Muka Gospodina našega Isusa Krista.

Veliki tjedan

Nedjelja, 25. 3. 2018.

 

ČITANJA:
U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10 (ili: Iv 12,12-16); U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

 

NAPOMENA:
▪ Spomen na Gospodinov mesijanski ulazak u Jeruzalem vrši se procesijom ili svečanim ulaskom u čemu vjernici sudjeluju klicanjem, noseći grančice palme, grane masline, ili drugo zeleno granje. ▪

 

Prvo čitanje:Iz 50, 4-7

 Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

 Čitanje knjige proroka Izaije

 

Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušam kao učenici.

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 22, 8-9.17-20.23-24

Pripjev:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

 

Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

 

Drugo čitanje:Fil 2, 6-11

 Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

 

Krist Isus, trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,

postavši ljudima sličan;

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, poslušan do smrti,

smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako koljeno

nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.

I svaki će jezik priznati:

»Isus Krist jest Gospodin!« –

na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Mk 14, 1 – 15, 47

 Muka Gospodina našega Isusa Krista.

 Muka Gospodina našega Isusa Krista po Marku

 

Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. Jer se govorilo: »Nikako ne na blagdan da ne nastane pobuna naroda.«

I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju.

A Isus reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete, možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«

A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda. Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda.

Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.

A uvečer dođe on s dvanaestoricom. I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.« Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: »Da nisam ja?« A on im reče: »Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!«

I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«

Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. I reče im Isus: »Svi ćete se sablazniti. Ta pisano je: ‘Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći’.

Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.« Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« A Isus mu reče: »Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« Ali on je upornije uvjeravao: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, neću te zatajiti.« A tako su svi govorili.

I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.« I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!«

Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. A izdajica im njegov dade znak: »Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i oprezno odvedite!« I kako dođe, odmah pristupi k njemu i reče: »Učitelju!« I poljubi ga. Oni podignu na nj ruke i uhvate ga. A jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus im prozbori: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Danomice bijah vam u Hramu, naučavah i ne uhvatiste me. No neka se ispune Pisma!«

I svi ga ostave i pobjegnu. A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on ostavi plahtu i gol pobježe.

Zatim odvedoše Isusa velikom svećeniku. I skupe se svi glavari svećenički, starješine i pismoznanci. Petar je izdaleka išao za njim do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa stražarima i grijao se uz vatru. A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubiti Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. Ustali su neki i lažno svjedočili protiv njega: »Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’« Ali ni u tom im svjedočanstvo ne bijaše složno.

Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovno upita: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« A Isus mu reče: »Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.« Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: »Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu. Što vam se čini?« Oni svi presudiše da zaslužuje smrt.

I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: »Proreci!« I sluge ga stadoše pljuskati.

I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: »I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.« On zanijeka: »Niti znam niti razumijem što govoriš.« I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: »Ovaj je od njih!« On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: »Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!« On se tada stane kleti i preklinjati: »Ne znam čovjeka o kom govorite!« I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: »Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I briznu u plač.

Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.

O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.

Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.

I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.

Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski«. A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.

Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad side s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.

A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.

I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.

A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!«

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.

A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Danas je cvjetnica. Danas smo došli u crkvu sa maslinovim grančicama i željom da doživimo koliko je moguće bolje onaj radosni dan Isusovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem. S druge strane, maslinova grančica predstavlja mir, i na taj način slikovito želimo pokazati da od Gospodina želimo dobiti obećani mir. Ustvari željeli bi biti kanali mira za ovaj nemirni svijet.

Želio bi s vama oživiti taj događaj, Isusovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem, stoga ostavimo na čas ovaj svijet i u svojim mislima stanimo sa onom silnom povorkom naroda koja je pratila taj veličanstveni događaj.

Po židovskom običaju, kraljevi su svoj inauguracijski dolazak uvijek provodili s magarcem a ne s konjem. Bila je to slika upravo ova koja se tog dana događala. Isus u Jeruzalem želi ući kao kralj. Zašto je to Isusu trebalo? Ljudi koji su bili oko njega bili su uzbuđeni. Iza sebe je Isus imao mnoštvo dokaza da je upravo On taj obećani Mesija ili Pomazanik. Mnogi su bolesni ozdravljali Njegovom intervencijom. Mrtvi su ustajali. Najnoviji događaj uskrsnuća bio je s Lazarom. Gladni su nahranjeni. Za ove ljude, Isus nije običan kralj. On će po njihovom shvaćanju biti kralj koji će prvo otjerati omrznute Rimljane. Tada će se zakraljiti na prijestolju. Kada budu bolesni, kralj će ih izliječiti, kada im netko umre, kralj će ga uskrisiti. Neće morati pretjerano raditi, jer njihov kralj je u stanju da s pet kruščića i dvije ribe nahrani pet tisuća ljudi. Takvog kralja još nikada nitko nije imao.

