dovedu Iliju pred kralja, očekivali bi da će kralj naučiti lekciju. Međutim, on kao da je izgubio razum. On šalje novih pedeset vojnika. Nije mu bilo žao da ako treba izgubi i svu vojsku koju je imao. Nije mu bilo stalo ni najmanje do ljudi koji su izgubili život zbog njegove bahatosti, jer je mislio da kao kralj može upravljati i sa samim Bogom. Srećom, zapovjednik ove pedesetorice je poznavao Boga. On nije bahat i ne traži bahato da Ilija s njime pođe, već ponizno traži milost.
Ovaj slučaj mi pokazuje svu narav molitve. Ukoliko smo spoznali da živimo i postojimo zahvaljujući Božjoj milosti, tada prestajemo biti bahati. Kada shvatimo da je Božja milost zaslužna za sve što imamo i jesmo, naše će molitve biti upućene u potpunoj i iskrenoj poniznosti. Pred Boga uvijek možemo doći tražiti milost. Sveti Pavao je pisao: Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Hebrejima 4,16. Za davanje milosti naš Bog, Kralj nad kraljevima otvorio je svoje prijestolje da mu priđemo kad god zaželimo. To je izvanredna čast koju nam Bog daje. Ne trebamo se najavljivati da nas Kralj primi u audijenciju. Kada nam zatreba pomoć, pristupimo tom prijestolju. Međutim sluge nikada kralju ne smiju pristupati bahato. Bogu pripada čast i On je dostojan da ju od nas i primi.
Zapovjednik ove pedesetorice je poznavao Boga. Upravo zbog toga njegovo obraćanje Božjem čovjeku i traženje milosti urodilo je plodom. Bog je istog trenutka odgovorio na molitvu gdje se traži milost. Biblija kaže: Anđeo Jahvin reče Iliji: “Siđi s njim, ne boj se!” On ustade i siđe s njim pred kralja 2. Kraljevima 1,15.
Ilija je poslušao Božji glas i izišao pred kralja. Nije se bojao nikakvih sankcija. Znao je da je njegova sigurnost u Bogu. Nije mu bio problem kralju iznijeti i najteže proročanstvo. I reče mu: “Ovako veli Jahve: zato što si slao glasnike Baal Zebubu, bogu ekronskom, po savjet, nećeš sići s postelje na koju si se popeo, nego ćeš umrijeti. 2. Kraljevima 11,16.
Ahazija se sjećao iskustva njegovog oca koji je dobio slično proročanstvo preko Ilije nakon incidenta sa Nabotom i njegovim vinogradom. Sjećao se je kako je Bog odustao od svog proročanstva kada se Ahab ponizio i molio za milost. Kod Ahazije se to nije dogodilo. Očito je njegov ponos bio jači od želje za životom. Radije će umrijeti nego Boga tražiti milost.
Na žalost, danas mnogi ljudi koji sebe nazivaju kršćanima postupaju na sličan način. Oni ne žele milost. Oni smatraju da im je Bog nešto dužan. Za njihov trud da čine dobra djela, Bog bi im trebao platiti. Nema tu nikakve milosti. Milost je nešto što njih vrijeđa, jer prihvatiti milost znači priznati punu ovisnost o Bogu. Sve što rade, to rade svojom silom. Oni rade dobra djela drugim ljudima, ali ne zato što vole druge ljude, već za to što vole sebe.
Za razliku od njih drugi ljudi žele tu milost zaraditi. Oni smatraju da će im Bog dati milost ako oni ispune sve ono što Bog od njih traži. Na isti način rade dobra djela vjerujući da će milost zaraditi.
Obadva stanja dovode do istog rezultata. Posljedica ne prihvaćanja Božje milosti, za Ahaziju je bila kobna. I umrije po riječi Jahvinoj koju je objavio Ilija. 2. Kraljevima 1,17.
Ahabov dom je vrlo brzo nakon toga doživio tešku tragediju. Rezultat takvog stanja je bila ne prihvaćanje Božje milosti. Tragedija koju su kao obitelj doživjeli bila je rezultat njihovog pogrešnog izbora koji su učinili sasvim slobodno.
Mnogi danas propadaju zbog pogrešnog izbora. Upravo zbog toga nas Bog poziva da već danas izaberemo njega i da dozvolimo Bogu da mijenja naš život.
Zvonko Presečan