Pitam se nekada zbog čega smo mi vjernici. Koji su naši osnovni razlozi zbog čega želimo služiti Bogu. U vrijeme Isusa, sebični nacionalni ponos vodio je većinu ljudi da idu za Kristom. Isus im ne želi pothranjivati njihov nacionalni ponos . Svojim ulaskom u Jeruzalem kao kralj, želi ih podsjetiti na drevno proročanstvo koje govori o Njemu. Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. Zaharija 9,9. Ovaj mesijanski ulazak u Jeruzalem, Isus je želio da bude prepoznatljiv kao prorečeni ulazak obećanog Mesije.

 

Homilija

 

Svojim učenicima Isus je najavio da u Jeruzalem želi ući kao kralj. Uzbuđenje je bilo veliko. Ovo je za učenike bio izuzetno značajan trenutak u povijesti njihovog naroda. Vrlo brzo obavijestili su druge ljude o tome, a vijest se širila kao prerijski požar. No, Isus je trebao ući kao kralj u Jeruzalem, a nije imao čak ni svog magarca. Ipak Isus je i taj detalj riješio i to vrlo precizno. Poslao je nekoliko svojih učenika da dovedu jednog mladog magarčića na kojem još nitko nije jahao. Objasnio im je mjesto gdje ga trebaju naći. Tu na tom mjestu bile su zavezane dvije životinje. Magarica i mladi magarčić. Kada su učenici počeli odvezivati mladog magarčića, vlasnik tih životinja je to primijetio i strogo ih zapitao zašto to rade. Učenici su mu objasnili da to trebaju za Gospodina. Vlasnik ovih životinja je zasigurno poznavao Isusa, i odmah je dozvolio da nastave svoj posao. Za njega je bila posebna čast da baš njegov magarčić ima tu čast da bude upotrjebljen u inauguraciji Isusa za kralja u Izraelu.

Ova masa ljudi koja se ovog puta okupila oko Isusa je uglavnom bila pripadala siromašnom sloju stanovništva. Kao takvi nisu mogli baš nešto veliko učiniti da ta svečanost bude nešto posebno. Ipak učinili su najviše što su mogli. Petar je skinuo svoj ogrtač i stavio ga na magarčića umjesto sedla. Isus je sjeo na leđa magarčića. Lazar koji je prije nekoliko dana zahvaljujući Isusu ustao iz groba, sav radostan i oduševljen poveo je magarčića prema Jeruzalemu. U zraku se osjećala radost koju je teško opisati. Konačno nakon toliko stoljeća oni dobivaju ponovno svog kralja. Mnogi ljudi su skidali svoje ogrtače i stavljali ih na cestu da preko njih prođe Isus. Djeca su se penjala po palmama i trgala grane. S palminim granama ljudi su mahali i klicali su od radosti “Blagoslovljen koji ide u ime Gospodinovo.  Hosana sinu Davidovu. U tom slavljenju, djeca su bila najiskrenija. Stariji su možda neke stvari radili sračunato nadajući se da će im njihovo učešće u tom svečanom događaju donijeti neke određene privilegije.

Za vrijeme svoje službe Isus nije dozvoljavao nikakvu mogućnost da bi ga netko postavio za kralja. Njegova vizija Kraljevstva je bila šira i veća od one koju su imali njegovi učenici i ostali narod. Isus je želio biti kralj Kraljevstva nebeskog, a u njega su dobro došli svi, i Židovi i omraženi Rimljani. Uvjet je bio samo prihvatiti Isusa kao obećanog Mesiju. Međutim, vizija naroda i Isusova vizija su se razlikovali. Mogao je Isus svrgnuti omražene Rimljane i sam sjesti na prijestolje, ali to kraljevstvo se ničim ne bi razlikovalo od ovog kojeg već imaju. Umjesto nekog rimskog namjesnika, bio bi samo židovski. Sve ostalo bi ostalo isto.

Razlog zašto Isus prihvaća ući u Jeruzalem na ovaj način bio je samo zbog toga da ga oni koji su proučavali starozavjetna proročanstva o Mesiji prepoznaju iz tih proročanstava. Razdragana kolona je postajala sve veća i veća. Put kojim su prolazili vodio je preko Maslinske gore. S tog djela se prekrasno vidio grad koji je bio obasjan izlazećim suncem. Isus se zaustavio na tom djelu puta. Zaustavili su se i njegovi pratioci. Oni su gledali grad očarani njegovom ljepotom hraneći tako svoj nacionalni ponos. Za razliku od njih, Isusovo lice nije bilo tako razdragano. On je vidio budućnost tog grada koji će doslovno nestati samo zbog sužene i pogrešne vizije naroda i njenih vođa. Za samo trideset pet godina nakon ovog trenutka, rimski vojskovođa Tit će potpuno razoriti grad, a narod će stradati  u silnom masakru. Ono što ostane bit će odvedeno u roblje, i više stoljećima neće imati svoju državu, već će se potucati po svijetu. Zašto? Samo zbog sužene vizije. Zbog vizije koja je hranila samo njihov nacionalni ponos.

Tu, na Maslinskoj gori, Isus je vidio da će već za nekoliko dana On biti vezan i da će mu biti suđeno. U svom duhu vidio je da će mnogi iz ovog mnoštva koji mu kliču u njegovu slavu, vrlo brzo vikati, “Razapni ga, razapni!” Isus je vidio kako će biti šiban bez ikakvog razloga. Razlog zašto će ga Pilat dati išibati bit će da u njima izazove ono ljudsko sažaljenje. Umjesto toga, ta ista rulja okomit će se na Isusa kao divlje zvijeri. Umjesto kraljevske krune, na glavu će mu biti postavljena kruna od trnja koja će izazivati nepodnošljivu Bol Božjem Sinu. Na kraju bit će prikovan na sramni križ sa još dvojicom zločinaca kao najveći zločinac među njima.

U takvom razmišljanju su mu potekle suze. Isus je počeo plakati. U židovskoj kulturi da muškarac zaplače, bilo je nepojmljivo. Za jednog muškarca je to bila velika sramota. Međutim, ta žalost koja je Isusa tog trenutka bila ispunila bila je jača od sramote kojom su ga izložile Njegove suze. Nije Isus sebe žalio. On je žalio narod koji nije bio u stanju ispravno definirati svoje prioritete. Što je još Isus trebao učiniti za ovaj narod da ga prihvati kao obećanog Mesiju?

Pored te slavne svečanosti koju je Isus proživio, ulazeći u Jeruzalem, mi se danas sjećamo i muke Gospodinove. Sjećajući se Isusovog stradanja, šibanja, Njegove trnove krune, Sjećajući se razapinjanja na križ, može se dogoditi da to u nama izazove ono ljudsko suosjećanje. To je dobro da smo senzibilni na nečiju patnju. Međutim kada se radi o Kristovoj patnji, tada su stvari malo drukčije. Fizičke patnje kroz koje je Isus prošao, prošli su i neki drugi ljudi. Međutim, Kristovim patnjama je bilo dodano nešto što nitko na ovom svijetu nije proživio. Bila je to kazna zbog mog i tvog grijeha i grijeha cijelog svijeta. Grijeh cijelog svijeta je najviše opterećivao Božjeg sina.  

Sotona je znao da ukoliko ovog puta ne uspije Isusa odgovoriti od njegove misije spašavanja, da mu je to kraj. Vjerovao je da će to ovog puta uspjeti. Prvi pokušaj je bio na Maslinskoj gori kada je Isus molio da ga mimoiđe ta strašna i gorka čaša. Kada je Isus odlučio da će ići do kraja, Sotona je angažirao najveće „umjetnike“ u stvaranju zla. Angažirao je one koji su u zlu bili najkreativniji kako bi muka bila što veća i teža. Nadao se je da će Isus popustiti i odustati od misije spašavanja. Međutim, Isus je imao nešto što Sotona nije imao i zbog toga nije mogao razumjeti zašto to Isus čini. Isusova ljubav prema tebi i meni, prema palom čovjeku je bila toliko velika da je prevazišla svu patnju i bol koju je Isus podnosio. Ta ljubav prema onima koje je spašavao je bila toliko velika da se izdigao iznad sve sramote koju je trpio od ljudi koje je stvorio.

Ponovno bi postavio pitanje: Kakve nas emocije obuzmu kada razmišljamo o Kristovoj muci. Možemo li tada u duhu zahvaljivati Bogu za tu neizmjernu ljubav koju nam je pokazao. Možemo li se u duhu baciti pred Kristove noge i reći mu: Isuse, sve to što si prošao, prošao si zbog mene. Ja sam zbog svog grijeha trebao proći kroz sve patnje, ali umjesto mene si ti prošao. Tvoju beskonačnu ljubav ne razumijem, ali ju osjećam i u Tvoj nazočnosti se osjećam sigurnim.   Ti si podnio patnju na Križu Golgote, koja je trebala biti moja, da bih ja mogao imati život koji Tebi pripada. To je ljubav koju ja nisam u stanju razumjeti, ali ju prihvaćam vjerom.

Kroz ove događaje koje smo danas spomenuli, želio bi da pogledamo sebe. Kakva je naša vizija Kraljevstva nebeskog. Jeli ona sukladna s vizijom koju Krist ima. Možemo li se mi sami izdići iznad naših sebičnih pogleda i imati širu viziju kakvu je Krist imao, i kakvu ima za nas. Također bi postavio i drugo pitanje. U životu nam se mogu dogoditi razni problemi. Prolazimo kroz neimaštinu, kroz bolest, kroz nevolje svih vrsta. Znamo li tada i može li nam to tada dati snagu da sve to izdržimo, jer imamo nekog tko je to sve prošao i razumije nas. Kada sv. Pavao gleda na Isusa, on ga vidi kao svećenika koji nas zagovara pred svojim Ocem.  On piše: Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Hebrejima 4, 15.Ne postoji patnja, ne postoji muka koju Isus nije prošao. Upravo zbog toga, On nam može biti uzor. Neka nam ovaj tjedan kada ćemo u njemu najviše razmišljati o muci Gospodnjoj bude ispunjen posebnim blagoslovom zbog zahvalnosti što je sve to propatio, radi tebe i mene. To je najveća milost koju nam je nebo moglo dati.

Neka vas dobri Bog u svemu blagoslovi

 

Zvonko Presečan

 

PODIJELI